novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 59 gostiju i nema članova online

Umjetnost

Razgovor s umjetnikom Danijelom Deverićem u kafiću Damask 

 

Ljubav u olovci


Često puta da bismo iskazali ljudima oko sebe svoju ljubav i poštovanje, odijevamo skupa odijela, kupujemo još skuplje poklone, kuhamo najbolja jela, pečemo tonu slastica i izgovaramo nepregledne rijeke slova koja često (i prečesto) „vise sa zidova naše duše“ bez nekog dubljeg smisla. Slaviti Boga i čovjeka može se i olovkom. Skromno i jednostavno.  Onako kako je to učinio Zagrepčanin Danijel Deverić (29), crtač sa podužim stažom koji će za sebe najradije reći da se i „ rodio sa olovkom u ruci“, kad je svojim radovima oplemenio prostor ''Damaska'', prvog (za sad i jedinog) kršćanskog kafića u Zagrebu. Upravo smo ga tamo, na našu radost, odlučili i upoznati.

                       

Danijele, gledajući sve ove čudesne radove, gotovo je neumjesno započeti razgovor a ne pitati te kakav je osjećaj otkriti "svoju" osobitost među svijetom? Je li to radost, sreća, osjećaj odgovornosti, osjećaj zahvalnosti...?

 

Sve to zajedno. Već kada sam krenuo u školu, svi oko mene su prepoznali da imam taj talent koji je kod mene bio dosta jako izražen u odnosu na druge prijatelje. Oni su jedva čekali da nešto smiješno nacrtam. Jako sam puno crtao. Pošto školu nisam baš previše volio, neki predmeti su mi bili dosadni i nisu me zanimali, pa sam takve satove provodio crtajući, ali sam ipak crtajući slušao učitelje. Čak mi je lakše na takvim satovima bilo slušati dok nešto crtkaram, nego kada su mi branili da crtam pod satovima. Tek tada bi spavao, jer me ništa ne bi držalo budnim haha. Kolege iz razreda su jedva čekali da nastane neki novi strip pa da im ga pošaljem, a onda bi oni od klupe do klupe prosljeđivali te stripove, pa se smijali, na što su učitelji i profesori bili alergični haha. Onda mi je na kraju četvrtog razreda osnovne škole učiteljica u knjižicu upisala da sam jako pozitivan dječak i da se nada da ću uvijek takav ostati i svojim crtežima i ilustracijama uveseljavati svijet i ljude oko sebe, što mi je bilo jako drago. Od svih naučenih lekcija u osnovnoj školi, ovo mi je najbolje sjelo i nadam se da se toga držim i da to sprovodim u praksi.

 

Najčešće crtaš portrete. Kako odaboreš likove?

 

Da. Najčešći motivi su mi portreti. Nisu mi najomiljeniji motivi, jer su najzahtjevniji, ali mi dosta dobro idu pa ih želim još više usavršavati. Kupci portrete najviše naručuju. Portrete ili karikature. Crtam ljude koji mi u životu nešto znače. One koji su na mene utjecali ili ostavili dobar dojam. To su poznate osobe. Glazbenici, svetci i ljudi koje volim.

 

Kako ljudi reagiraju na tvoje crteže?

 

Ljudi koji me ne poznaju uglavnom gledaju u čuđenju na moje radove. Neki čak s nevjericom. Ne vjeruju da su pojedini crteži nacrtani rukom u olovci dok se zbilja ne osvjedoče, pa to primam kao dobru kritiku. Promatrači mi uglavnom daju dobre kritike. No i one loše su dobrodošle. Svaka kritika koja je iskrena i dobronamjerna mi je potrebna.

 

Pored svega, ili prije svega, ti si teolog. 

 

Jesam. Magistar teologije postao sam 2011. godine, diplomiravši Filozofsko teološki studij na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Teologija je odličan izbor. Ona se uvijek uklapala u moj svijet. Uvijek me zanimala. Nauk Isusov me oduševljava, uvijek iznova i bogatstvo tekstova Evanđelja me svaki put odvede u neka nova nadahnuća. Evo trenutno radim sa udrugom Ekosspiritus na novom katehetskom materijalu i tu kateheze obogaćujem ilustracijama. Neke katehetske materijale sam već i prije ilustrirao.

 

Misliš li da ti Bog nešto poručuje preko crtanja?

Ne znam točno koja je Božja poruka za mene. Pokušavam ju otkrivati iz dana u dan. Ono što znam je da je ta poruka genijalna, koja god ona bila i kakva god bila. Ali znam koja je moja poruka Njemu. Stav zahvalnosti. Ono što Bog sigurno poručuje i drugima i meni je da trebamo uvijek ostati ponizni i zahvalni na svakom daru i da svaki talent treba razvijati, dijeliti i iskoristiti za obogaćenje drugih ljudi. Vjernik sam i Bog u mojem životu predstavlja mog Stvoritelja i On ima prvo mjesto iznad svakog drugog. Tako nastojim sređivati svoj život. Nekada to ne živim na najbolji način, ali se trudim uvijek osvijestiti Njegovu prisutnost. Svi imamo svojih mana, ali moramo biti svjesni da je Bog veći od svih njih i utoliko koliko se njemu predajemo, toliko rastemo kao vjernici. Nekada se udaljimo od Boga, ali uvijek se volim uvijek sjetiti da se On nikada ne udaljuje od nas. Često osjećam njegovu prisutnost. I zahvalim Mu nakon svakog uspjelog i dobrog crteža. Najbolje sam radove nacrtao nakon duhovnih obnova. Da, i razgovaram s njim, to je jedna „naša“ kratka definicija molitve. I znam da je On prisutan u mom stvaralaštvu.

 

Posjedujes i druge darove. One glazbene.

 

Da. Pjevao sam u zboru mladih „Trag u beskraj“, i nekoliko godina sam bio tenor i bariton u klapi „Slavić“ s kojom sam snimio i album te smo imali dosta zapaženih nastupa. Snimio sam i neke studijske pjesme i pjevao kao gost na albumu od jednog kolege. Sada radim s jednim prijateljem na snimanju dvaju pjesama, obrada od Ive Robića i Boba Marleya. Selektor sam reggae glazbe, lovers rock i gospel reggae glazbe. Uz crtanje i to je moja velika ljubav.

 

Da moraš odabrati samo jedan talent za sebe, a drugi dati neprijatelju, koji bi od svojih talenata predao neprijatelju u ruke?

 

Na ovo pitanje ne znam odgovor. Možda bi za sebe sačuvao olovku, a neprijatelju bih poslao dobru glazbu sa jakim tekstovima i porukom pa nek' se bakće s tim haha. Glazba, ako je kvalitetna u sebi ima snagu da mijenja ljude, pa postoji velika šansa da bi se i taj moj neprijatelj obratio kad bi ga snaga glazbe ošinula ha ha.

 

Možda i prva među obvezama svakog čovjeka jest ne zapostavljati svoje talente.

 

Talent se svakako ne bi smio zakopavati, niti bismo ga smjeli čuvati za sebe. To bi bilo pogrešno. Talent je vrijednost, odnosno vrednota. Svaki čovjek je različit, i svi mi imamo različite talente i u različitoj mjeri. Svatko je individua, poseban, jedinstven i svatko obogaćuje na svoj način ovaj svijet. Onome kome je manje dano, od njega se i manje traži, a od onoga kome je više dano, od njega se i više traži. Više odgovornosti. Ali svatko je već po sebi dar, bogatstvo, talent. Svatko ima neki talent, netko u fizičkoj snazi, netko u intelektualnoj snazi, netko super pleše, drugi netko super pjeva, treći super svira, netko odlično sluša i tako dalje. Vrlo je važno ostati na putu traženja, jer je to pravi put. Svi se mi još tražimo. Nađemo se u jednoj ili drugoj stvari u nekoj ne. Ja se još tražim u mnogim stvarima. Jako je važno ono što je bilo Sokratovo životno načelo: „Gnothi seauton“. Upoznaj samoga sebe.

Svi smo pozvani sudjelovati u društvu, izgrađivati sebe i društvo u kojem živimo. Čovjek treba težiti onome što voli raditi i što ga oplemenjuje. Ima ljudi koji sami ne prepoznaju svoj talent i i ne vide ga, ali ih drugi ljudi u njima prepoznaju, pa ih je ponekad mudro poslušati. Svaki čovjek je talent.

 

Svaka izložba, određena je poruka za javnost. O čemu govori izlozba u Damasku?

 

Crtež je sam po sebi mrtav i tek oživljuje u nekom prostoru među promatračima. On živi u onome što proizvede ljudski mozak dok ga motri, bilo to divljenje, neka ideja, emocija ili neki drugi doživljaj. Osobito ove tematske izložbe mogu proizvesti dobre učinke. Izložba u Damasku ima poruku da se isplati boriti za čovjeka. Da je svaki čovjek bogatstvo. Da svatko od nas može slijediti svoje ideale. Svatko može postati dar nekom drugomu. Može postati aktivist, vođa, političar, svetac pa i papa. Svi ovi likovi koji su izloženi na ovoj izložbi su primjer da je to moguće. Izložba se zove „Ljubiti čovjeka“ jer je tematski posložena. Izloženi su oni likovi koji nam mogu poručiti da se isplati ljubiti čovjeka, žrtvovati se i zalagati za bolji svijet.

 

Razgovarala Dijana Bilokapa

Fotografije: Danijel Deverić/Prudencija.hr

Prudencija.hr