novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 88 gostiju i nema članova online

Izazovi 21. stoljeća

Peter Kreeft: Kršćanstvo i novo poganstvo

Peter Kreeft je profesor filozofije na Boston Collegu. Autor je šezdesetak knjiga kršćanske filozofije, teologije i apologetike. Predaje   različite kolegije poput onih o Tolkienu, C.S. Lewisu i Augustinovim   Ispovijestima. Na pitanje što ga je inspiriralo da napiše toliko knjiga   odgovara; "Inspirira me pohlepa. Primjerice pohlepa za istinom: Želim   učiti, a najbolje učim kada podučavam, a pisanje je oblik podučavanja.   Također i pohlepa da podjelim sa drugima istine koje smatram radosnim i   uzbudljivim. Pohlepa da stvaram.", "Pišem knjige koje želim   čitati, ali ne mogu zato jer ih nitko drugi ne piše, moram ih prvo napisati   da bi ih mogao čitati. Volim povezati akademsko i popularno, baviti se   filozofijom i teologijom na način koji je svima shvatljiv."

 

Najozbiljniji izazov s kojim je kršćanstvo danas suočeno nije   nijedna od velikih svjetskih religija, poput islama i budizma. Nije to jednostavno   ni ateizam koji nema dubine, ne privlači mase i nema snagu da se zadrži.   Umjesto toga, to je religija koju većina smatra mrtvom. Radi se o poganstvu,   koji je itekako prisutan. Poganstvo je jednostavno prirodna težnja ljudskog   duha, linija manjeg otpora, religija u svom opadajućem stanju.   "Staro" poganstvo poteklo je iz prirode, života na selu. Doista, i   sama riječ "poganstvo" dolazi od latinskog pagani što označava   "iz polja" ili "stanovnike sela." U Rimskom carstvu   seljaci su bili zadnji preobraćenici na kršćanstvo, posljednji koji su   napustili vjerovanja predaka u pretkršćanske religije. Danas su oni zadnji   koji će napustiti kršćanstvo i zamijeniti ga za „novim'' oblikom poganstva   koji cvate u gradovima.

Staro poganstvo bilo je daleko veće od novog. Naime, Chesterton je briljantno sažeo cijelu duhovnu povijest svijeta u jednoj   rečenici: ''poganstvo je bila najveća stvar na svijetu, kršćanstvo je bilo   veće, a sve se otad činilo razmjerno malim." Staro poganstvo sadrži   najmanje tri elementa koja su ga činila velikim, a nedostaju novom poganstvu u cijelosti. Prvi je osjećaj pobožnosti (pietas), prirodni religiozni instinkt   za poštivanjem nečeg većeg od sebe samog, poniznost koja instinktivno   prihvaća čovjekovo podređeno mjesto u velikom poretku stvari. Poniznost je u   posebno u klasičnoj civilizaciji pratila "umjerenost". Geslo "ničeg previše" i „upoznaj samog   sebe“ upisano je na hramovima posvećenim Apolonu. Ova prirodna skromnost i   poštivanje u oštrom su kontrastu sa stavom arogancije kojim je obilježeno   novo poganstvo na Zapadu. Jedino su još istočnjačka društva očuvala   tradicionalno poštovanje kojeg Zapad ne razumije, smatrajući ga u najboljem   slučaju čudnim, odnosno licemjernim, u najgorem slučaju.
  Novo poganstvo je virtualno pobožanstvenje čovjeka, religija u kojoj je   čovjek zauzeo Božje mjesto. Jedan od njegovih najpopularnijih slogana kojeg   često ponavljaju kršćani, jest "beskonačna vrijednost ljudske   osobe." Stremi izgradnji raja na zemlji, svjetovnom spasenju.   Istoznačnica novog poganstva je humanizam, religija koja ne podiže glavu   prema nebu, već puni glavu nebesima.

  Drugo, staro poganstvo je imalo objektivni moral kojeg C.S. Lewis naziva „Tao“   u svom proročkom djelu The Abolition of   Man ''Dokidanje čovjeka“. Čovjeku predmodernog vremena, poganinu kao i kršćaninu,   moralni zakoni su apsolutni, nepromjenjivi i neupitni. Propisi su objektivni,   otkriveni više nego stvoreni, dani u prirodi stvari. 
Sve se to promijenilo. Novo poganstvo je situacijsko i pragmatično. Ono   čovjeka proglašava stvarateljem moralnih vrijednosti. Prema njemu je moralni   zakon ne samo zapisan u ljudskom srcu, već ga ljudsko srce samo kreira. Ne priznaje   božansku objavu,niti išta što bi nijekalo ljudske vrijednosti koje se ne mogu   proglasiti pogrešnima. Biblija novog poganstva može se svesti na imperativ „ne osuđuj“. Jedini sud jest sud protiv osuđivanja. Jedino pogrešno je ideja da postoji   stvarno pogrešno. Jedino zbog čega bi se trebalo osjećati krivim jest osjećaj krivice. Budući   da je ishodište vrijednosti čovjek, a ne Bog, nitko ne ne želi da mu se   nameću ičije, tuđe vrijednosti (još jedno omiljeno načelo). Uistinu se ovdje radi o višeboštvu: mnogo bogova, mnogo dobara,   mnogo vrijednosnih sustava. Nitko više ne vjeruje u Zeusa, Apolona i Neptuna   (pitam se zašto: zar ih je znanost zbilja svrgnula ili se radi o posvemašnjem   pomodarstvu, učmalom podilaženju medijima). No, moralni relativizam   ekvivalent je starom višeboštvu. Svatko od nas postao je bog ili božica, zakonodavac a ne onako koji prima/sluša zakon.  Treća karakteristika starog poganstva odnosi se na strah od nečeg   transcendentnog, u smislu obožavanja i fascinacije tajanstvenim. Staro poganstvo se klanjalo gotovo svačemu, počevši od Zeusa do krava, no ipak se nečemu   klanjalo. U suvremenom svijetu osjećaj štovanja izumire, čak i u našoj   liturgiji koja zvuči kao proizvod komisije za ukidanje poezije. Naš religijski osjećaj je presušio. Moderna religija je demitologizirana,   desakralizirana i bez čuda. Bog nije Gospodin, nego Sve, nije transcendentan već imanentan, nije   nadnaravan već naravan. Panteizam je udoban, a udobnost je summum bonum našeg doba.   Iza slave "Zvjezdanih ratova" stoji panteistički Bog, što je iznimno   popularno jer je poput „knjige na polici“ prema riječima C.S. Lewisa, na   raspolaganju kad god poželite, ali ti smeta kad ga ne želiš. Kako li je   zgodno misliti da smo mjehurići u božanskoj kupki, radije nego pobunjena   djeca pravednog, božanskog Oca! Panteizam nema osjećaja za grijeh, jer grijeh   znači odvajanje, a nitko se ne može odvojiti od Svega. Tako je treća   karakteristika, nepostojanje transcendentnog povezana s drugom, nepostojanjem   apsolutnog morala. Novo poganstvo je veliki trijumf pustih tlapnji. Ne gubeći   vjerski zanos i patos, odstranjen je religijski strah. Novo poganstvo odvažno   odbacuje "strah od Boga". Gotovo svi vjerski učitelji današnjice,   uključujući i navodno mnoge katoličke, slažu se kako je ono što Biblija naziva   „početkom mudrosti“, naprotiv ono što je nužno iskorijeniti iz svijesti   mladih ljudi sa svom mekom razarajućom snagom oružja moderne pop psihologije, naime, strah Božji.
  "Savršena ljubav izgoni strah", kaže sveti Ivan (1 Iv 4,18), no otkad  je Bog postao poput igračke od tijesta, nema straha kojeg je potrebno   istjerati. A kada nema straha, savršenoj ljubavi nedostaju jaki korijeni.   Naprotiv, ona se pretvara u puko suosjećanje, nešto dobro, ali dosadno ili   čak i slabo, upravo u ideju koju ljudi danas imaju o vjeri. Nema šoka. Činjenica   da nas biblijski Bog voli pogađa poput groma iz vedra neba, dok ljubav novo-poganskog Boga odjekuje poput otrcane fraze.
Novo poganstvo pobjeđuje ne samo što se protivi Crkvi nego se   neopazice uvlači u nju. Novo poganstvo je pametnije od starog.  Svjesno je kako bilo kakva oporba izvana,   bila čak i nadmoćnija, ne uspijeva jer je "krv mučenika sjeme  Crkve." Kada je Kina otvorila vrata misionarima sa Zapada, dogodilo se dva milijuna obraćenja u 60 godina, a kada je MaoZedong u komunizmu progonio Crkvu, obratilo se 20 milijuna ljudi u 20 godina. Iz istog je razloga Crkva u   istočnoj Njemačkoj neizmjerno jača od Crkve u zapadnoj Njemačkoj. Novo poganstvo svjesno je tog, te zato koristi prigušenu, sugestivnu zmijinu   taktiku. Ono šapuće, prema riječima pisaca Bibilije, zmijine riječi: "Je   li doista Bog rekao ...?" (Post 3,1)
  Novo poganstvo udružuje snage tri neprijatelja teizma: humanizam, višeboštvo   i panteizam. Samo je pet mogućnosti shvaćanja konačnog smisla i vrijednosti:   ateizam (nema Boga), humanizam (čovjek kao Bog),višeboštvo (mnoštvo bogova), panteizam   (jedan imanentni Bog) i teizam (jedan transcendentni Bog). Bitka pet kraljeva   kod Armagedona možda tek započinje u našem vremenu. Nije uvijek dobro   predviđati, no sudeći prema znakovima vremena, neki od upućenih promatrača upućuju   na temeljnu prekretnicu, kraj jednog doba.

  Takozvani pokret New Age (Novo doba) kombinira sve značajke opisane pod novim poganstvom. Radi se prije o slabo organiziranom pokretu, ponovnom cvjetanju   hipijevstva nego pokretu vođenom iz jednog centra. Međutim strategije su  povezane na tri mjesta. Možda zavjera neprijatelja Crkve na zemlji nema, no   strategija pakla nadmašuje strategiju zemlje. Samo je strategija raja veća od   strategije pakla. 
Vrata pakla ne mogu nadvladati Crkvu, jer ustvari Bog koristi đavla kako bi   ga porazio, baš kao što je učinio na Kalvariji kada su se sile   židovsko-grčko-rimskog svijeta ujedinile u razapinjanju Krista simboličnom trojezičnom   optužbom na križu. Pobjeda đavla očitivala se u smrti Boga, ali se tu dogodio i   poraz đavla, a otkupljenje čovječanstva u Velikom petku. Božja riječ uvijek   je prva i posljednja.
    
  Prijevod: V.P. /
www.peterkreeft.com