novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 5 gostiju i nema članova online

Umjetnost

Käthe Kollwitz

(Königsberg, 8. srpnja 1867. - 22. travnja 1945, Moritzburg)

Slikarica agonije 

 

Käthe Kollwitz je njemačka grafičarka i najveća slikarica agonije 20-og stoljeća. Njezine grafike inspirirane su dramama Prvog i Drugog svjetskog rata, ali one također simboliziraju sve ratne strahote 20. i 21. stoljeća. Käthe na svojim crtežima ilustrira život beskućnika, siromaha, udovica i ratnih stradanja. Njeno remek djelo čini zbirka litografija pod nazivom Smrt koja je uslijedila neposredno nakon što je i sama doživjela progonstvo od strane nacističkog režima. Njezin grafički pečat snažno je obilježen naturalističkom i ekspresionističkom crtom koju vodi snažna empatija za progonjene. Tko može bolje slikati o boli ako ne onaj slikar koji je iskusio svu gorčinu patnje na zemlji? Käthe je više puta gledala smrt u oči. Ratni vihor joj je uzeo sestre, braću, sina i muža. Ostala je i bez kuće, sama. Njezine skulpture otkrivaju nam svu agoniju, vapaj zbog bezumlja rata, ali one govore mnogo više, o Muci Kristovoj i tvrdoći ljudskog srca. Posebno nas na njezinim grafikama diraju prizori majki koje pate jer ne mogu nahraniti gladnu djecu i zaštiti ih od svireposti rata. Doista, slike Käthe Kollwitz nas nikako ne mogu ostaviti ravnodušnima. One su duboko društveno angažirane i danas aktualne. Kao i svi veliki slikari i Käthe je svoju slavu dočekala tek nakon smrti.

Pashalni misterij i suvremeno slikarstvo

Danas je vrlo teško naći slikare koji bi poput Kathe Kollwitz znali u prizore Pashalog misterija utkati herojsku snagu, ljubav, muku i dramu križa. Moderna je umjetnost stvorila različite slike Krista koje nemaju veze s njegovim božanskim poslanjem. Umjetnost 20-og stoljeća se do te mjere odvojila od teologije da danas govorimo o fenomenu teoklazma. Riječ je o posve subjektivnom prikazivanju sakralnih tema koje variraju u spletu različitih duhovnosti, estetika i svjetonazora. Prvi takav raskol u suvremenoj umjetnosti dogodio se sa slikom Jamesa Ensora (1886.) koji je na prizoru Isusova raspeća prikazao svoj vlastiti lik, a umjesto INRI napisao svoje prezime: ENSOR. "Posred svijeta umjetnosti otvorila se nova pukotina koja će ubuduće razdvajati religioznu i crkvenu umjetnost. Dvadeseto stoljeće stvorilo je vrhunska umjetnička djela koja predstavljaju najistaknutija svjedočanstva subjektivne vjere, ali ta djela nisu našla svoje mjesto u crkvama", smatra dr. Mirko Jozić.
Nakon "Božje smrti" u filozofiji nihilizma u umjetnosti 20-og stoljeća razvija se potreba za "novom duhovnosti". Iz potrebe za novom duhovnošću nastalo je i geometrijsko slikarstvo, gdje umjetnik stvara snagom intuicije. Vasilij Kandinsky se zalagao za dematerijalizaciju umjetnosti smatrajući da se Kristovo uskrsnuće može jedino prikazati na duhovan način u apstrakciji. Tu se kod Kandinskog mogu osjetiti utjecaji teozofije i antropozofije Rudolfa Steinera jednako kao i kod Pieta Mondriana.

No, nakon Prvog svjetskog rata u likovnoj umjetnosti se javlja potreba za kritikom društva i kulture. Društveno angažirano slikarstvo početkom 20 st. očituje se u motivma Piete i Isusa siromaha. Tu se ističu Max Beckmann, Otto Dix, George Grosz i Käthe Kollwitz.