novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 14 gostiju i nema članova online

Izazovi 21. stoljeća

Izmišljotine ''Zeitgeista''

Piše: Marko Invančićević

,,Devet od deset tzv. novih ideja jesu naprosto stare pogreške. Katolička crkva ima kao jednu od najvažnijih zadaća sprječavati ljude da čine te stare pogreške; da ih čine uvijek i nanovo, trajno, kao što to ljudi i čine kada su prepušteni sebi… I ona dogmatski brani čovječanstvo od njegovih najgorih neprijatelja, tih sijedih, užasnih, proždirućih čudovišta - starih pogrešaka.’’1 

Prije nekoliko godina na svjetlo dana je izašao dugometražni dokumentarac Zeitgeist koji se bavi određenim teorijama zavjere, između ostaloga, u prvom dijelu filma koji ćemo ovdje analizirati, i kršćanstvom. Iznose se mnogi prigovori na Bibliju kao na najveću bajku ikad ispričanu. Ocjenjuje ju se kao hrpu astroloških podataka koji govore o nadolasku doba obilježenog jednim od znakova zodijaka. Povlače se paralele između poganskih božanstava i Krista želeći time ne samo osporiti Kristovu božansku narav nego i Krista kao povijesnu osobu.

Kad pogledamo dublje u pozadinu, na znanstvenu utemeljenost ideja koje su u filmu promiču kao i njihovu idejnu vrijednost, uviđamo da zapravo ne nalazimo bitno novi sadržaj, već samo novo ruho u koje su zaodjenute stare, već opovrgnute ideje. Naime, u prvim stoljećima kršćanstvu su najveće suparništvo pravila gnostička strujanja i sljedbe, koje su zabacivale vrijednost vjerskog pristanka i držale da se do spasenja dolazi neposrednim spoznajnim uviđajima, skrivenima većini a pridržanima samo izabranima. Tako su gnostici, nastojeći sinkretističkim duhom zaodjenuti i kršćansku poruku, stvarali posebna evanđelja, navodno utemeljena na takvim ekskluzivno prosvijetljenim spoznajama i nudili alternativu navodnog kršćanstva zaodjenutog u groteskno, mitološko ruho. Takvim se teorijama kršćanstvo lišavalo svake povijesne osnove. Nasuprot tome, izvorno i autentično kršćanstvo je svoje temelje postavljalo na svjedočanstvima očevidaca Isusovog djelovanja i trajnoj predaji apostolskih nasljednika. Gnoza je tako vodila do neznanstvene, privatno – kvazivizionarske religioznosti, dok je kršćanstvo postavljalo vjerodostojne povijesno-empiričke osnove, na kojima se bazirao pristanak na objavljene vjerske istine.

Na isti način kao i antički gnosticizam, tako i jedan dio ateističkog miljea nastoji svoja uvjerenja obojati specijalnim varijantama evanđelja, proizašlima iz pogrešnog koncepta znanosti. Tako bi sve religije – uključujući i kršćanstvo kao jedan u nizu bitno identičnih varijacija, bile samo mitološke projekcije utemeljene na astrologiji. Isus Krist bi bio samo jedan u nizu mitoloških bogova, simboličkih, imaginarnih likova, proizašlih iz štovanja prirodnih elemenata. Drugim riječima, autori Zeitgeista time nam nude eksplikaciju vlastitog poganstva, anakrone religioznosti koju je kršćanstvo odavno nadvladalo. Ono se pokušava potkrijepiti ekskluzivnim spoznajama – tvrdnjama o podudarnosti Isusovog lika s antičkim poganskim bogovima, neutemeljenima na ikakvim znanstvenim izvorima u pravom smislu riječi, već izmišljenim tvrdnjama koje su potpuno strane akademskom području povijesti religija. U nastavku ćemo konkretizirati o kojim se to tezama radi.

Sunce

Mnoge stare civilizacije su Sunce smatrali božanstvom, ili mu pripisivale neku božansku moć. Kako se u sv. Pismu predstavlja Isusa kao 'mlado Sunce s visine' (Lk 1,78), želi se implicirati da je kršćanstvo ovu ideju prekopiralo iz poganskih religija. No, zaboravlja se da je ovdje Sunce uzeto kao prirodni fenomen koji je dio sveopćeg ljudskog iskustva – kao pokretač životnih procesa. Odatle sv. Pismo uzima simboliku kako bi slikovito prikazala Božje djelovanje u ljudskoj povijesti (kao i drugih elemenata – vode, vjetra, meda, mlijeka, različitih strana svijeta), utemeljeno na stvarnim događajima. Ovdje baš naprotiv, sv. Pismo demitologizira poganske koncepte, ne smatrajući Sunce više božanstvom, nego prirodnim elementom stvorenim od Boga. Još veći pokazatelj apsurdnosti Zeitgeistove teze je poveznica između engleskih homofona za Sunce (Sun) i Isusa kao Božjeg Sina (Son), koja nema nikakve veze s izvornim antičkim jezicima, nego je umjetno stvorena na temelju suvremenog jezika koji kao takav prije 2 tisućljeća nije ni postojao.

Horus

Postoji mnogo priča o tome tko i što je bio Horus, te mnogo legendi i mitova vezano za njega. Poznat je sukob Horusa i Seta, a još poznatija Kristova pobjeda nad Sotonom. Osim toga što su i Set i Sotona zli te im ime počinje sa istim slovom nema nikakvih drugih paralela. Isto tako Horusu se pripisuje rođenje 25. prosinca, što je jednostavno netočno. Horus je rođen 15. Lipnja. Horusu je majka bila Izida, a dokumentarac joj pripisuje i drugo ime 'Meri' te djevičanstvo no te informacije jednostavno ne možemo saznati ni iz kakvih izvora. Isto vrijedi i za navodno djevičansko rođenje (koje se u filmu pogrešno naziva 'bezgrešnim začećem') – Horus je začeti snošajem Izide s mrtvim tijelom Ozirisa, koje je Set rasjekao na 14 dijelova i raspršio ih po zemlji, a Izida prikupila 13 njih i napravila umjetno spolovilo. Što se tiče navodne povezanosti Horusa sa zvijezdom na Istoku ni toga nema u izvorima, niti ima kakvog spomena o posjetu trojice kraljeva. Laž je također da je bio učitelj s 12 godina. Istina je zapravo da ga je majka skrivala kao malog dok dovoljno ne stasa za egipatskog vladara. Horus nije imao nikakvo javno djelovanje niti ga je Anubis krstio (Anubis se povezuje s balzamiranjem i parfumerijom, a ne krštenjem vodom). Nije imao 12 učenika nego 4, kako se spominje u pogrebnim obredima, ili čak 16 kako se spominje u nekim drugim izvorima. Vuče se poveznica i sa imenima, ali Horus je znan kao Horus na krokodilima, Gospodar Istoka, Gospodar neba, Spasitelj svoga oca, Majčin stup. Nije raspet na križ (ova metoda kažnjavanja je izmišljena puno poslije nastanka mitova o Horusu), umro i treći dan uskrsnuo. Bilo mu je ozlijeđeno oko, ali nemamo bilješke njegove smrti, za razliku od njegovog oca Ozirisa koji je bio raskomadan te ponovno sastavljen od strane svoje žene Izide. Drugim riječima, radi se o potpuno neutemeljenoj i netočnoj teoriji.

Atis

Grčko božanstvo s utjecajem negrčkih mitova. Što se tiče djevičanskog rođenja to je malo prenategnuto. Bogovi s Olimpije su si odsjekli svoj spolni ud te ga bacili iz čega je izraslo drvo badema. Kad je plod bio zreo ubrala ga je Nana, kćer frigijskog riječnog boga Sangariusa, stavila u prsa, a badem je nestao i ona je ostala trudna, Kad je rodila Atisa napustila ga je. Nije raspet nego se pod borom kastrirao, a kasnije je navodno vraćen u život, no zapravo je postignuto da mu raste kosa te da mu se miču prsti. Neki to smatraju njegovim uskrsnućem iako nema spomena trodnevnoj smrti ni grobu, a ni sam pojam Atisovog uskrnuća ne spominje se do 150. god. po Kr.

Krišna

Indijsko božanstvo. Nije rođen od djevice nego je njegova majka Devaki imala već 7 djece prije njega sa mužem Vasudevom (informacija je iz Mahabharate). Rođen je u kraljevskoj obitelji, a tekstovi eksplicitno kažu da je rođen osmog dana u mjesecu smanjujućeg Mjeseca koji bi padao između sredina kolovoza i rujna. Ranjen je lovčevom strijelom, umro i bio uzet na nebo, ali nema spomena uskrsnuću.

Dioniz

Grčko božanstvo. Sin Zeusa i princeze Semele, a u nekoj drugoj verziji njegove kćerke Perzefone, čime otpada djevičansko rođenje. Nema spomena rođenja na 25. prosinac. Znanstvenici tvrde da je njegov rođendan slavljen 6. siječnja u Aleksandriji. Da bi se optužilo kršćane za kopiranje poganskih religija navodi se da je Dioniz pretvarao vodu u vino što nije istina. On je punio prazne posude vinom, ali to je i za očekivati kad je on božanstvo vina. Nije bio jedinorođeni sin jer je Zeus imao više sinova, i nema spomena o raspeću.

Mitra

Jedino božanstvo koje je moglo doći u kontakt s kršćanstvom. Rođen je iz kamena, a ne od djevice. Mitra je u iranskoj verziji imao jednog sljedbenika, a u rimskoj verziji dvojicu tako da teza o dvanaest sljedbenika otpada. Također nema izvora koji bi govorili o Mitrinoj smrti, a ako nema smrti naravno slijedi iz toga da nema trodnevnog ležanja u grobu niti uskrsnuća. Što je zanimljivo, nije kršćanstvo kopiralo mitraizam već je obratan slučaj, a o tome piše Tertulijan u čije je vrijeme kopiranje i počelo.

Kao što smo vidjeli, u povlačenju paralela između Krista poganskih božanstava koriste se mnoge laži, izvrtanja i natezanja. Nema nijedne poganske figure koje bi Krist Isus bio kopija.

Astroteološke značajke Biblije

Počinju Kristovim rođenjem. Navodno se na 24. prosinca tri zvijezde Orionovog pojasa (što bi se preklapalo s tri kralja koji su se došli pokloniti Isusu – Krista su prema Matejevom Evanđelju posjetili mudraci, a njihov broj nije spomenut, nego samo broj i vrsta darova, i radi se o kasnijoj predaji) poravnavaju sa zvijezdom Sirius čiji pravac ukazuje mjesto izlaska Sunca u jutro 25. prosinca. Nema ništa neobično kod poravnavanja ovih četiriju zvijezda jer one leže na istom pravcu cijelo vrijeme. Stvar je u tome što se Orion, a time i njegov pojas, ne vidi u zimsko vrijeme.

Želi se također implicirati da je grad Betlehem 'izmišljen' kao astrološka projekcija zviježđa 'Djevica', kojemu bi drugi naziv bio 'kuća kruha' (što je prijevod ovog hebrejskog naziva). No, dovoljno je već pogledati koliko puta Stari zavjet spominje ovaj grad7 i da, prema tome, prorok Mihej kad naviješta mjesto Kristovog rođenja (Mih 5,1), ne govori o nekoj imaginarnoj lokaciji.

Također se tvrdi da od 22. do 24. prosinca u podne ima najnižu točku koja je kada padne noć u blizini zviježđa Južnoga križa, a onda od 25. prosinca Sunce počinje podizati svoju podnevnu točku. Zeitgeist ovdje vidi smrt, tri dana u grobu te Uskrsnuće, a pripisuju nama kršćanima da smo rekli da je sve to proživio Sin (Son), a ne Sunce (Sun) – što je apsurdna paralela s kojom smo se već susreli. Također, zviježđe Južnoga križa stari narodi nisu poznavali kao zasebno nego su te četiri zvijezde gledale u sklopu velikog zviježđa Kentaura (tako stoji u Ptolomejevom katalogu zvijezda). Tek ako se ide dalje na jug može se Križ prepoznati kao zasebno zviježđe neovisno o Kentauru, ali to se nije zbilo sve do otprilike 16. st. kad su počela putovanja u južnu hemisferu što je mnogo kasnije od vremena pisaca Novoga Zavjeta.

Navode se sličnosti između starozavjetnog Josipa i Isusa, po kojemu bi Isus bio samo izmišljena Josipova kopija. Kao prvo, autori ove mitologije očito su smetnuli zdravu logiku da netko za 'izmišljanje prijevare' ne bi koristio svim Židovima dobro poznati lik, i da su, baš naprotiv, ove sličnosti od kršćane uvijek viđene samo kao potvrda Isusovog mesijanstva, kao jedan od brojnih tipoloških navještaja novog Mesije. Ne samo da je Josip Isusov predznak, nego su to svi najznačajniji starozavjetni likovi – počevši od Adama, pa preko Abrahama, Melkisedeka, Izaka, Mojsija, Davida, Izaijinog sluge patnika, pa do Danielovog Sina čovječjeg. Kao što znamo, svi se ovi likovi međusobno vrlo razlikuju, no među njima ima nekih proročanskih karakteristika koje upućuju na Krista. Tako je i Josip, koji, prodan od svoje braće, kao kraljev namjesnik svoju braću spašava, simbol Isusa kao Božjeg Sina koji, postavši nama sličan po utjelovljenju, osuđen od ljudskog roda, svojom žrtvom kog Boga spašava. S druge strane, Isus nije djelovao u Egiptu već u Judeji, nije počeo djelovanje sa 17 nego sa 30 godina, nije prodan za 20 nego 30 srebrnjaka, i to od jednog učenika, ne sviju, i nije primao snove. Hitler i Napoleon dijele puno sličnosti, a nitko razuman neće tvrditi da se radi o istoj osobi.

Zatim se analizira astrološko značenje broja 12 i astrološka razdoblja. Poredano je nekoliko stvari iz sv. Pisma koje imaju broj 12 – od čega je točno da ima 12 Izraelovih plemena, Isusovih učenika i sudaca, dok je više od toga proroka (17), kraljeva (19) i prinčeva (Ahab ih ima 70). Navodi se da Biblija prati tri razdoblja koja prethode jednom bitnom četvrtom. Predmojsijevsko bi bilo doba bika, s prijelazom u ovna simboliziranim razbijanjem zlatnog teleta i činjenicom da su Židova puhali u ovnov rog. Kršćansko bi bilo doba ribe – uzeto iz činjenice da je riba bila simbol prvih kršćana i da su Isusovi učenici bili ribari, a novo doba, koje dolazi u trećem tisućljeću, bilo bi doba vodenjaka.

O ovim astrološkim teorijama, Noel Swerdlow, stručnjak za astronomiju i astrofiziku sa Čikaškog sveučilišta, odgovara sljedeće:

,,U antici, zviježđa su promatrana samo kao skupine zvijezda i između njih uopće nije postojala definirana granica. U astrologiji su znakovi zodijaka prikazani kao zamišljen pojas od 12 dijelova gdje svaki zauzima veličinu od 30 °, izmjerenih u proljetnom ekvinociju u ravnini ekliptike. Zbog precesije točke ekvinocija i solsticija se polako sve više pomiču prema zapadu i stoga više ne odgovaraju prvobitnom položaju zvijezda i zviježđima. U kojem se zviježđu nalazi točka ekvinocija za astrologiju nema bitno značenje. Ideje o dobu ribe ili dobu vodenjaka temelje se na smještaju proljetnog ekvinocija prema položaju zvijezda tih zviježđa. Granice zviježđa odredila je Međunarodna astronomska unija u svrhu izrade zvjezdanih karata koje nikada nisu imale ikakvo astrološko značenje. U vrijeme antike nitko nije govorio o tome kako je kršćanska riba simbol ulaska u doba ribe jer se ovdje radi o tvrdnji koja je iznikla iz moderne astrologije, vjerojatno tek u 20. stoljeća.’’8

Odatle je jasno da je Zeitgeistova teorija potpuno proizvoljno konstruirana, da bi je se zatim pokušalo metodom 'proof-textinga' verificirati elementima koji su izvađeni iz konteksta i pogrešno protumačeni. Nema apsolutno nikakvih naznaka da je u Bibliji razbijanje zlatnog teleta bilo viđeno kao simbol 'novog astrološkog doba', niti da je ovnov rog imao neku mističnu važnost za Židove. Simboliku ribe znamo - gr. IHTYS je akronim za naslov 'Isus Krist Sin Božji Spasitelj', a neki Isusovi učenici bili su ribari, ne iz mitsko-astroloških razloga nego jer se radilo o tada uobičajenom zanimanju. Isto tako, 12 jest jedan od nekoliko brojeva (3, 7, 10, 100) koji imaju neko teološko značenje – označavaju savršenstvo i puninu, te se u sv. Pismu koriste u različitim kontekstima. Kršćanstvo ne da nije nastalo na poganskim praksama pobožanstvenja prirodnih elemenata, nego ih je, baš naprotiv, potpuno demistificiralo, na temeljima izričito postavljenim već u Starom zavjetu.

Ostali mitovi i povijesni izvori

Ep o Gilgamešu i Biblija imaju dosta sličnosti u izvještaju o općem potopu no imaju i razlike. Značajna razlika je u tome što je Bog u Bibliji govorio o specifičnim lokacijama te o detaljnim instrukcijama za gradnju arke (za koju neki kažu da je genijalna konstrukcija te da ju je gotovo nemoguće prevrnuti) dok se u epu radi o kocki što je bizarni dizajn. Mnoge kulture donose izvještaje o općem potopu te je vrlo moguće da se taj događaj dogodio te kao takav ostao u sjećanjima starih naroda, a starozavjetni autor nam prenio autentični izvještaj.

Zeitgeist kaže da od rimskih povjesničara, odnosno nekršćanskih izvora, nije bilo nijednog koji bi spominjao Isusa. No navode trojicu ''branitelja'' povijesnog Isusa – Plinija Mlađeg, Svetonija i Tacita. Detaljniju analizu ovih izvora iznijet ćemo u zasebnom tekstu. Ovdje je dovoljno samo ukratko razmotriti okolnosti nastanka izvora. Ne radi se o ''braniteljima'' ili apologetima nego su to svjetovni povjesničari, te ako uzmemo u obzir zabačenost Judeje te skromne početke kršćanstva, koji nisu mogli izazvati veliku pozornost Carstva, dostupnost izvora odgovara realnim okolnostima. Ako bismo uzimali malu količinu podataka kao temelj za odbacivanje povijesti onda bismo mogli otpisati postojanje Aleksandra Velikog i Julija Cezara te gotovo cijele antičke povijesti9.

Zaključak

Kao što je konstatirano u uvodu, evidentno je da se film Zeitgeist temelji na tezama dokazano nevaljane ili vrlo upitne znanstvene vrijednosti. Ovdje se zapravo, unatoč pozitivističkoj paroli, nudi jedan specifičan, gnostičko-mitološki oblik vjere o Isusu, metodološki identičan s antičkim vjerskim aberacijama. Drugim riječima, još jedno 'apokrifno evanđelje', ovaj puta u suvremenom, kvaziznastvenom ruhu(10). 

Bilješke:

1.http://fatimanow.blogspot.com/2007/12/why-i-am-catholic-g-k-chesterton.html

2.vidi: http://www.philvaz.com/apologetics/HORUS.htm

3 Usp. http://www.philvaz.com/apologetics/JesusEvidenceCrucifiedSaviors.htm#Attis

4 Usp. http://www.philvaz.com/apologetics/JesusEvidenceCrucifiedSaviors.htm#Krishna

5 Usp. http://www.philvaz.com/apologetics/JesusEvidenceCrucifiedSaviors.htm#Dionysos

6 Usp. http://www.philvaz.com/apologetics/JesusEvidenceCrucifiedSaviors.htm#Mithras

7 http://www.biblegateway.com/keyword/?search=bethlehem&version1=DRA&searchtype=all&limit=none&wholewordsonly=no

8. http://www.answeringinfidels.com/answering-skeptics/answering-acharya-s/a-refutation-of-archary-ss-book-the-christ-conspiracy-pt-1.html

9 ,,Gotovo svi izvori o životima pojedinih ličnosti i događajima iz antičke povijesti koje danas znamo, potječu iz svega nekoliko knjiga nekolicine autora. To su Herodot, Tukidid, Plutarh, Plinije, Svetonije i Tacit. To su, dakle, antički povjesničari kojima zaslužujemo sveukupnost našeg današnjeg znanja o starim Grcima, grčko-perzijskim ratovima, Aleksandru Makedonskom, Kleopatri i Antoniju, rimskim osvajanjima, Juliju Cezaru, te ostalim rimskim carevima. Ali i o mnogim drugim osobama i događajima koje danas smatramo povijesnim činjenicama.

10. pa na dalje.'' (http://www.katolik.hr/crkvamnu/svjedocanstvamnu/233-ispovijest-biveg-agnostika)