novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 59 gostiju i nema članova online

Filozofija

Karl Jaspers: Duhovna situacija vremena

Karl Jaspers (Oldenburg, 23. veljače 1883. - Basel, 26. veljače 1969.) u svojoj filozofiji egzistencije osobito naglašava brigu za integritet ljudske ličnosti. Kad je objavljena njegova knjiga ''Duhovna situacija vremena'' nitko nije ni slutio koliko će se toga u njoj napisano obistiniti. Pisana prije Drugog svjetskog rata (1931.), ova knjiga nam otkriva mnogo više od anticipacije totalitarizma. Riječ je o egzistencijalno-ontološkoj analizi masovnog poretka, države, metode političkog djelovanja, odgoja i obrazovanja u situaciji propasti duha. Jaspers govori o sutonu zapadne civilizacije čije posljedice i danas itekako osjećamo unatoč novim društvenim previranjima i stalnim pokušajima da se nađe neko novo rješenje za izlazak iz krize. Stoga ćemo se ovdje ukratko osvrnuti na nekoliko najvažnijih misli iz Jaspersova djela kao poticaj za daljnja promišljanja…

Masovni poredak karakterizira racionalizacija i mehanizacija života koja pojedinačni život uvlači u svoj vrtlog do gubitka njegovog samobitka. Masa, piše Jaspers, nije tek puka gomila pojedinaca u društvu nego predstavlja cjelokupnost čovjeka raščlanjena u aparat poretka opstanka određujući sva njegova očitovanja i bitak u svijetu. Između tehničkog poretka mase i svijeta samobitka vlada napetost. Čovjek se osjeća ugrožen omasovljenjem, a taj proces dovodi do stvaranja poželjnog tipa ljudi. Upregnuti se u aparat masovnog poretka znači podložiti se tuđoj volji. Kad je pojedinac izgubljen u masi lišava se svojega samobitka, pa ako i hoće, više ne može preuzeti odgovornost jer u takvoj situaciji odgovorni su svi ili nitko. Masovni opstanak teži totalizaciji i apsolutizaciji pozivajući se na utopiju sreće najvećeg broja ljudi. Tu se duh javlja kao sredstvo totalne mobilizacije, a gospodarska i politička kriza zapravo su samo posljedice najradikalnije krize duha.

Mogućnost donošenja odluka o svom položaju u svijetu ozbiljuje se u državi kao političko djelovanje. Uzorni model je država blagostanja. U naše vrijeme duh se najviše nalazi u opasnosti zbog tehnike. Obrazovanje podsjeća čovjeka na njegov samobitak a s nedostatkom obrazovnog sloja u društvu duh zapada u bezličnost. Kriza duha očituje se i u umjetnosti. Umjetnost se zatvara transcendenciji gubeći se između dekoracije i zabave. Jaspers kao da piše sto godina kasnije.
Čovjek danas živi u svijetu kretanja, nastavlja. Budući da svijet nije konačan onakav kakav jest, čovjekova se nada umjesto na mir u transcendenciji premješta na svijet koji se može promijeniti. No, da bi se promijenio treba nam vjera u mogućnost zemaljskog savršenstva. Tu se javlja skepsa. Budući da pojedinac i u najpovoljnijim situacijama uvijek može postići tek ograničen učinak jer uspjesi njegovih djela više ovise o općim okolnostima nego o njegovom trudu nužno dolazi do osjećaja nemoći.
Čovjek je duh a situacija pravoga čovjeka njegova je duhovna situacija. Kršćanskoj misli svojstven je plan spasenja, a svijet je u svojoj imanenciji zapravo nepovijestan. Nazor na svijet je imanentno kretanje. Put koji je prije vodio prema svršetku svijeta i sudu, sada se kreće prema usavršavanju ljudske civilizacije. Francuska revolucija označila je dolazak nove etape čovječanstva. Ljudi su odlučili uzeti sudbinu u svoje ruke. No, volja za ljudskom slobodom prometnula se u teror koji je uništavao svaku slobodu. U 19. stoljeću dogodilo se nešto drugo. Nasuprot vjeri u dolazak veličanstvene budućnosti pojavio se užas pred ponorom iz kojega više nema spasa. Još je Tocqueville (1835.) uvidio da dolazak demokracije znači dolazak barbarstva.
Svijet se obezbožuje. Taj proces obezboženja je dio duhovnog napretka koji vodi u Ništa. Duhovna situacija u kojoj se nalazimo obiluje mogućnostima i opasnostima. Sve i Ništa. Uz obezboženje prisutan je i proces tehnifikacije svijeta. Ljudski bitak se nalazi kao opstanak u ekonomskim, sociološkim, političkim situacijama. Ono što čovjek postaje uvjetovano je situacijom zavisno od ljudi s kojima se susreće te o mogućnostima vjerovanja. Duhovna situacija podrazumijeva faktički opstanak, jasnoću znanja, samobitak u vlastitom vjerovanju, sve u čemu se pojedinac nađe u određeno vrijeme. Ono što je danas ljudima zajedničko, nije ljudski bitak kao duh koji sve prožima, nego su to svačije misli i natuknice, prometna sredstva i zabave. Zajednička duhovna situacija zapravo je univerzalna komunikacija. Samobitak se osvješćuje drugim samobitkom. Ne postoji jedna jedina situacija za sve ljude. Moje je mjesto u svijetu određeno koordinatama. Više ništa nije čvrsto, sve je zahvaćeno brojnim mijenama. Znanje o čovjekovoj zbilji i sama zbilja nisu identični. Mase pučanstva ne mogu živjeti bez ogromnog djelatnog aparata u kojem one sudjeluju kao kotačići zahvaljujući procesu racionalizacije i mehanizacije.
Kako definirati masu? Masa je neraščlanjena gomila ljudi, publika, bezimeni Drugi. Tehnika i masa proizvele su jedna drugu. Masa budući da je kvantitativna nema svoju bit. Ona nije kadra vladati. Koja su svojstva mase? Svojstva mase su: impulzivnost, sugestibilnost, nesnošljivost, promjenjivost. Ona je fantom velikog broja misli. Masa nije ni radnik, ni zaposlenik, nego proleterijat, liječništvo. Mase se ne mogu okupiti. One su promjenjive, različite. Masa izolira pojedinca na atom koji je žrtvovan svojoj žudnji. Masa je naš gospodar. Ustrojena masa vazda biva bez duha i postaje neljudskom. Ona može sve zgaziti. Ne podnosi samostalnost niti veličinu. Ljude ukroćuje tako da postaju mravima.
Ono što ima drugi, htio bih imati i ja; ono što drugi umije, umio bih i ja. Požuda i zavist vladaju masom. Ustrojena masa je bez duha. Da bi se u masi moglo doći do izražaja, potrebna je reklama. Poredak mase izgrađuje univerzalni aparat opstanka, koji zapravo razara ljudski aparat opstanka. Zbiljski čovjek je on sam u svom vlastitom svijetu. U svojoj težnji za samobitkom čovjek se često nalazi u sukobu s aparatom opstanka. Samovolja i egzistencija traže svoj svijet te dolaze u sukob s univerzalnim poretkom opstanka. Posljedica tehnike jest pouzdana opskrba životnim potrepštinama, te dodir svega sa svime. Ništa nije udaljeno, ništa nije čudnovato. Pojedinac živi kao socijalna svijest o opstanku., a ljudski bitak reducira se na općenito. Svjedočimo razdvajanju rada i zadovoljstva. Individuum se pretočio u funkciju. Biti znači činjenično biti. Duša se opredmećeno zadovoljava, odmor i zamor su regulirani. Sve se brzo događa, sve brzo zaboravlja. Ljudi bačeni na razne strane žive istrgnuti opstanak. Pogled na prošlost i na budućnost srozavaju se na puku sadašnjost. Ako je mjera čovjeka njegova prosječna učinkovitost, radna sposobnost, onda je pojedinac kao pojedinac nevažan. Tada nitko nije nenadomjestiv. Takav svijet mora zapasti u osrednjost, ljudi bez usuda, bez dostojanstva i istinske čovječnosti. Cijelim aparatom upravlja birokracija koja je i sama aparat, odnosno u aparat pretvoreni čovjek. Vladavina aparata povlašćuje ljude koji posjeduju sposobnosti, pomoću kojih se tu napreduje. Mjesto drugarstva među ljudima koji žive svoj samobitak zauzima se lažna slika prijateljstva - formalno pomirljivo ophođenje. Aparat zahtijeva od svakog rad, najčešće bez ikakve inicijative. Rijetko se nađe čovjek koji doista preuzima odgovornost.
Što se tiče odnosa društva i obiteljske zajednice, razvidno je da je krajnji cilj da se djeca oduzmu roditeljima. Strah pred životom pratilac je modernog čovjeka. Strah zahvaća sve jer se sve čini privremenim. Opstanak se stalno cijepa na antinomije. Pojedinac ima svoj opstanak samo u službi cjeline. Poredak opstanka se stalno želi apsolutizirati, pa dolazi do pogrešnog vjerovanja konačnog pravog uređenja svijeta ili beznadnost svake nade u takvo ostvarenje. Riječ masa uključuje apsolutizaciju. Masa ne može biti nositelj onoga što je za čovjeka važno. Kad se pojedinac utopi u masi, on izgubi svoj ljudski bitak. Mase razvijaju jezik pobune i jezik zastiranja. Jezik zastiranja ima za interes zadovoljenje svih. Jezik pobune pripada također masovnom poretku, samo drugom metodom pomućuje jasnoću. Umjesto pravednosti imamo nagodbu. Kad je čovjek potpuno sam za njega nema nikakva kompromisa. On želi stvari istjerati do kraja kako bi došao do odluke. Patetika prividne uvjerenosti tjera ga da prizna svaki poredak. Kriza se nadalje pretvara u nedostatak povjerenja.
Autoritet je bio oblik veze iz povjerenja koji se u 19. st. U vatri kritike konačno istopio. Ishod je s jedne strane cinizam svojstven modernom opstanku; sliježe se ramenima pred prostaštvom. Država osigurava masovni poredak ali se ona danas pojedincu čini da nije upravljena božanskom moći nego ljudskom moći. Ratovi se više ne vode radi vjere nego radi interesa. Čini se da je politički usud sviju bezusudnost.
Duhovnost opada širenjem u masi. Čovjek mase ima malo vremena, ne živi život iz cjeline, ne želi pripremu i naprezanje bez neke konkretne svrhe. Ne želi čekati i dopustiti dozrijevanje, sve mora biti trenutno zadovoljeno. Nema bliskosti s drugim čovjekom. Sve se može reći tako da ništa nije mišljeno. Bitak se zamjenjuje jezikom. Bezvjerje pripada našem vremenu. Sve učestaliji je poklik masa kako ne postoji Bog.
Filozofija egzistencije je filozofija ljudskog bitka koja opet nadilazi čovjeka. Marksizam, psihoanaliza i rasna teorija imaju razorna svojstva, veli Jaspers. Prava filozofija egzistencije je apelirajuće propitivanje, u kojem čovjek nastoji doprijeti do sebe sama. Čovjekova je spoznaja došla do kraja, kad je dokučena njezina granica u egzistenciji. Stvaranje metafizičkog predmetnog svijeta ili očitost izvora bitka nije ništa kad je to odvojeno od egzistencije. Psihološki gledano, taj je svijet samo proizveden a sastoji se od pripovjedačkih i mitskih sadržaja, konstrukcija bitka. Čovjek ne može odustati od sebe. Kao mogućnost slobode on je ili njezino istinsko ozbiljenje ili njezino izvrtanje, u kojem on ne nalazi spokoj. Sve što susreće čovjek dokida u ništa. Gdje je bitak? Bitak je skriven, šuti. Uočavamo ga posredstvom vlastita samobitka. Istinski bitak je anoniman. Duhovna situacija danas iznuđuje svjesnu borbu čovjeka za svoju bit. Čovjek treba da uz sebi postavljene pretpostavke ponovno iz ishodišta proizvede svoj svijet. On mora prijeći svoju granicu tako da nasluti svoju transcendenciju. Samobitak je ono što tek iz sučeljenosti nekog bitka sa svijetom ulazi u svijet. Prvi put iz svijeta vodi u samoću. Drugi put vodi u svijet. Filozofija čovjeku pomaže jer je ona svijest o ozbiljavanju.
Važno je reći da su ljudi ono što jesu po slobodi, ne po stezi, rođenju, odgoju. Temeljno pitanje vremena je da li je još moguć neovisan čovjek sa svojim samodokučenim usudom? Može li čovjek biti slobodan, pita se na kraju Jaspers i zaključuje da je povijest čovječanstva uzaludan pokušaj čovjeka da postane slobodnim.

Izvor: JASPERS Karl, Duhovna situacija vremena, Matica hrvatska, Zagreb 1998.