novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 62 gostiju i nema članova online

Filozofija

Etika i politika - suvremene dvojbe

Autor: Silvana Dragun, mag.phil.

Kršćanska etika je etika ljubavi. Ona se ne zatvara u subjektivizam nego se okreće prema drugome. Papa Benedikt XVI. ističe: ''Konkretna je zadaća politike da moć stavi pod okrilje prava upravljajući tako njezinom ispravnom uporabom Ne smije vrijediti pravo jačega, nego iznad svega snaga prava.''[1]

Čovjek je instancija odgovornosti i zato je cilj etike u spoznavanju moralnog djelovanja i oblikovanja moralne svijesti. U naše vrijeme princip odgovornosti ozbiljno narušava doktrina globalizma. Mnoge nacije strahuju da će globalizacija koji se odvija na ovakav način dovesti do stvaranja novog oblika totalitarizma u okviru jedne globalne vlade. Globalizacija relativizira tradicionalni pojam nacionalnog suvereniteta i traži  konsenzus između sekularizma i kršćanskog fundamentalizma. Vjerska dogma globalizma je podređivanje politike, znanosti i kulture primatu ekonomskog što je suprotno kršćanskoj etici ljubavi koja se ne zatvara u subjektivizam nego se okreće prema drugome. Svrha svake politike moralne naravi je mir i pravednost.[2] Zdravi politički realizam sukladan je kršćanskoj etici. Pravo ne bi smjelo biti sredstvo moći nekolicine, već izraz zajedničkoga interesa svih ljudi. Ali, kad se počeo narušavati taj ideal?

Oduvijek, jer nikad nije teorija nije zaživjela u praksi. No, u novovjekovnoj filozofiji došlo je do takvih razmišljanja koja su pridonijela još većem odvajanju etike od politike. Svrha politike nije se više shvaćala kao sretan život kao u antičkom polisu. Nije joj ni svrha kreposno pripremanje za Božju državu (Augustin, Toma Akvinski) nego joj svrha postaje moć i to dokazuju djela Machiavellija, Hobbesa, Webera.[3] Razvija se teorija društvenog ugovora i ideja o nacionalnoj državi i suverenosti. Politika se shvaća kao tehnika vladanja. Novovjeki čovjek vidi svoju slobodu u vlastitoj moći. Utemeljitelj novovjekog europskog koncepta politike bio je Thomas Hobbes. On je rješenje socijalno-političkih problema vidio u uspostavi apsolutne monarhije. U svom najpoznatijem djelu ''Levijatan'', iznosi osnovnu tezu o prirodnom okruženju u kojem pojedinac živi – ratom svih protiv svih.[4] Individualizam, agnosticizam i voluntarizam dosegnut će svoj vrhunac u prosvjetiteljstvu koje će znatno obilježiti suvremenu političku filozofiju. 

Začetnikom globalizma smatra se Adam Smith sa svojom filozofijom ekonomskog liberalizma dok se Hegela drži začetnikom ideje civilnog društva.  Hiperkonzumizam je plod neoliberalnog globalizma a njegova religija temelji se na dva stupa: kultu samoobožavanja i potrošačkoj građanskoj religiji.   U globalizmu svjetsko tržište potiskuje političko djelovanje. Za razliku od globalizma, realizam kao doktrina zagovara model westfalskog poretka država. Westfalski svjetski poredak iz 1648. godine je svjetski poredak nacionalnih država koji počiva na četiri načela: teritorijalnost, suverenitet, autonomija i legalitet. Po realističkom modelu, države kao subjekti moći su jedini čimbenici međunarodnih odnosa. Po globalističkom modelu osim države, čimbenici međunarodnih odnosa su transnacionalni, multinacionalni, tehnološki, gospodarski i društveni čimbenici. Taj model zagovara ''metropolski pluralizam'' pa se s tog motrišta nacionalna država pokazuje kao anakronizam. Globalisti su po definiciji protivnici nacionalnih država i prava naroda na samoodređenje. Politički proces integracije nacionalne države u nadnacionalnu državu prema globalistima obuhvaća tri smjera: konflikt, koalicija, kompromis. U takvom modelu društveno-gospodarska pitanja i blagostanje važniji su čimbenik međunarodnog poretka od nacionalne suverenosti i sigurnosti. Globalno društvo postaje bezdržavno društvo. 

Najokrutniji otpor američkom imperijalizmu je terorizam koji se javlja kao odgovor potlačenih naroda na aroganciju moćnika - borba manjine protiv dominantne većine. Terorizam je novi oblik svjetskoga rata bez točno određenih bojišnica ne razlikujući vojnike od civilnog stanovništva.[5] Zanimljiva razmišljanja ima Michel Schooyans, autor knjige ''Skriveno lice UN-a''. On novu etiku koju zagovaraju politički centri moći naziva ''doktrinarnom tolerancijom'', tj. načelom da su sve ideje jednakovrijedne. Smatra da se ta racionalističko laicistička struja bori za ukidanje kršćanskog i općenito religioznog vjerovanja.[6] Ona želi uspostaviti ''globalnu etiku'' holizma i panteizma. Da bismo pojasnili o čemu je riječ pođimo od međunarodnog običajnog prava. Međunarodni odnosi reguliraju normama međunarodnog običajnog prava. Novu teoriju u filozofiji prava razvio je Hans Kelsen (1881.-1973.). Prema Kelsenovom pravnom pozitivizmu, moguće je sam život i smrt proglašavati pravnim aktima. Njegova teorija nudi teorijsku podlogu za odobrenje abortusa i eutanazije što je za kršćane važno istaknuti. Pitanje norme središnje je pitanje u njegovoj ''Čistoj teoriji''. One mogu biti valjane ili nevaljane. Nepoštivanje normi zahtijeva zakonsku primjenu sile. Običaj stvara norme a nepoštivanje tih normi zahtijeva sankcije. Pritisak medija i nevladinih udruga utječu na oblikovanje javnog mišljenja i tako dolazi do konsenzusa, odnosno do stvaranja nekog običaja. Ova Kelsenova ''čista teorija prava'' zapravo vodi do dokidanja osobe i suverene države. Njegova teorija države i prava je teorija moći srodna Machiavelliju.[7] Danas prevladava upravo takvo pozitivističko poimanje prava. Jedini kriterij za određivanje univerzalnih normi međunarodnog prava su one norme koje su stvorene međunarodnim običajem[8]. 

Pravni pozitivizam je temeljno naučavanje današnje znanosti međunarodnog prava. Taj smjer je nastao krajem 19. st. i početkom 20. st. pod utjecajem Comteove pozitivističke filozofije čija je temeljna preokupacija bila iz znanosti ukloniti svu metafiziku oslanjajući se na iskustvenim datostima. Pravni pozitivizam označava tri stvari: negaciju prirodnog prava, korjenito odvajanje prava i morala i svođenje pozitivnog prava na volju države. Ta doktrina potpuno isključuje Boga što se dalo primijetiti u tekstu preambule europskog Ustava. 

Pravo bi trebalo štititi pojedinca u njegovoj samostojnosti i razlici prema drugima. Pravna norma podrazumijeva zakonska određenja iz kojih se izvode pravni zahtjevi, pa tako govorimo o građanskom, kaznenom, stanarskom i dr. pravu. Subjektivno pravo neke osobe ograničeno je subjektivnim pravima drugih osoba. ''Čovjekovo pravo u najužem smislu znači samo to da mu život i za život nužno, slobodu i slično, ne smije nitko oduzeti ili na bilo koji način umanjiti više nego što je nužno zbog prava drugih osoba ili zajednice''[9]. Opća skupština UN-a proglasila je 10. prosinca 1948. godine Opću deklaraciju o ljudskim pravima koja naglašava da su svi ljudi rođeni slobodnima i jednakima u dostojanstvu i pravima. Nadalje, svaki čovjek ma pravo na život, slobodu i sigurnost svoje osobe (Čl. 3.). Zabranjuju se svi oblici robovanja i trgovine robljem (Čl.4.). Svi su ljudi jednaki pred zakonom te bez razlike imaju pravo na jednaku zakonsku zaštitu (Čl. 8.). Juridički red čuva međusobne odnose članova društva i koordinira njihovo zajedničko djelovanje.[10] Normativno pravo određuje konkretni pravni poredak koji pojedincu u zajednici osigurava njegova pravna dobra. Ono određuje pojedincu ćudorednu dužnost da drugima prizna njihovo pravno dobro. Ali, nisu sve ćudoredne dužnosti ujedno i pravne dužnosti: ljubav prema bližnjemu i istinoljubivost ne spadaju pod subjektivno pravo. Pojam ljudsko dostojanstvo koje se pojavljuje u preambuli Deklaracije Ujedinjenih naroda (1948.) pripada židovsko-kršćanskoj tradiciji. Kršćanska tradicija uznosi čovjekovu osobu na jednu višu vrijednost u odnosu na državu i druge pojedince. Čovjek je nositelj ljudskog dostojanstva koje je svojstveno njegovoj ljudskoj naravi. Dostojanstvo ljudi za kršćane se temelji na vjerovanju da su svi ljudi djeca Božja i među sobom braća. Nauk o bratstvu i jednakosti svih ljudi utjecao je na svijest ljudi i njihov javni život. Kršćanstvo je utjecalo na humanizaciju međuljudskih odnosa i borbu da ljudski zakoni budu u skladu s prirodnim zakonima. 

Renesansni mislilac Giovanni Pico della Mirandola u središte svog ''Govora o čovjekovu dostojanstvu'' prestaje gledati čovjeka kao biće stvoreno na sliku i priliku  Božju. Čovjek je individualna jedinka u središtu svijeta. Prema renesansnom duhu neovisnosti, čovjek sam sebe oblikuje u trajnoj želji neovisnog samoodređenja koje će svoj vrhunac doživjeti u Nietzscheovom nadčovjeku. Postavlja se pitanje kako uskladiti naravno pravo s pozitivnim pravom, kako uspostaviti opći pravni poredak tako ga ne služi samovolji zakonodavca ili različitih svjetonazora pojedinaca? Naravno i pozitivno pravo valja pomiriti. Deklaracija o ljudskim pravima nema nikakve zakonske snage niti se ikoga može pozvati na sud ako je ne ispunjava. Ona je ostvarila pozitivan učinak kod mnogih zemalja gdje su se ljudska prava zanemarivala i kršila. Tu se tvrdi da je čovjekovo dostojanstvo nepovredivo. Deklaracija o pravima čovjeka otvorila je put dekolonijalizaciji svijeta, te je bila faktor za prekid hladnog rata i svijet otvorila za politički i gospodarski razvitak. U posljednje vrijeme sve se više govori o ''kulturi ljudskih prava''.

Globalizacija je proces pluraliziranja svijeta po normama i pravilima koje pokreće tržište kapitala i centri političke moći. Proces globalizacije predstavlja nastajanje komunikacije i intenziviranje suradnje među ljudima. A. Giddens globalizaciju shvaća kao ''kozmopolitsku demokraciju'' a Ulrich Beck u knjizi ''Društvo rizika'' (1986.) globalizaciju naziva ''drugom modernom'' koja stoji u opoziciji spram postmoderne. Svjetsko društvo ''druge moderne'' formiraju transnacionalni akteri čijem širenju pridonose elektronički mediji. U takvom društvu ljudska prava shvaćaju se voluntaristički a čovjek redukcionistički. Tu je prisutan empirijski pogled na vrijednost: vrijednost je ono u čemu ljudi uživaju. To shvaćanje dovodi nas do novog barbarstva u kojemu se naravno pravo shvaća kao pravo zadovoljavanja individualnih strasti a pozitivno pravo je ono koje bi to trebalo potvrditi.[11] Pojedinac se ne zanima za opće dobro nego za vlastito dobro. Tako nastaju ''nova prava'' zaodjenuta u ''građansku svetost'': pravo na istospolne brakove, prostituciju, eutanaziju, pobačaj, itd. Korak po korak ide se k sakralizaciji nasilja naglašava Michel Schooyans. On upozorava da postoji realna opasnost da se razvije ''nova etika'' u međunarodnim odnosima koja će biti netolerantna, jednodimenzionalna. Postoji bojazan da su ''nova ljudska prava''u režiji UN-a najava novog totalitarizma i antikršćanskog racionalizma.  

Međunarodna zajednica je nakon razdoblja hladnog rata najavila novi svjetski poredak pravde i sigurnosti u međunarodnim odnosima. Političku filozofiju liberalne demokracije stvaraju odabrane elite koje upravljaju financijskom moći. Nova svjetska vlast se naziva ''svjetska vladavina bez države''.[12] Akteri neoliberalnog globalizma su Svjetska banka, MMF (Međunarodni monetarni fond), WTO (Svjetska trgovinska organizacija). Svakog dana na planet zemlji oko 100.000 ljudi umire od gladi ili posljedica gladi prema izvještajima FAO. Stvaranje Novog svjetskog poretka najavio je američki predsjednik George Bush Stariji 1991. godine nakon Zaljevskog rata. George Bush Mlađi je 2001. godine poništio sporazum o nadzoru i ograničenju interkontinentalnih balističkih raketa zaključen 1972 godine između SAD-a i SSSR-a.[13] Iste godine dva zrakoplova kojima su upravljali teroristi pogodila su dva tornja Svjetskog trgovinskog centra u New Yorku. Jean Ziegler u knjizi ''Novi gospodari svijeta''piše da je terorizam plod bijede i zato bi pravi odgovor protiv terorizma trebao biti borba protiv krajnjeg siromaštva.[14] Rat nije odgovor na terorizam nego njegov poticaj. Europska unija je važna gospodarska i trgovinska sila, ali ona nema čvrstu vanjsku politiku niti vjerodostojnu obranu.[15] Danas je 900 milijuna ljudi lišeno stalnog posla prema evidenciji ILO (Međunarodne organizacije rada).[16]  Globalna ekonomija sve više naginje biopolitičkoj proizvodnji, proizvodnji samog društvenog života, ekonomskog, političkog i kulturnog u novo globalno društvo transnacionalne demokracije. Razvoj sredstava za masovno uništavanje omogućuje sve manjoj skupini ljudi da prouzroče što veću štetu. Unutar međunarodnih odnosa diplomacija ima ključno sredstvo provođenja vanjske politike dogovornim i mirnim putem. Raste broj međunarodnih sastanaka, foruma. Hrvatskoj je u interesu širenje NATO saveza na čitavu jugoistočnu Europu jer to pridonosi smanjenju opasnosti od regionalnih sigurnosnih prijetnji. Također joj je u interesu članstvo u Europskoj uniji iako istraživanja Standard Eurobarometra pokazuju da samo 32% Hrvata drži da je to za Hrvatsku dobar politički potez. 

Svijet se danas brzo i dramatično mijenja. Suverene države više nisu jedini čimbenici međunarodnih odnosa, nego tu također sudjeluju različite međunarodne organizacije. Svjetska trgovinska organizacija WTO, Baselski sporazumi i Protokol iz Montreala reguliraju trgovinu, bankarstvo i otpuštanje tvari koje oštećuju ozonski omotač diljem svijeta, zatim Povelja UN-a i Deklaracija o zaštiti ljudskih prava, predstavljaju nove globalne regulativne mehanizme[17]. Pravna zaštita ljudskih prava  razvija se preko multilateralnih sporazuma, pritiskom medija i civilnog društva, posebno nevladinih udruga. Taj mehanizam praćenja razvoja ljudskih prava uključuje Visokog povjerenika UN-a za ljudska prava. U aktualnim procesima globalizacije države biraju hoće li zadržati model suverenosti ili intervencionizma. 

Pravednost je najviši zahtjev političkog poretka. Pravednost odbacuje anarhiju, diktaturu i despotizam. Svrha pravednosti je opća solidarnost a politike mir i pravednost.[18] 

Za kršćanina cilj nikad ne može opravdati sredstvo niti pravo jačega ima pravo određivati o pravu slabijega. Pravo ne smije biti sredstvo moći nekolicine, već izraz zajedničkoga interesa svih ljudi. Moderno društvo je te etičke normativne elemente utvrdilo u raznim deklaracijama o pravima čovjeka. Međutim, ti normativni elementi ne vrijede za sve zemlje jednako. Američki ministar obrane Donald Rumsfeld je odobrio kršenje ženevske konvencije u Iraku. Zatvor Abu Graib svjedoči o zakonu odmazde. Najgori scenarij prema bio bi prema Michelu Schooyansu, autoru knjige ''Skriveno lice UN-a'' da Međunarodni kazneni sud UN-a vodi građansku inkviziciju koja će provoditi detaljnu istragu o tome tko provodi ''nova ljudska prava'' koja desakraliziraju čovjeka kao primjerice pravo na pobačaj i eutanaziju. Hoće li se protivnici ovih ''novih prava'' jednog dana zbog toga naći pred Međunarodnim kaznenim sudom? Ne znamo.


LITERATURA:

KANGRGA, Milan, Etika, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb 2004.
KOPREK(ur.) Ivan, Ljudska prava. Čovjekovo dostojanstvo, FTI, Zagreb 1999.
MILARDOVIĆ, Anđelko(prir.), Globalizacija, Pan liber, Osijek-Zagreb-Split 1999.
PADJEN, Ivan, Nećudorednost međunarodnog prava, pristup filozofiji prava, Izdavački centar Rijeka, Rijeka 1988.
PAŽANIN, Ante, Etika i politika, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2001.
RATZINGER, Joseph, Europa: njezini sadašnji i budući temelji, Verbum, Split 2005.
SCHOOYANS, Michel, Skriveno lice UN-a, Verbum, Split 2006.
ŠIMONOVIĆ, Ivan, Globalizacija, državna suverenost i međunarodni odnosi, Narodne novine, Zagreb 2005.
ZIEGLER, Jean, Novi gospodari svijeta, Izvori, Zagreb 2003.

Bilješke:

[1] RATZINGER, Joseph, Europa: njezini sadašnji i budući temelji, Verbum, Split 2005., str. 68.
[2] usp. isto, str. 61.
[3] usp. PAŽANIN, Ante, Etika i politika, Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb 2001., str. 19.
[4] usp. isto, str. 125.
[5]usp. RATZINGER, Joseph, Europa: njezini sadašnji i budući temelji, Verbum, Split 2005., str. 88.
[6] usp. SCHOOYANS, Michel, Skriveno lice UN-a, Verbum, Split 2006., str. 76.
[7] usp. isto, str. 145.
[8] usp. PADJEN, Ivan, Nećudorednost međunarodnog prava, pristup filozofiji prava, Izdavački centar Rijeka, 1988., str. 55.
[9] KOPREK, (ur.) Ivan, Ljudska prava. Čovjekovo dostojanstvo, FTI, Zagreb 1999., str. 22.
[10] usp. isto, str. 20.
[11] usp. SCHOOYANS, Michel, Skriveno lice UN-a, Verbum, Split 2006., str. 51.
[12] usp. ZIEGLER, Jean, Novi gospodari svijeta, Izvori, Zagreb 2003., str. 276.
[13] usp.isto, str. 43.
[14] usp.  isto, str. 44.
[15] usp. isto, str. 49.
[16] usp. isto, str. 58.
[17]usp. ŠIMONOVIĆ, Ivan, Globalizacija, državna suverenost i međunarodni odnosi, NN, Zagreb 2005., str. 25.
[18] usp. RATZINGER, Joseph, Europa: njezini sadašnji i budući temelji, Verbum, Split 2005., str. 61.