novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 55 gostiju i nema članova online

Okultno - mistični svijet u književnosti

Autor: Matija Grgat, prof.

Današnje je izdavaštvo obimno, popularizira se newageovska literatura, iskrivljuju povijesne istine, izaziva ljudska znatiželja i težnja za uzbudljivošću, a mašta i misao okreću prema novourešenim starim svjetovima ezoterije, spiritizma, magije i okultizma koje Biblija od prvih stranica naziva najgnjusnijim oblicima idolopoklonstva.

O njima je svoj književni zapis ostavio još u 2. stoljeću rimski pisac i mag Apulej u romanu Metamorfoze ili Zlatni magarac , u kojem na simboličan način opisuje svoj put kroz magiju, mistična iskustva misterija i inicijacija, snova i vizija; kako je bio pretvoren u magarca te kako mu je božica Izida vratila ljudsko obličje i učinila ga pokornim svome kultu. Postiže uspjeh u ovozemaljskom životu, ali je svoj život zapisao njoj koju će i nakon smrti štovati u podzemlju.

Podzemlje je svijet mrtvih, duhovne tame i onoga što je u vezi sa smrću i tamom, a s tim svijetom su doista povezane okultne, ezoterijske i magijske prakse. One su iz podzemne struje, kojom su tekle od afirmacije kršćanstva na Zapadu, jače izronile tijekom renesanse (ne pojavljuje se slučajno tada Faust, legendarni čarobnjak s nadnaravnim moćima, praktikant crne magije), a onda ponovno u 18. stoljeću rascvjetavši se potpuno u romantizmu.

O čarobnjaštvu progovara primjerice Shakespeare u Oluji. Glavni lik, Prospero, koji je zanesen čarobnjaštvom nehotice prepustio vlast svome bratu, što ga je skoro stajalo i života, odriče se na kraju magijskoga umijeća odbacujući čarobni štap i čarobnjačku knjigu, a Shakespeare pokazuje kako „taj čar zračni“ djeluje na “ćutila“ (osjetila) ljudi i sredstvo je pomoću kojeg se može upravljati njima.

Shakespeareov stav sličan je Tolkienovoj poruci u djelu Gospodar prstenova: nadnaravne moći, izgubljene nakon pada, u ljudskim rukama mogu postati opasne, jer su ljudi stvorenja vođena strastima i požudama, tako da okultni način postizanja moći vodi ljude u propast.

A te nadnaravne moći zaokupljaju mnoge od kraja 18. stoljeća i pojave tajnih društava. Teozofi 18. st. diviniziraju čovjeka i njegove moći kao i njihovi prethodnici u 16. stoljeću. Bave se idejom androginije, Sophije (Mudrosti), magnetizmom i sl. Pokušavaju inicijacijama obnoviti čovjeka s izgubljenim Adamovim povlasticama, tj. doći u stanje prije pada u kojem su “ljudi bili bogovi“, prema njihovu vjerovanju. Vjeruju da se to može postići kroz “duhovno savršenstvo“, preko teurgije, tj. zazivanja anđeoskih duhova (ustvari, palih anđela), ili kroz alkemiju. Neki dobivaju objave preko automatskoga pisanja, proučavaju metempsihoze (seljenje duša), populariziraju Swedenborga, obnovitelja spiritizma na Zapadu i komuniciraju s anđeoskim duhovima. Posebno je na francusku literaturu 19. stoljeća utjecao Swedenborg, koji je spiritizam ponovno doveo u modu, a čija su shvaćanja tipična za Pomandresa Hermesa Trismegista. “Mnogo mu duguju Balzac, Baudelaire, Nerval, Georg Sand, ali i Strindberg, te brojni drugi pisci, među onima najvećima.“1 18. stoljeće, uz prosvjetiteljski racionalizam i materijalizam, bilo je stoljeće sjene, poezije noći i groblja (Thomas Gray, James Macpherson, Edward Young koji svoje Noćne misli piše pri svijeći zabodenoj u mrtvačku lubanju), koja je našla odjeka u cijeloj Europi, te s bujanjem spiritualnih pokreta, pripremala temelje romantizmu. Treba podsjetiti da se upravo neposredno prije kraja toga stoljeća pojavljuje gotski roman, u kojem čudovišno izranja na površinu, te su dvorci puni strave i duhova. Olujne noći, oživjeli leševi, vampiri i jeza, koji se kasnije pojavljuju u filmovima strave i užasa, potekli su iz ovih izvora. Tome je pridonio romantičarski pokret zanimanjem za snove i nadnaravno, te teorija o uzvišenom po kojoj se lijepo razlučuje od uzvišenoga. Ono je po toj teoriji: spoj boli i zadovoljstva, ljepote i rugobe, a izaziva osjećaj koji se ne može točno odrediti; sadrži patnju, zadovoljstvo i strah.

Poznati romantičari ne skrivaju dodire s okultnim i ezoterijskim: William Blake, umjetnik okultnog nadahnuća, propovjednik neoplatonizma i gnosticizma; Goethe – promicatelj panteizma , istraživač alkemije, otvoren raznim proturječnim duhovnim utjecajima; Byron, Ljermontov – tvorci buntovnika demonskih karaktera, Novalis – spaja Istok i Zapad kroz spiritualnu tajnu pojedinca: otkriće Boga u sebi samome; Nerval – istraživač ezoterije za kojeg san postaje stvarnost, a stvarnost san; Poe – poznavalac kabalističkih misterija itd. Ne treba napominjati da ih sve povezuje doživljaj nesreće, nemira, melankolije, pesimizma, mrzovolje, izgubljenosti…jer svijet podzemlja i može dati samo takve plodove.

Njihovim stopama nastavljaju simbolisti, obožavatelji Ljepote i svijeta koji se skriva iza ovoga pojavnog (u taj su ulazili uz pomoć droga), a čije simbole predstavlja priroda pa njih treba očitati, što je istovjetno alkemijskom doživljaju svijeta. Kad se malo uđe u teoriju simbolista, postaje jasno da je iza svega ezoterijska pozadina. Zato ne čudi da su oni stalno između Boga i sotone, zarobljeni porokom i tamnom mistikom te da doživljavaju sezone u paklu (Rimbaud) ili pišu litanije sotoni (Baudelaire).

Nadrealisti ih prate u toj opsjednutosti mističnim i okultnim. André Breton, upoznavši se s Freudovom psihoanalizom, početkom 20-ih godina prošloga stoljeća s prijateljima Louisom Aragonom, Paulom Éluardom i Robertom Desnosom organizirao je seanse automatskoga pisanja, na kojima im je Desnos u stanju „sna“, a budan (trans!) proricao. Treba li isticati da su posljedice ovih praksi izgubljenost, gubljenje identiteta, prodor kaosa, ludilo? I ekspresionisti, nadahnuti učenjima teozofije, pokazuju slične simptome.

Treba istaknuti da je u temelju svih ovih avangardnih pravaca ležala ljudska oholost, što izvrsno zaključuje jedan od njezinih pripadnika nakon otrežnjenja onim što se u stvarnosti dogodilo – prvi svjetski rat, revolucije i nemiri:

“Na sebi i na drugima doživio sam mnoge vrste oholosti. Kako sam u svojoj mladosti neko vrijeme i sam tome pripadao, iz vlastita iskustva mogu priznati da nema bezobraznije, prezirnije, vragom opsjednutije oholosti koja više izjeda od oholosti avangardnih umjetnika i radikalnih intelektualaca koji pucaju od tašte strasti da su duboki, mračni, teški, te da nanose bol. Praćeni zabavno-srditim podsmijehom nekih filistara, mi smo bili najneugledniji ložači pakla u kojem se sada peče čovječanstvo.“2

Kršćanski je Bog Bog živih, on izbavlja iz Podzemlja u kojem prebiva Lucifer, srušen zajedno s drugim palim anđelima zbog oholosti i pobune protiv Boga, a u koji tijekom cijele povijesti nastoji povući što više ljudi.

Nije li ovodobno obnavljanje interesa za podzemlje i njegove tamne strane preko ezoterijske, magijske, okultne, spiritističke i horor literature još jedan pokušaj da čovječanstvo povuče u ponor iz kojeg je izlaz vlastitim snagama nemoguć i iz kojeg nas može izbaviti samo kršćanski Bog, Bog koji je život, ljubavi i istina – Isus Krist?

Raskrižje - Hrvatski katolički portal
 


M.-M. Davy, Enciklopedija mistika, str. 456.

F. Werfel, Između gore i dolje, Zagreb 1999., str. 176.