novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 22 gostiju i nema članova online

Umjetnost

Iz života velikih skladatelja

 Mozart? Pa on je sunašce!

Piše: Alen Matušek, prof. 

Malo je u povijesti pronaći glazbenika - pa čak i umjetnika - uz čije ime je tako često i nedvojbeno povezivana riječ "genij" kao što je to u slučaju Mozarta. Kada su velikog češkog skladatelja Antonina Dvoraka upitali što misli o njemu, Dvorak bi odgovorio: "Mozart? Pa on je sunašce!" Sa 3 godine već je improvizirao na klaviru, sa 5 skladao, sa 11 napisao prvu operu, sa 13 primio mjesto koncertnoga majstora u orkestru salcburškoga nadbiskupa. Uslijedile su trijumfalne turneje po Italiji i Francuskoj. Cijela Europa je pripovijedala o dječaku koji svira klavir ili violinu pokrivenih očiju. Malo tko je slutio kakva će biti njegova kasnija karijera zreloga skladatelja i briljantnoga klavirista.

   Salzburško čudo od djeteta imalo je jedinstvene glazbene predispozicije, ponajprije nepogrešiv sluh i glazbeno pamćenje. Tako je u Rimu u papinskoj kapeli Mozart jednom prisustvovao izvedbi nimalo lagane Allegrijeve višeglasne zborske skladbe. Osim tamošnjega zbora nitko drugi nije mogao izvesti tu skladbu, jer zbor nije dopuštao da se note ikome posude. Mozart je nakon jednoga jedinoga slušanja po povratku kući po sjećanju zapisao cijelu skladbu gotovo bez pogreške.

  Kada je postao priznat skladatelj, pripovijedale su se legende o njegovoj lakoći skladanja. Prigodom jednoga boravka u Pragu ugovorio je s tamošnjim kazalištem postavljanje opere "Don Juan". Približio se dan, kada je prema ugovoru trebao predati predigru, a on još uvijek nije imao napisane niti note. U predvečerje dana na izmaku, na upit kako uopće namjerava napisati predigru, odgovorio je: "Ne brinite! Sve je unutra u mojoj glavi!" Tako je i bilo, iako ne bez problema. U noći je prionuo na posao, a da ne bi zadrijemao, zamolio je svoju ženu Konstanzu da mu pripovijeda priče o Aladinu, Pepeljuzi i druge. Konstanza je to rado učinila, i Mozart je ubrzano dovršavao stranicu za stranicom. Međutim, u tri sata ujutro san ga je naposljetku svladao. Konstanza ga je probudila u pet, a u sedam su već trebali stići prepisivači. Finiš predigre bio je strahovit, ali Mozart se iz svega sretno izvukao i sve završio na vrijeme.

    Naravno, nije bio genij u svemu niti se uspijevao iz svega izvući. Zanimljivo je da njegova pisma obiluju pravopisnim pogreškama, a nerijetko i "sočnim"izrazima, doduše tada uobičajenim. Međutim, Mozart je prije svega bio glazbenik, i tu je itekako bio svjestan svoje vrijednosti. Rado se kretao u društvu plemstva, i uživao bi kada bi se plemići prema njemu odnosili kao prema sebi ravnomu. Njegovi suvremenici smatrali su ga svakako najboljim europskim glazbenikom. On sam cijenio je velike skladatelje od kojih je imao što naučiti, primjerice Bacha. Međutim, malo je bilo takvih koji su se tada s njim mogli uspoređivati, a za manje talentirane rijetko je imao lijepu riječ. "Umro sam od smijeha" ili "Mnogo sam se smijao na njegov račun" - česte su njegove primjedbe na muziciranje manje nadarenih kolega. Nije, dakle, u svemu bio sunašce, kakvim ga je vidio Dvorak.

   Potkraj života pristupio je tajnomu društvu slobodnih zidara, u koje ga je uveo njegov veliki prijatelj i skladatelj Joseph Haydn. Masonska simbolika odjeknula je u njegovoj posljednjoj operi "Čarobna frula", a neizravno i u mračnomu Rekvijemu, kojega je teško bolestan skladao za nepoznatog naručitelja. Naime, taj neznanac bio je Mozartov masonski subrat, grof  Walsegg.