novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 49 gostiju i nema članova online

Bruno Ferrero: DUGA ZA DIVA

Prvo čega se Oskar sjećao je divovsko lice. Bilo je veliko i strašno, jakih mišića i usta s golemim zubima. Baš je zastrašujuće izgledao.

“Sada će me pojesti” – pomislio je Oskar i zaplakao iz svega glasa.

Čim se pojavila mama, div je nestao. Majka je Oskara privila na grudi, a on je govorio: “Mama, maloprije je bio div pored moje koljevke, htio me je pojesti! Strašan div s velikim ustima i ogromnim zubima! Iz njegovih usta je izlazilo samo neko Ne! Ne! Da! Da!” Ali majka je imala pravog prevoditelja i sve je razumjela.

Div je hodao uokolo, jednom ga je čak uzeo u svoju ruku, cijeli je stao na divovski dlan. Baš se spremao da zaplače kad je osjetio da je velika divova ruka topla i da njegov glas ponavlja: “Ohoho!” Uopće nije bio strašan. Dapače.

Tako je Oskar počeo živjeti s divom. Nije znao što bi s njim, jer je nestajao i nije ga bilo satima, no kad bi se pojavio, Oskar je osjećao sigurnost i bio sretan.

Imati diva za prijatelja nije ni tako loše, pomislio je Oskar.

Kada je strašni pas gospodina Pavića prijeteći zarežao na Oskara, div ga je zgromio samom svojom pojavom. Znao je računati, pisao je slova i pripovijedao priče iz svoje domovine, priče o podzemlju, vilama, zmajevima i vitezovima. Jednom je došao biciklom i Oskara učio voziti. Danima je stajao s njim dolje u parku. U početku je jednim prstom pridržavao Oskara, a kad se Oskar osokolio, i sam je vozio.

Tup, tup! Čuli su se njegovi koraci. Kad bi Oskar čuo to tup, tup!, svi njegovi strahovi nestali su istog časa.

Jednoga je dana djed došao po Oskara da ga odvede u školu. Tada je shvatio da nešto nije u redu. Majka je uvijek morala biti pored njega. Svi su morali izaći u grad na večeru jer je njihova prijateljica Laura imala rođendan. Kad je djed rekao da je div dobio srčani udar, Oskar je mislio da se on šali, ali čim je shvatio da to nije šala, činilo mu se da će i on umrijeti. Ni plakati nije mogao od tuge. Osjećao se jadnim i nezaštićenim. Ostao je ondje razmišljajući: “Zašto? Bio si tako velik, jak i zdrav, svaki si dan radio na svježem zraku.” Nikad ne bi rekao da bi baš div mogao dobiti srčani udar.

Odlazak u bolnicu bio je strašan. Div nije bio pri svjesti. Oko njega je bilo mnoštvo cijevčica i uređaja, tko bi ga prepoznao. Oskar je drhtao. Želio je samo da div ozdravi i da ga ponese kući.

U bolnici je bilo mnogo ljudi i svi su bili ljubazni prema Oskaru. On nije ni znao da je div imao toliko prijatelja. Laura je također bila ondje, ali nije se slavio njezin rođendan.

Nakon toga dana sljedila su još dva dana tjeskobe, bdijenja i molitve. Nije se oporavljao. Najgore je bilo 26. veljače: div je umro. Bio je to najteži dan u Oskarovu desetogodišnjem životu.

U ožujku se slavio Dan očeva. Oskar je kupio lijepu čestitku i napisao pismo:

Ne znam jesi li me uopće čuo kad sam ti rekao zbogom. Nikada prije nisam bio na sprovodu, ali iznenadio sam se kada sam vidio više od tisuću ljudi. Bili su cijela obitelj, svi prijatelji i još mnogo ljudi koje nisam poznavao. Pretpostavljam da si bio dobar s njima kao i sa mnomm zato te i jesu voljeli. Naravno, ti si uvijek bio poseban i za mnoge druge ljude.

Prošlo je već mnogo vremena, a ja stalno mislim na tebe, jako mi nedostaješ. Ponekad noću plačem dok ne zaspim, ali ne dam da me tuga slomi. Znaš, jako sam ti zahvalan. Ti si meni u ovih deset godina dao ljubavi koliko druga djeca ne dobiju cijeloga života. Istina, ne možeš se više igrati sa mnom na kraju tjedna, ne možeš me izvesti na doručak, pričati mi priče ili mi kradomice gurnuti u džep nešto sitniša.

Ali znam da si sa mnom. Ti si u mom srcu i u mojim kostima. Čujem u sebi tvoj glas, on mi pomaže i vodi me kroz život. Kad ne znam što bih radio, pokušavam zamisliti što bi mi ti savjetovao. Jedno je sigurno: što god da se dogodilo, ja ću te se uvijek živo sjećeti i uvijek ću te voljeti. Čuo sam kako Bog šalje dugu da u nebo otprati pokojnikovu dušu. Kada si ti umro, na nebo su se pojavile dvije duge.

Ti si bio visok gotovo dva metra, možda jedna duga nije bila dovoljna da te prati u raj.

Tata, jako te volim.

Oskar