novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 59 gostiju i nema članova online

Filozofija

Toma Akvinski: Pet putova dokazivanja da Bog postoji

Toma Akvinski (1227-1274), talijanski je dominikanac i najčuveniji kršćanski teolog, učitelj Katoličke crkve, a tomizam je kasnije priznat i službenim crkvenim učenjem. Glavna su mu djela"Summa theologiae" i "Summa contra Gentiles".

Toma smatra Aristotela vrhuncem znanja kad je u pitanju spoznaja prirode (iz poštovanja titulira ga nazivom Filozof), dok nam o pitanjima o natprirodnim stvarima govori Objava. Tomina je osnovna nakana Aristotelovu filozofiju prilagoditi kako bi ona bila što primjerenija zahtjevima koji su pred nju postavljeni – objasniti i poduprijeti objavljenu Istinu.

Nakon što je talijanski franjevac Bonaventura proglasio neprikosnovenu nadmoć vjere nad razumom, a Albert Veliki, njemački dominikanac, promovirao učenje o dvostrukoj istini, odvojivši filozofiju (koja se bazira na logičkom izvodu) od teologije (koja se bazira na Objavi), Toma obnavlja jedinstvo uma i vjere. Istina je samo jedna – istina uma ne može proturječiti istini Objave. Um je,međutim, podređen vjeri - on joj služi braneći i dokazujući dogme kršćanstva, ali ne može pokriti cijelo područje vjere. Upravo u tome vjera ima i svoje opravdanje - u tome što Objava prekoračuje granice uma.

Teologija kao znanost o nužnom bitku Boga nadređena je filozofiji kao znanosti o konačnom bitku stvorenih stvari. Kod stvorenih stvari razlikujemo njihovu bit, esenciju (koja se očituje kao hilemorfičko jedinstvo*) od njihove egzistencije. Sve stvoreno moguće je, dakle, zamisliti, a da ono istovremeno ne bude. Riječ je o tzv. konačnom (slučajnom) bitku. Stvorenim stvarima egzistencija mora doći izvana – od Boga – jedinog nužnog bića, bića čija je egzistencija sastavni dio esencije.

Tipična Tomina intervencija u Aristotela. Hilemorfičko jedinstvo kod Aristotela ne čini bit bića (bit bića je forma) nego predstavlja biće samo – egzistenciju s esencijom, te mu kao “gotovom proizvodu” nije potrebno udahnuti život izvana.

U etici Toma zastupa intelektualistički determinizam – volja teži onome što razum spoznaje kao dobro. Sloboda izbora moguća je samo po tome što se volja odlučuje za ono što razum spoznaje kao najbolje od više mogućnosti.

Po pitanju univerzalija Toma je umjereni realist - Univerzalia in rebus. Priznaje općem egzistenciju, ali tako da se opća bit individualno oblikuje u svakoj pojedinačnoj stvari. (vidi Aristotel)

A posteriorni tip dokazivanja (argumentacije), budući da Toma dokazuje Božju opstojnost zaključujući od premisa utemeljenih u iskustvenoj spoznaji posljedica (npr. Sve je u našoj iskustvenoj zbilji promjenjivo – pokrenuto) prema konkluziji o Bogu kao uzroku tih posljedica (npr. Bog je uzrok promjena – kretanja)

Ima pet putova kojima se može dokazati da Bog postoji...

Apostol kaže u Rimljanima (1,20) kako se 'nevidljiva Božja svojstva razmišljanjem opažaju po djelima.' A to ne bi bilo moguće kad se po tim djelima ne bi moglo dokazati da Bog postoji. Prvo, naime, što o nekom biću moramo znati jest: postoji li.

Ima dvije vrste dokazivanja. Prvo polazi od uzroka i pokazuje zbog čega je nešto takvo: polazište mu je, dakle ono što apsolutno prethodi učincima. Druga vrsta dokazivanja polazi od učinka i pokazuje da je nešto takvo: polazište mu je, dakle, ono što je nama jasnije. No, budući da na je učinak ponekad jasniji od uzroka, učinak uzimamo za polazište da spoznamo uzrok. A po bilo kojem učinku može se dokazati da postoji njegov vlastiti uzrok (uz pretpostavku, dakako, da su nam njegovi učinci jasniji). Budući da učinak zavisi od uzroka, netom se postavi neki učinak, nužno mu u zbilji mora prethoditi uzrok. Prema tome, iako nam nije po sebi razumljivo da Bog postoji, ipak to možemo dokazati polazeći od učinka koji su nam poznati.

Postojanje Boga i Božja svojstva koja se po Rimljanima (1,20) mogu spoznati prirodnim razumom nisu članci vjere, nego njihove prethodnice. Kao što milost, naime, pretpostavlja narav, a savršenstvo ono što je podložno usavršavanju, tako i vjera pretpostavlja naravnu spoznaju. No, posve je razumljivo da onaj tko ne može shvatiti dokazivanje, mora prihvatiti kao predmet vjerovanja ono što je po sebi zapravo predmet dokazivanja.

Po učincima koji nisu srazmjerni uzroku ne možemo savršeno spoznati uzrok, ali se po svakom učinku, kao što sam rekao, može jasno dokazati da postoji uzrok. Iz toga proizlazi da je moguće dokazati da Bog postoji po Njegovim učincima u svijetu, premda Ga na taj način ne možemo shvatiti savršeno onakvim kakav je u svojoj bîti.

Ima pet putova kojima se može dokazati da Bog postoji.

Prvi je jasniji od ostalih, a polazište mu je zbivanje (= ovdje se riječ latinska riječ 'motus', koja je prevedena kao 'zbivanje', ne odnosi samo na 'kretanje', tj. 'pomicanje' već također i na svaku vrstu promjene: mjesnu, fizikalnu, kemijsku, osjećajnu, duševnu, individualnu, društvenu, povijesnu, itd.). Sigurno je, naime, i to ustanovljujemo osjetilima, da se u ovome svijetu nešto zbiva. A sve što se zbiva, prima gibanje od nekog drugog bića. To znači da gibanje prima ono biće koje se nalazi u stanju mogućnosti (im potentia) prema drugom biću ka kojemu se giba, a začinje gibanje ono biće koje se nalazi u stanju zbiljnosti (actu). Začeti gibanje zapravo nije ništa drugo nego izvesti nešto iz mogućnosti u zbiljnost. A izvesti nešto iz mogućnosti u zbiljnost može samo neko zbiljsko biće. Na primjer, ono što je zbiljski toplo, recimo vatra, stvarno prenosi svoju toplinu na drvo, koje je u mogućnosti da je primi, te ga tako stavlja u gibanje i mijenja ga.

A nemoguće je da jedno te isto biće bude istodobno u istom pogledu u stanju zbiljnosti i mogućnosti, već samo s različitih gledišta: što je naime, zbiljski toplo ne može biti istodobno i u mogućnosti takvo, već je istodobono u mogućnosti hladno. Prema tome, nemoguće je da nešto bude istodobno i u istom pogledu začetnik i primalac gibanja, odnosno da samo sebe stavlja u gibanje. Iz toga slijedi da sve što se zbiva, nužno prima gibanje od nekog drugog bića.

Ako je sada to drugo biće, koje začinje gibanje, i samo pokrenuto, onda mora i ono primiti gibanje od drugog bića, a ovo opet od drugoga.

Ali na tome putu je nemoguće ići u beskraj, jer tada ne bi postojao neki iskonski začetnik zbivanja, niti bi, dosljedno tome, postojao bilo koji pokretač, jer drugi pokretači začinju gibanje samo ukoliko ga primaju od iskonskog začetnika: na primjer, štap začinje gibanje ukoliko ga prima od ruke. Prma tome, nužno moramo doći do nekog iskonskog zaključka zbivanja koji nije podložan gibanju. A to svi ljudi razumijevaju pod riječju 'Bog'.

Polazište drugog puta je pojam proizvoditelja ('Cause efficiens', doslovno 'proizvodni uzrok'). Ustanovljujemo, naime, da u ovome svijetu osetilnih bića postoji sustav (ordo) proizvoditelja, ali ne opažamo, niti je to moguće, da nešto bude proizvoditelj samoga sebe, jer bi tada moralo postojati prije sebe, a to je nemoguće.

Ali sustav proizvoditelja ne može ići u beskraj. Naime, u sustavu međusobno ovisnih proizvoditelja prvi član je uzrok posrednog, a posredni posljednjega, bez obzira na to ima li više posrednih proizvoditelja ili je jedan. Ukloni li se pak uzrok, uklanja se i učinak. Prema tome, kad u sustavu proizvoditelja ne bi postojao prvi član, ne bi bilo ni posljednjega, ni posrednoga. Ali, kad bi sustav proizvoditelja išao u beskraj, onda ne bi postojao iskonski proizvoditelj, a dosljedno tome ni posljednji učinak, ni posredni proizvoditelji. A to je, očigledno, u raskoraku sa zbiljom (falsum). Prema tome, nužno moramo tvrditi da postoji neki iskonski proizvoditelj, kojega svi nazivaju Bogom.

Polazište trećeg putaje razlikovanje između mogućeg i nužnog bića, a razvija se ovako: ustanovljujemo da neka bića mogu biti i ne biti, to jest da nastaju i nestaju: prema tome, mogu biti i ne biti.

A takva bića mogu postojati svagda, jer ono što može ne biti, jednom, bilo kad, zaista ne postoji. Kad bi, dakle, sva bića bila takve mogućnosne prirode, slijedilo bi da nekoć nije bilo ničega. Kad bi pak to bilo istinito, onda ni sada ne bi bilo ničega, jer ono čega nema, može nastati tek posredovanjem nečega što postoji. Prema tome, ako nekoć nije bilo ničega, onda takoe ništa nije moglo nastati, niti bi sada ičega bilo. A to je očigledno u raskoraku sa zbiljom. Iz toga slijedi da nisu sva bića mogućnosne prirode, već mora u zbilji postojati i neko nužno biće.

A nužnost nužnih bića ili potječe od drugih nužnih bića ili ne potječe. U prvom slučaju ponavljam ono što sam prije dokazao, naime, da slično sustavu proizvoditelja, ni sustav međusobno ovisnih nužnih bića ne može ići u beskraj. Prema tome, nužno moramo tvrditi da postoji neko samostalno (per se) nužno biće, čija nužnost ne potječe ni od kuda, već od njega potječe nužnost ostalih bića. To biće svi ljudi nazivaju Bogom.

Polazište četvrtog puta su različiti vrijednosni stupnjevi koji se pojavljuju u stvarima. Ustanovljujemo naime da su neka bića više ili manje dobra, istinita, plemenita i slično.

A te stupnjeve 'više' ili 'manje' izričemo o različitim stvarima, prema tome koliko se približuju nekoj punini: na primjer, toplije je ono što je bliže punini topline. Dakle, postoji neka punina istine, dobrote i plemenitosti i dosljedno tome punina bivstvovanja, jer sve što je istinito u punom smislu riječi, to je također, kako je rečeno u drugoj knjizi 'Metafizike' i biće u punom smislu riječi.

Ali ona jedinka neke vrste kojoj pripisujemo puninu određene kvalitete, uzrokuje tu kvalitetu u svim ostalim jedinkama koje pripadaju toj vrsti: na primjer, vatra koja posjeduje najviši stupanj topline, uzrokuje toplinu u svim toplim tijelima, kao što je rečeno u spomenutoj knjizi. Prema tome, postoji nešto što svim bićima uzročno priopćuje postojanje, dobrotu, i bilo koje savršenstvo. A to nazivamo Bogom.

Polazište petog puta je svrhovitost u svijetu. Vidimo, naime, da neka bića kojima nedostaje spoznajna moć, to jest prirodna tijela, djeluju svrhovito, što se pokazuje u tome da svagdja ili vrlo često na isti način izvode svoje radnje da bi polučila najbolji učinak. Iz toga vidimo da svoj cilj postižu namjerno a ne slučajno.

Ali bića kojima nedostaje spoznajna moć teže prema određenom cilju samo ako ih je tamo usmjerilo neko spoznajom obdareno umno biće, kao što strijelac usmjeruje strelicu. Prema tome, postoji neko umno biće koje sva bića prirodnog svijeta usmjeruje prema određenoj svrsi. To biće nazivamo Bogom.

Izvor: Toma Akvinski 'Izabrano Djelo – 'O Bogu: postoji li?''