novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 64 gostiju i nema članova online

Marko Marulić: O vjeri bez djela

Marko Marulić (r.18. 08. 1450. Split – u. 5.01.1524. u Splitu) prvi je stvaratelj stare hrvatske književnosti čijom je pojavom naše pjesništvo izvedeno u krug europskih naroda.
Marulić je i autor prvog djela hrvatske književnosti na narodnome jeziku, pod naslovom Libar Marka Marula Splićanina, u kojem se uzdrži istorija svete udovice Judit, u versi harvacki složena. To je djelo prvi put objavljeno u Veneciji 1521., a doživjelo je nekoliko izdanja. U predgovoru tom spjevu Marulić nam obrazlaže svoju zamisao da povijest svete udovice Judite stumači našim jezikom, neka je budu razumit i oni, ki nisu naučni knjige latinske aliti dijačke. Rođen je 18. kolovoza 1450. u staroj splitskoj patricijskoj obitelji, a odgojen je u strogo kršćansko-moralističkoj tradiciji. Marulić je i umro u Splitu 5. siječnja 1524. U mladosti je stekao bogato humanističko obrazovanje i kao učena i ugledna osoba imao je razne dužnosti i obveze u upravi i sudstvu rodnoga grada.
Tijekom života stječe europsku slavu kršćansko-moralističkim djelima na latinskome jeziku: De institutionem bene vivendi i Evangelistarium. To je djelo poznavao i engleski kralj Henrik VIII. te je ono jedna od dragocjenosti glasovite Britanske knjižnice (British Library).
Marulićeva važnost za hrvatsku književnost jest, prije svega, u djelima na narodnome jeziku. Nama danas najbliže djelo Judita , dokaz je autorove stvarne povezanosti sa svojim narodom. To što je prvi osjetio potrebu da u poeziji progovori pučkim jezikom, bilo je, uz ostalo, i zato da narodu dade djelo koje će ga hrabriti u borbi protiv stranih utjecaja. Još izravniju i smjeliju sliku onovremenske opasnosti po hrvatske krajeve i gradove daje u pjesmi Molitva suprotiva Turkom. Marulićevi radovi na materinskome jeziku potvrđuju zrelost hrvatske književne tradicije i njezinu mogućnost da se na narodnome jeziku stvore djela velike umjetničke vrijednosti. Zato ga danas s pravom smatramo ocem ili utemeljiteljem našeg pjesništva, a njegovo djelo najzrelijim književnim izrazom hrvatske kulturne baštine.

O vjeri bez djela

No, da bi naša vjera u svakom pogledu bila savršena, neka se upotpuni djelima pravednosti. Jer čemu vjerujemo Evanđelju ako po njemu ne živimo? Čemu Krista ispovijedamo ako se njegovim zapovijestima ne pokoravamo? Takva je vjera po mišljenju apostola Jakova mrtva. Mrtvi su dakle oni koji djelima ne dokazuju ono što riječima kažu da vjeruju. O njima veli Gospodin: ''Govore, ali ne rade''. S onima se zaista mogu usporediti koji su klecali pred Kristom okrunjenim trnjem i klanjali mu se, ali ne zato da bi mu iskazali poštovanje, nego da bi mu se narugali. Ili su dapače onima najsličniji koji su mu žednu pružali, doduše, vino, ali pomiješano sa žuči. A zašto je on iskusio ono vino, no nije ga htio piti?

Zato što, mada cijeni vjeru onih koji ga ispovijedaju, ipak ne prihvaća one koji se protive zapovijestima vjere. Naime, ma kako tko bio pozvan na ''svadbu vjere'', ipak će, dođe li bez svadbenog ruha, tj. Neokićen krepostima, biti izbačen iz kuće preko praga i, što je još gore, svezanih ruku i nogu bit će bačen van, u tamu. ''Ondje će – reče – biti plač i škrgut zuba'', to stoga da biste shvatili da moraju biti osuđeni oni koji su se bilo besposličenjem bilo zloćom učinili nedostojnima blaženstva koje je obećano vjernicima. A njih dapače možemo usporediti s onim slaboumnim djevicama iz Evanđelja. Imaju naime djevičanstvo vjere jer iskreno vjeruju, ali nemaju ulja pobožne i ispravne djelatnosti kojim se osvjetljava sama vjera. Stoga uzalud viču: ''Gospodine, Gospodine, otvori nam!'' Jer će im Gospodin sam zatvoriti vrata i odgovoriti: ''Zaista, kažem vam, ne znam vas.'' Ima li, pitam vas, veće nesreće, veće nevolje nego da te ne poznaje onaj koji jedini sve zna? Za one se pak kaže da ih Bog ne zna koje od sebe odbacuje i odbija daleko od društva blaženih. Stoga veli: ''Neće svatko tko mi govori: Gospodine! Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj tko vrši volju Oca moga koji je na nebesima.'' Neka, dakle, nitko ne povlađuje sebi samo zbog vjere, nego neka vjeri pridruži pravednost, ako želi postići nagrade vječnog života. U protivnom, ni to da je kadšto činio čudesa neće koristiti onomu od koga je pravednost daleko. Stoga se dodaje: ''Mnogi će mi u onaj dan reći: Gospodine, Gospodine, zar nismo u tvoje ime izgonili zle duhove i u tvoje ime čini mnoga čudesa? A tada ću im izjaviti: Nikad vas nisam upoznao. Odlazite od mene svi koji činite bezakonje!'' To isto uče riječi Apostola koji veli: ''Kad bih imao takvu vjeru da bih brda premještao. A ljubavi ne bih imao ne bih bio ništa.'' Inače, i ovo zlo pogađa one koji vjeruju a ne rade: i vjera im počinje slabiti kad se predadu besposlici. To se jasno pokazalo u onom smokvinu stablu što g aje Gospodin, budući da nije imalo plodova, prokleo, pa se osušilo te izgubilo i lišće koje je jedino imalo. A kako mu se sasušio sav sok, to nije bilo prikladno ni za kakvu upotrebu osim za vatru. Tako neki koji se nazivaju kršćanima kad ih iskvari nerad i zavređuju vječni oganj da bi bili mučeni zajedno s nevjernicima – ako se ne pokaju i poprave svoj život prije negoli budu prinuđeni da se podvrgnu presudi pravednog suca. Ali ako ni vjera ne oslobađa od smrti, što mislimo koliko će još kažnjivija biti nevjera?

Marko Marulić, Evanđelistar I., Književni krug Split, 1985.

Prudencija.hr