novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 10 gostiju i nema članova online

Filozofija

Doprinos kršćanstva znanosti

Stipe Kutleša jedan je od vodećih hrvatskih filozofa i povjesničara znanosti, diplomirao je filozofiju i povijest na Filozofskom fakultetu te fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Magistirao je na poslijediplomskom studiju "Povijest i filozofija znanosti" u Dubrovniku te doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U nastavku je njegov rad koji opisuje neke utjecaje kršćanstva na znanost kao i općenito razmišljanja o odnosu znanosti i religije danas. Izostavio sam fusnote, ali rad je dostupan u cijelosti ovdje.

Sažetak
Ukazujući na specifičnosti znanosti, religije i teologije autor zastupa načelnu mogućnost i potrebu njihove međusobne suradnje što slijedi i iz službenog stava Katoličke crkve. Navode se također i povijesne okolnosti u kojima je između znanosti i religije bilo sukoba kao i današnje shvaćanje toga odnosa od znanosti i Crkve. Autor pokazuje da je novovjekovna znanost baština kršćanstva u tom smislu što je nastala zahvaljujući kršćanskom svjetonazoru, a s druge su strane glavni pobornici napretka te znanosti bili kršćanski znanstvenici ili pak znanstvenici drugačijih svjetonazora, ali pod utjecajem načina mišljenja kakvo je inauguriralo kršćanstvo.

Opširnije...

Jacques Maritain: Budućnost katolicizma

Francuski filozof Jacques Maritain (1882.-1973.) kršćanskog nadahnuća napisao je više od 60 knjiga i jedan je od najcjenjenijih katoličkih filozofa koji su djelovali u 20. stoljeću. Zanimljivo je da je Maritain zapravo odgojen kao protestant, no u dvadesetim godinama života obratio se na katoličku vjeru, zajedno sa svojom suprugom Raïssom. Kao filozof, Maritain se osobito bavio djelom sv. Tome Akvinskog. Utjecao je na mnoge književnike poput Paula Claudela, Françoisa Mauriaca, Georgesa Bernanosa, Julien Green, Thomasa Elliota, Jana Dobraczynskija, i druge. Nakon smrti supruge odlazi u red Male Braće Charlesa de Foucaulda u Toulouseu. U djelu ''Cjeloviti humanizam'' iznosi nacrt ''civilizacije ljubavi'' koja se temelji na kršćanskim vrednotama slobode, ljubavi i bratstva.Ovdje donosimo glavne misli iz intervjua koji je dao United Pressu nedugo nakon izbora pape Ivana XXIII. 1958. godine.

Opširnije...

Charles Taylor: Sekularno doba

Kanadski filozof Charles Taylor u svom kapitalnom djelu Sekularno doba (A Secular Age, Belknap Harvard , 2007.) analizira pojavu i razvoj sekularnog društva u posljednjih pet stoljeća. Protivi se jednostranom shvaćanju sekularizma i zato ova knjiga za cilj rasvijetliti uzroke sekularističkog pogleda na svijet i pronaći odgovore na probleme s kojima se suočava suvremeni čovjek zatvoren u okvire čistog imanentizma. Svoje izlaganje počinje s tezom da se ideja kozmosa u posljednjih pet stoljeća radikalno promijenila. Za suvremenog ''nepropusnog'' čovjeka kozmos je demistificiran, linearan i bez svetog vremena. Za razliku od predmodernog čovjeka koji živi u mistificiranom ''očaranom'', moderni čovjek je ''nepropustan'' – zatvoren u sebe, rastjelovljen. Život kuša kao čistu imanenciju. Srednji vijek je vrijeme očaranosti (Max Weber). Ljudi vjeruju u Boga i hijerarhijski poredak svemira. Jedan od faktora oslobađanja čovjeka od svega magijskog i iracionalnog je pojava reformacije u kasnom srednjovjekovlju. Reformacija razdvaja sekularno od profanog kao što će to u filozofiji učiniti René Descartes razvajanjem svemira na dvije supstance, misleću (res cognitans) i protežnu tvar (res extensa).

Opširnije...

 René Girard: ''Promatrah Sotonu kako poput munje pade''

René Girard (Avignon, 25. XII. 1923) je francuski filozof, antropolog i književni teoretičar. Sveučilišnu karijeru izgradio je u SAD-u; od 1987. do umirovljenja 1995. bio je profesor na Sveučilištu Stanford. Spada u red najznačajnijih religijskih mislilaca konca 20. i početka 21. stoljeća. Razvio je sveobuhvatnu kršćansku teoriju u polemici s egzistencijalizmom, psihoanalizom, strukturalizmom i dr., izazivajući širok odjek u književnoj teoriji, mitologiji i antropologiji. U djelu Romantička laž i romaneskna istina (Mensonge romantique et vérité romanesque, 1961) zacrtao je metafizičko načelo »mimetičke želje« koje je antropologijski razradio »žrtvenim mehanizmom« u djelu Nasilje i sveto (La Violence et le Sacré, 1972), a poopćio u djelima Žrtveni jarac (Le Bouc émissaire, 1982) i Stari put grješnika (La Route antique des hommes pervers, 1985). Na hrvatski jezik je dosad prevedeno jedino njegovo posljednje, no istodobno i kapitalno djelo, Promatrah Sotonu kako poput munje pade (AGM, Zagreb 2004.)

Opširnije...

Michel Lacroix: Novo doba i zapadna kultura – nepobjediva suprotnost

Recimo glasno: novo doba oprečno je svjetonazoru građenom dva i pol tisućljeća pod utjecajem Grčke, Rima, židovstva i kršćanstva, i koji se razvijao u modernom ozračju humanizma i racionalizma.

Pokušajmo ukratko izdvojiti te glavne razlike. Svi oni koje su privukle ideje novoga doba odredit će se svjesno. Svakako će znati da izbor novog doba podrazumijeva potpun raskid s tradicijom koja ih je oblikovala. Prihvatiti ideologiju novoga doba znači otrgnuti se od svojih kulturnih korijena.

Koje su bitne značajke zapadnog svjetonazora? U središtu naše kulture je čovjek svjestan svoje individualnosti i svoje konačnosti. Taj duboki osjećaj individualnosti uglavnom duguje pronalasku monoteističke religije. Poimajući postojanje transcendentnog Boga, jedinog i osobnog, čovjek je istodobno otkrio da je i on osoba. U doživljaju povezanosti s tim osobnim Bogom (o kojemu priča Biblija), zapodijevajući s njim dijalog, prolazeći kroz iskušenja drugosti i odvajanja, osjećajući svu udaljenost koja ga od njega dijeli, zapadni čovjek je stvorio, ne bez drama i nemira, svoj vlastiti položaj individuuma. Povezanost s tim osobnim Bogom uvelike je odgojila zapadni svijet. Otada nas osjećaj odvojenosti nikada nije napustio i proširio se na sve. On je obilježio naš mentalni svijet. Stvoren od drugosti, zapadni je čovjek morao naučiti s njom neprekidno živjeti.

Opširnije...