novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 43 gostiju i nema članova online

Filozofija

Dr. Anthony Flew:

Je li znanost dokazala da Bog ne postoji?

Britanski filozof Antony Flew pedesetak je godina gorljivo zagovarao ateizam i zbog toga je bio vrlo cijenjen u intelektualnim krugovima. Njegova rasprava “Teologija i falsificiranje”, koja je objavljena 1950, doživjela je više ponovljenih izdanja nego bilo koji drugi filozofski rad objavljen u 20. stoljeću. Godine 1986. Flew je nazvan najgorljivijim suvremenim kritičarom teizma (vjerovanja u postojanje Boga). Stoga su se mnogi zapanjili kad je 2004. Flew izjavio da je promijenio svoj svjetonazor.

Što ga je navelo da promijeni mišljenje? Kratko rečeno, znanost. Uvjerio se da svemir, prirodni zakoni, pa ni sam život nisu mogli nastati pukim slučajem. Je li takav zaključak razuman?

Opširnije...

Peter L. Berger: ''I relativisti su antimoderni''

 

Poznati američki sociolog Peter L. Berger je 2010. godine dobio  «Lucas nagradu» koju dodjeljuje Sveučilište u Tubingenu. Pritom je održao predavanje pod naslovom «Dijalog među religijskim tradicijama u doba relativnosti». Radi se o vrlom zanimljivom predavanju koje baca svjetlo za razumijevanje modernoga doba te na ulogu dijaloga među religijama. Berger zastupa danas već opće prihvaćenu tezu da je današnje vrijeme s obzirom na pitanje religije vrijeme relativnosti, a ne sekularizacije.

Naime, teza o sekularizaciji polazila je od tvrdnje da će razvojem moderniteta religija malo pomalo nestajati te u konačnici u potpunosti iščeznuti iz svijesti današnjega čovjeka i društva. No, pokazalo se upravo suprotno. Religija ne samo da nije nestala, nego se s pravom može govoriti o pravom preporodu religije. Stoga Berger zaključuje da je teza o sekularizaciji neodrživa. Danas su religije prije svega pogođene relativnošću (pluralnošću), a ne toliko sekularizacijom. Berger je mišljenja da relativnost izriče činjenicu da danas ne postoji gotovo nijedno religijsko područje na svijetu koje ne bi bilo u dodiru s drugom religijom. To znači da nijedna religija danas nije sama po sebi razumljiva i tradicionalno prihvaćena. Od članova određene religijske tradicije, naspram najrazličitijih religijskih ponuda, očekuje se sada osobna odluka da pripadaju toj istoj tradiciji. Naš pisac upravo tu činjenicu «osobne odluke» drži pozitivnom u vremenu relativnosti. Moderni vjernik teško još može biti vjernik bez «osobne odluke». U tom smislu Berger je mišljenja da vjernici ne trebaju živjeti bojažljivo i nesigurno u doba sveopće relativnosti. Ni katolici ne trebaju krizu Crkve pripisivati tobožnoj protestantizaciji (neopravdana optužba protestantizma od određenih katolika), nego jednostavno duhu relativnosti koji danas prožima sve pore osobnoga i društvenoga života. Naprotiv, svi su vjernici danas pozvani da bez straha i malodušnosti osobnije i odlučnije pripadaju određenoj religijskoj tradiciji.

Opširnije...

Karl Jaspers: Duhovna situacija vremena

Karl Jaspers (Oldenburg, 23. veljače 1883. - Basel, 26. veljače 1969.) u svojoj filozofiji egzistencije osobito naglašava brigu za integritet ljudske ličnosti. Kad je objavljena njegova knjiga ''Duhovna situacija vremena'' nitko nije ni slutio koliko će se toga u njoj napisano obistiniti. Pisana prije Drugog svjetskog rata (1931.), ova knjiga nam otkriva mnogo više od anticipacije totalitarizma. Riječ je o egzistencijalno-ontološkoj analizi masovnog poretka, države, metode političkog djelovanja, odgoja i obrazovanja u situaciji propasti duha. Jaspers govori o sutonu zapadne civilizacije čije posljedice i danas itekako osjećamo unatoč novim društvenim previranjima i stalnim pokušajima da se nađe neko novo rješenje za izlazak iz krize. Stoga ćemo se ovdje ukratko osvrnuti na nekoliko najvažnijih misli iz Jaspersova djela kao poticaj za daljnja promišljanja…

Masovni poredak karakterizira racionalizacija i mehanizacija života koja pojedinačni život uvlači u svoj vrtlog do gubitka njegovog samobitka. Masa, piše Jaspers, nije tek puka gomila pojedinaca u društvu nego predstavlja cjelokupnost čovjeka raščlanjena u aparat poretka opstanka određujući sva njegova očitovanja i bitak u svijetu. Između tehničkog poretka mase i svijeta samobitka vlada napetost. Čovjek se osjeća ugrožen omasovljenjem, a taj proces dovodi do stvaranja poželjnog tipa ljudi. Upregnuti se u aparat masovnog poretka znači podložiti se tuđoj volji. Kad je pojedinac izgubljen u masi lišava se svojega samobitka, pa ako i hoće, više ne može preuzeti odgovornost jer u takvoj situaciji odgovorni su svi ili nitko. Masovni opstanak teži totalizaciji i apsolutizaciji pozivajući se na utopiju sreće najvećeg broja ljudi. Tu se duh javlja kao sredstvo totalne mobilizacije, a gospodarska i politička kriza zapravo su samo posljedice najradikalnije krize duha.

Opširnije...

Etika i politika - suvremene dvojbe

Autor: Silvana Dragun, mag.phil.

Kršćanska etika je etika ljubavi. Ona se ne zatvara u subjektivizam nego se okreće prema drugome. Papa Benedikt XVI. ističe: ''Konkretna je zadaća politike da moć stavi pod okrilje prava upravljajući tako njezinom ispravnom uporabom Ne smije vrijediti pravo jačega, nego iznad svega snaga prava.''[1]

Čovjek je instancija odgovornosti i zato je cilj etike u spoznavanju moralnog djelovanja i oblikovanja moralne svijesti. U naše vrijeme princip odgovornosti ozbiljno narušava doktrina globalizma. Mnoge nacije strahuju da će globalizacija koji se odvija na ovakav način dovesti do stvaranja novog oblika totalitarizma u okviru jedne globalne vlade. Globalizacija relativizira tradicionalni pojam nacionalnog suvereniteta i traži  konsenzus između sekularizma i kršćanskog fundamentalizma. Vjerska dogma globalizma je podređivanje politike, znanosti i kulture primatu ekonomskog što je suprotno kršćanskoj etici ljubavi koja se ne zatvara u subjektivizam nego se okreće prema drugome. Svrha svake politike moralne naravi je mir i pravednost.[2] Zdravi politički realizam sukladan je kršćanskoj etici. Pravo ne bi smjelo biti sredstvo moći nekolicine, već izraz zajedničkoga interesa svih ljudi. Ali, kad se počeo narušavati taj ideal?

Oduvijek, jer nikad nije teorija nije zaživjela u praksi. No, u novovjekovnoj filozofiji došlo je do takvih razmišljanja koja su pridonijela još većem odvajanju etike od politike. Svrha politike nije se više shvaćala kao sretan život kao u antičkom polisu. Nije joj ni svrha kreposno pripremanje za Božju državu (Augustin, Toma Akvinski) nego joj svrha postaje moć i to dokazuju djela Machiavellija, Hobbesa, Webera.[3] Razvija se teorija društvenog ugovora i ideja o nacionalnoj državi i suverenosti. Politika se shvaća kao tehnika vladanja. Novovjeki čovjek vidi svoju slobodu u vlastitoj moći. Utemeljitelj novovjekog europskog koncepta politike bio je Thomas Hobbes. On je rješenje socijalno-političkih problema vidio u uspostavi apsolutne monarhije. U svom najpoznatijem djelu ''Levijatan'', iznosi osnovnu tezu o prirodnom okruženju u kojem pojedinac živi – ratom svih protiv svih.[4] Individualizam, agnosticizam i voluntarizam dosegnut će svoj vrhunac u prosvjetiteljstvu koje će znatno obilježiti suvremenu političku filozofiju. 

Opširnije...