novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 59 gostiju i nema članova online

Filozofija

Pascal Bruckner: BABILONSKA VRTOGLAVICA

Pascal Bruckner1Pascal Bruckner (1948.) jedan je od najcjenjenijih francuskih književnika. Za ''Napast nedužnosti'' 1995. godine dobio je nagradu Medicis, a 1997. godine za ''Kradljivce ljepote'' nagradu Renaudot. Nakon slikovnice ''Upomoć'', ''Djed Božićnjak se vraća'', nagrađenog djela ''Bijeda blagostanja'' i romana ''Ljubav prema bližnjemu'', esej ''Babilonska vrtoglavica'' objavljen je 1994. godine. Ovdje donosimo dio tog eseja jer je aktualan, posebno što kritički govori o nametnutom kozmopolitizmu, prekrajanju granica i fetišizmu Unije za koju često političari kažu ''da nema alternative''.

''Budi mi brat ili ću te ubiti'', govorio je Rivarol rezimirajući jednom rečenicom duh Terora. Svi budite braća ili ćete biti diskvalificirani, proglašava nova kozmopolitska doktrina. Jedini dostojni čovječanstva bit će narodi koji rade na tome da nestanu u jednoj široj uniji; ostali, kojima je stalo da se ističu, izdvajaju, zavrijedit će jedino ime divljakâ, plemenâ. Budućnost poprima lik strašnog ultimatuma: 'Udruživanje ili barbarstvo' (Edgar Morin).

... Mondijalizam je pravi vademecum novog planetarnog nomada. On čini onu univerzalnu subkulturu zaduženu da zamijeni ostale kulture, onu mješavinu na bazi fast fooda, odjevne uniformiranosti, televizijskih serija i isprogramirane glazbe u trgovinama kojoj je cilj sve ljude podložiti pod isti jaram, bilo to u Los Angelesu, Caracasu, Bombayu ili Lagosu! U tom smislu Disneyworld i njegova rekonstrukcija u malom svih epoha, mitologija i kultura, ali razvodnjenih, ublaženih, pravi je vrhunac mondijalizma, u isto vrijeme naivan i genijalna inscenacija univerzalnog bratstva, sladunjave sloge ljudskoga roda. I – kao što je world music samo krađa i recikliranje, s ciljem potrošnje, svih ritmova planeta – u utvrdi zabavnog parka Afrika, Azija, Europa, Divlji zapad, 20. stoljeće i budućnost mogu zajedno živjeti u prijateljstvu, pod stijegom tog novog pidgina, broken Englisha, osiromašenog engleskog, govora čovječanstva nepismenih. Ali daleko od toga da je mondijalizam kozmopolitski; ako može sve progutati, klasificirati, probaviti, to je stoga što on najprije poništava kulture, koje ispražnjava iznutra, siječe ih na komade i skida im meso, da bi ih zatim ponovno sastavio, balzamirane poput mumija u njihovom sarkofagu, uništavajući istovremeno njihovu dubinu i posebnost. On je pumpa koja guta rituale, folklorne običaje, legende, kao da je holivudska ili disneyjevska zabava smisao i svrha svih povijesti na ovom planetu.

... Znamo, uostalom, da ni fašizam ni integralizam nipošto ne predstavljaju bjesomučnu ljubav prema tradiciji i svetim tekstovima kojima prijeti suvremeno doba, već njihovu ideološku falsifikaciju i, u određenom smislu, njihovo uništenje.

... Moderni mondijalizam negira razlike među kulturama u ime bijedne univerzalije: univerzalije razonode i potrošnje.

... Osloboditi se svojih korijena, odvojiti se od onoga što nam je blisko, kako bismo se približili onome što nam je daleko, ne znači lebdjeti poput slobodnog atoma, nego uz svoju, polagati pravo i na druge pripadnosti; to znači svakoj domovini po rođenju suprotstaviti jednu ili više izabranih domovina. Zato je kompopolitizam patnja, kušnja što si je nameću superiorna bića, koja svoju radost i snagu nalaze u tome da odbacuju uobičajene granice koje većina smrtnika doživljava kao apsolute.

... ''Volio bih Europu kad bi ona zanijekala samu sebe'', kaže, na primjer, René de Cacatty u lijepom zanosu nesebičnog mazohizma. ... Da bi melting pot uspio, kao na primjer u SAD-u, potrebna je privrženost kolektivnim vrijednostima, vjernost istoj domovini – nema nacionalističkije zemlje od Amerike – koja potiskuje u drugi plan komunitarnu pripadnost: jednom riječju, potrebno je naglasak staviti na ono što spaja, radije nego na ono što razdvaja.

... U krajnjoj liniji, ovo kulturno križanje koje uzdižemo težilo bi tome da svakoga pretvori u čovjeka-vjetrogonju koji boluje od raspršenosti, poput Zeliga Woodyja Allena, mimikrične lutke na koncu predane kaosu vanjskog svijeta, obuzete uzastopnim slikama koje imitira, danas pseudo-Kinez, sutradan pseudo.musliman, zatim pseudo.Afrikanac, uvijek očajnički drugi u nedostatku toga što sâm nije makar bilo što. Jednom riječju, manje je poticana naša strast, naš interes za drugoga nego što smo pozvani na šetnju kroz kulture, uz opasnost da se poveća moderna bolest par excellence: vječna rastresenost. A, što ako ova zaluđenost množinom zapravo skriva alergiju prema različitosti?

... Ljubav prema alteriteu pretvara se u kvijetističku ravnodušnost: u konačnici sve dođe na isto, vizije svijeta međusobno se opovrgavaju. Jedino su važni njihov skup, njihovo gomilanje u jednom neobuzdanijem uvijek. ''Simfonija velikih kolektivnih duša'' (Romain Rolland) završava kao šarena ropotarnica supermarketa.

... Tko želi sve probati, uzdići svoju ličnost do razmjera univerzuma, ništ ane izabrati kako ništa ne bi žrtvovao, osuđuje se na razapetost i konačno na sterilnost.

... Identitet je uvijek mobilan, nečist u svijetu koji je i sâm razdijeljen između više središta, i nijedna sila, čak ni ona najjača, nije sveukupnost ili nije sve.

... I, kada se nacije odluče ujediniti – kao u Europsku zajednicu u Europi – one ipak suvereno pristaju na ustupanje dijela ili čitave suverenosti.

... Čuvajmo se fetišizma unije radi unije, to bi bio alibi svih osvajača gladnih teritorija.

(Algoritam, 2005.)