novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 64 gostiju i nema članova online

Izazovi 21. stoljeća

Katolicizam i kapitalizam

 “Katolički socijalni nauk nije nadomjestak za kapitalizam.” [Papa Ivan Pavao II.]

Autor: Fred Krammer, SJ

Pitanja koja se nameću u jeku trenutne političke kampanje pokreta Occupy te tvrdnjama ekstremnih zagovornika slobodnog tržišta o katoličkom socijalnom nauku, zahtijevaju od nas da još jednom obratimo pažnju na složen odnos između katolicizma i kapitalizma. U razvoju suvremene katoličke socijalne misli, počevši od enciklike Rerum novarum iz 1891., vidljiv je pomak od prividnog "prihvaćanja" kapitalizma koje nikad nije bilo službeno potvrđeno od pape Lava XIII. iz tog perioda. Početno prihvaćanje postupno je kopnilo uslijed sumnji pape Pija XI. kao i pape Pija XII. koji uočava vezu između kapitalizma i egoizma, te kasnije pape Ivana XXIII. koji će pozvati na reformu takvog razmišljanja. Čini se kako je papa Pavao VI. zauzeo neutralniji stav prema kapitalizmu i komunizmu, dopuštajući lokalnim crkvenim zajednicama afirmaciju dobra, te kritiku zla u pluralnosti ekonomskih i političkih modela svojstvenih lokalnim prilikama.

 

Blaženi papa Ivan Pavao II i dubinska kritika kapitalizma

Papa Ivan Pavao II. u svojim ranijim djelima nastojao se distancirati od dominantnih političkih i ekonomskih škola kako istoka tako i zapada. Oštar je kritičar inherentnih ideologija liberalnog kapitalizma i marksističkog kolektivizma, te razornog zla i destruktivnosti uzrokovanih njihovim posljedicama.

Papa Ivan Pavao II. je u enciklici Centensimus annus (1991) pisao o socijalizmu i liberalizmu pod vidikom pada SSSR-a i svjetske dominacije kapitalizma. Tvrdi kako je papa Lav XIII. predvidio negativne političke, društvene i ekonomske posljedice socijalizma na društveni poredak, uključujući ukidanje privatne imovine (CA 12). Manjkava socijalistička antropologija pojedinca podređuje društveno-ekonomskim mehanizmima (CA 13), te je prvenstveno ukorijenjena u ateizmu (13) i klasnoj borbi (14). Real-socijalizam su stvorili opresivni režimi koji su doživjeli poraz krajem 80-ih. Uzroke njihova sloma treba tražiti u kršenju radničkih prava (privatna inicijativa, vlasništvo nad nekretninama i ekonomske slobode) (CA 23), neučinkovitosti ekonomskog sustava kao i u posljedicama kršenja ljudskih prava (24), i duhovnoj praznini koju je stvorio ateizam, ističe papa Ivan Pavao II.

O okretanju kapitalizmu u kontekstu potvrđivanja efikasnosti „slobodnog tržišta“ piše sljedeće:

''Osvjedočili smo se u neprihvatljivost tvrdnje prema kojoj poraz tzv. real-socijalizma ostavlja kapitalizam kao jedini model ekonomske organizacije. Potrebno je srušiti prepreke i monopole koji ostavljaju tolikezemlje na rubu razvoja, i svakom pojedincu i narodu osigurati osnovne uvjete koji će im omogućiti sudjelovanje u razvoju''.1

Na pitanje o tome bi li kapitalizam trebao biti cilj država koje nastoje obnoviti svoje ekonomije i društva, papa Ivan Pavao II. odgovara:

''Odgovor je očito složen. Ako se pod kapitalizmom podrazumijeva ekonomski sustav koji priznaje temeljnu i pozitivnu ulogu poslovanja, tržišta, privatnog vlasništva i odgovornosti prema sredstvima za proizvodnju kao i besplatnu ljudsku kreativnost u ekonomiji, onda je odgovor svakako potvrdan iako bi možda bilo prikladnije govoriti o poslovnoj ekonomiji, tržišnoj ekonomiji ili jednostavno slobodnoj ekonomiji. Međutim ukoliko kapitalizam označava sustav u kojem sloboda u ekonomskom sektoru nije stavljena u čvrst juridički konteks koji će je staviti u službu integralne ljudske slobode, te je promatrati posebnom dimenzijom te slobode čija je srž etička i religiozna, tada je odgovor negativan'' (Centessimus annus, 42)

Važno je pročitati ovu izjavu u cijelosti. Mnogi je citiraju djelomično i izvan konteksta, idući tako daleko da preokretanjem dviju pogodbenih rečenica čak završe s potvrdnom (Richard John Neuhaus)3. Zvonke pohvale kapitalizmu, smatraše neki "moralnom vizijom političke ekonomije'' poput one u SAD-u (Michael Novak),4 ili, u najboljem slučaju novim oblikom teološkog spina, a u najgorem slučaju oblikom "tržišnog idolopoklonstva",(CA 40) ako ih promatramo u svjetlu složenosti spomenute enciklike. Papa je objasnio na predstavljanju enciklike Centesimus annus da je Katolička crkva "uvijek odbijala i nastavlja odbijati tržište kao vrhovni regulator ili gotovo model ili sintezu društvenog života."5

Stajalište pape Ivana Pavla II. u skladu je s tradicijom Katoličke crkve koja se sastojala u kritici socijalizma i kapitalizma, pa čak i "novog kapitalizma." Kao odgovor na pusta razmišljanja nekih analitičara slobodnog tržišta, papa je još jednom pojasnio kritički stav prema komunizmu i kapitalizmu prilikom svog obraćanja u Latviji 1993.:

''Osim toga, katolički socijalni nauk nije nadomjestak za kapitalizam. Naime, odlučnom osudom "socijalizma" Crkva se još od enciklike Rerum novarum pape Lava XIII. uvijek ograđivala od kapitalističke ideologije, držeći je odgovornom za teške socijalne nepravde (usp Rerum novarum, 2). U enciklici Quadragesimo Anno pape Pija XI., jasno se stigmatizira međunarodni novčarski imperijalizam (Quadragesimo Anno, 109). Ovaj redak također je potvrđen u novijem učiteljstvu Crkve, i ja nakon povijesnog kraha komunizma nisam oklijevao podići ozbiljne sumnje o valjanosti kapitalizma ako se ovim izrazom ne podrazumijeva samo "tržišna ekonomija", već "sustav u kojem sloboda u ekonomskom sektoru nije ograničena snažnim juridičkim okvirom koji je u službi integralne ljudske slobode.'' "(Centesimus annus, 42). 6

Papa Ivan Pavao II. nije podupirao ni kapitalizam ni komunizam, niti je predlagao neko treće rješenje ili drugi ekonomski model. Crkva nudi vlastiti doprinos u socijalnom nauku koji u proročkom duhu prepoznaje pozitivnu vrijednost tržišta i poduzetništva, istodobno ističući kako oni trebaju biti usmjereni prema općem dobru" (CA 43). Rasprava Ivana Pavla II. o "neoliberalizmu" nastavlja se u pobudnici Ecclesia in America (56), gdje dodatnim argumentima naglašava kako katolički socijalni nauk ostaje duboko kritičan prema današnjim tržišno orijentiranim društvima i nepravdi koje prouzrokuju.

Papa Benedikt XVI. nastavlja istu kritičnu misao

U enciklici Caritas in veritate (2009), papa Benedikt XVI. se nadovezuje na svog prethodnika Ivana Pavla II., odnosno njegovu encikliku Centesimus annus (1991) naglašavajući “potrebu za tripartitnim sustavom: tržištem, državom i civilnim društvom” [38].

Tržište

Papa razumije i potvrđuje važnost ekonomskog tržišta kao institucije "koja omogućuje susret između osoba, utoliko koliko se radi o gospodarskim subjektima koji ugovorima reguliraju međusobne odnose razmjene dobara i usluga u cilju zadovoljenja njihovih potreba i želja (Caritas in veritate, 38). Nadalje priznaje kako je ekonomija u globalnom dobu pod utjecajem brojnih konkurentskih i različitih kulturnih modela.Ugovori su obilježje gospodarskog života, točka u kojoj je komutativna pravda (zamjenička pravednost) najprikladnije sredstvo regulacije odnosa razmjene. No, kao što papa navodi: "socijalni nauk Crkve neprestano ističe važnost distributivne pravde i socijalne pravde u tržišnoj ekonomiji ..." (35). Papa Benedikt XVI. također jasno na raznim mjestima ukazuje kako je u globaliziranoj ekonomiji najvažniji pristup međunarodnim i ostalim tržištima za siromašne i zemlje u razvoju.

''Ako u svom djelovanju nije iznutra vođeno solidarnošću i uzajamnim povjerenjem, tržište neće moći u potpunosti ispuniti svoju ekonomsku zadaću.'' (Caritas in veritate, 35)

Država

Drugi subjekt jest politički autoritet koji papa Benedikt XVI. promovira kao idealno "raspršeni" i "učinkoviti na različitim razinama" (Caritas in veritate, 41), uključujući i međunarodnu. To je "politička zajednica", ona koja je odgovorna za usmjeravanje gospodarske aktivnosti općem dobru. Teške neravnoteže nastaju, piše on, "kada ekonomska aktivnost, zamišljenaisključivo kao puki motor za stvaranje bogatstva, biva odvojena od političkog djelovanja koje je zamišljeno kao sredstvo društvene pravdekroz preraspodjelu" (36).

Benedikt XVI. nadalje ističe kako se "država suočava s ograničenjima svoje suverenosti koja su nametnuta novim kontekstom međunarodne trgovine i financija obilježenih povećanom mobilnosti financijskog kapitala, te materijalnih i nematerijalnih sredstava proizvodnje" (24). To je utjecalo na promjenu političke moći država i poziva na prevrednovanje uloge države.

Umjesto „donošenja naglih zaključaka i objave propasti države“, Benedikt XVI. navodi kako je moguća uloga države u današnjoj ekonomskoj krizi svedena na rast u naporima prema rješavanju te krize (41). Osim toga, on zastupa stajalište prema kojem se vlade moraju obvezati na veću međusobnu suradnju u uvjetima međunacionalno povezanih gospodarstava, kao i značajnijim i preustrojenim Ujedinjenim narodima i drugim međunarodnim ekonomskim i financijskim institucijama (67).

Civilno društvo

Papa Benedikt XVI. nastavlja shvaćanja njegovih prethodnika, te naglašavajući važnost civilnog društva koje je papa Ivan Pavao II vidio "kao najprirodnije okruženje za uspostavu ekonomije besplatnosti (volonterstva) i bratstva ..." (Caritas in veritate, 38). U ovoj zemlji to je "volonterski sektor" ili "neprofitni sektor." On je izrazito usklađen s načelom supsidijarnosti i u katoličkoj socijalnoj misli taj sektor bio je presudan u prilog argumentima protiv apsorbirajućih tendencija centraliziranih vlada. Također je odigrao značajnu ulogu u ublažavanju najgorih aspekata tržišta. Za Benedikta XVI., civilno društvo je neophodno u očuvanju važnih aspekata ljudskog društva i promicanju cjelovitog ljudskog razvoja. Prema njegovim riječima:

''U trenutku kada se postigne dogovor između logike tržišta i logike države prema kojem će svaka od njih nastaviti monopolizam, u odnosima među građanima će, dugoročno gledano, nestati solidarnosti, sudjelovanja, zauzimanja te bezuvjetnog i besplatnog djelovanja, što je suprotnost odnosima ''dati da bi se imalo'' (logika razmjene) i ''dati jer se mora'' (logika javne obveze, koju nameću zakoni u državi)''. (Caritas in veritate, 39)

Nadalje, civilno društvo je ključna protuteža tržištu i državi prema shvaćanjima pape Benedikta XVI. i socijalnog nauka Crkve.

U zaključnim razmatranjima, papa je istaknuo važnost tržišta, nužnost pravednosti kako bi se osiguralo da su tržišta usmjerena općem dobru i učinkovitom funkcioniranju, te ulogu političkih vlasti u oživotvorenju pravednosti. U svom odgovoru ekstremistima slobodnog tržišta, Benedikt daje do znanja kako je „uvjerenje prema kojem gospodarstvo mora biti autonomno, zaštićeno od „utjecaja“ moralnog karaktera“ dovelo do temeljite zlouporabe ekonomskog procesa (34). Jedan od načina na koji je moguće uspostaviti ekonomsku pravednost jest preraspodjela pojedinačnih dobara najpotrebnijima. Neki primjeri u kojima papa navodi važnost preraspodjele tiču se gospodarstva (37), preraspodjele bogatstva na jedinstvenoj, dosad neviđenoj, globalnoj razini kroz odgovarajuće procese globalizacije (42), te nužne preraspodjele izvora energije (49).

Izvor: www.loyno.edu    

Prijevod: Vlatka Papa/Prudencija.hr

Bilješke:

1.Papa Ivan Pavao II, Centesimus Annus, op. cit., br. 35.

2.Ibid., br. 42.

3. Richard John Neuhaus, “Papa potvrđuje „novi kapitalizam"", Wall Street Journal, predgovor urednika, 2. svibnja 1991. Neuhaus je čak prekršio vatikansku zabranu na objavu kako bi prije ostalih reportera objavio svoj spin-članak o enciklici.

4. Michael Novak u “Papa, sloboda i kapitalizam: eseji o Centesimus Annus,” National Review, posebni dodatak, p. S-12.

5. Cindy Wooden, “Markizam je produbio probleme radničke klase, navodi papa na audijenciji“ Catholic News Service, 1. svibnja 1991.

6.Papa Ivan Pavao II, „Što jest i što nije socijalni nauk” u Origins, Vol. 23, br. 15, rujan 1993, p. 256-58, na 257.