novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 7 gostiju i nema članova online

Umjetnost

Teatar Paula Claudela
 
Paul Claudel (1868.-1955.), francuski pjesnik, dramatičar i diplomat, poznat i kao brat kiparice Camille Claudel, ostavio je za sobom vrlo osebujan književni opus. Velik dio Claudelova života povezan je s pisanjem i izvođenjem kazališnih djela. Oblik njegovih kazališnih djela je različit, dramsko-klasični, srednjovjekovno skazanje u suvremenom ruhu, melodrama, oratorij.
 U nekim svojim kazališnim djelima ujedinjuje riječ i glazbu, kor, balet i sliku, filmsku projekciju. Njegovo kazalište je prožeto njegovom osobnošću, naobrazbom, duhovnošću i porukom. One označuju put njegova književno-kazališnog razvitka, usvajanja, napredovanja i vrednovanja, dometa i doprinosa kazališnoj umjetnosti. Tome su osobito pridonijeli grčka klasična tragedija, posebno Eshil, crkvena srednjovjekovna skazanja, Kina i Japan, psihologija i simbolizam modernog doba. Claudel je čitao i prevodio Eshilove drame. Eshil je prvi među grčkim tragičarima koji svoje tragedije povezuje s moralnim, vjerskim, društvenim i političkim problemima. Netko reče da su njegove drame svojevrsna teodiceja. Sam čovjekov život, drži Eshil, živa je tragedija, napetost između strasti, zlih poriva u čovjeku i moralnog zakona, volje i božanstva.
 
U drami Zamjena ovako opisuje kazalište:
Lechy Elberon – Kazalište. Znadete li vi što je to?
Marthe – Ne znam!
Lechy Elberon – Pozornica i dvorana.
                           Sve je zatvoreno, tu ljudi dolaze uvečer,
                           posjedaju u redove jedan iza drugog, gledaju.
Marthe – Što? Što gledaju kad je sve zatvoreno?
Lechy Elberon – Gledaju zastor na pozornici i što je iza njega kad se podigne.
                           I na pozornici se dogodi nešto kao da je to stvarno.
Marthe – To nije stvarno! To su kao sanje kad se spava.
Lechy Elberon – Zato se u kazalište i dolazi noću.
Thomas Pollock Nageoire – Ona ima pravo. I kad bi to bilo stvarno, što se to mene tiče?
Lechy Elberon – Ja ih gledam, i dvorana nije drugo do živo i odjevno meso.
Oni ispune zidove kao muhe, sve do plafona.
I gledan stotine blijedih lica.
Čovjek se dosađuje i od rođenja mu je prirođeno neznanje.
I ne znajući kako se to počinje i završava,
on zato dolazi u kazalište.
Pa gleda samog sebe, ruke položi na koljena.
Pa plače ili se smije i ne pada mu na pamet da otiđe.
I tako ih gledam i znadem da je tu blagajnik
koji zna da će mu sutra
provjeriti knjige, i majka preljubnica kojoj
se upravo razboljelo dijete.
I onaj koji tek prvi put ukrade, i onaj
koji je čitav dan ljenčario.
Pa oni gledaju i slušaju kao da spavaju.
Marthe – Oko je sazdano da vidi i uho
                da istinu čuje.
Lechy Elberon – Što je istina?
                           Nije li ona sa sedam kora omotana kao lukovica?...
                          I ja se na pozornici pokazujem takvom.
Marthe – Stidite li se zbog toga?
Lechy Elberon – Ja se uopće ne stidim! Ja se pokazujem,
 i sva sam predana svima.
 Oni me slušaju i misle ono što ja kažem; oni me
 gledaju i ja ulazim u njihovu dušu kao u kuću praznu.
 Ja igram sve uloge žena:
 Djevojku i suprugu krjeposnu koja na sljepoočnici
 plavu žlicu ima, i prevarenu milosnicu…
Pa kad ja kriknem, čitava dvorana zajeca.
Paul Claudel je dramatičar kod kojega predmet tragedije nije više ljudski sukob, već položaj čovjeka u svemiru. Glumci predstavljaju čovjeka koji se uhvatio u koštac s nesvjesnim silama svijeta, Usudom ili Providnošću. To se posebno očituje u dramama Zlatna glava, Grad, Počinak sedmoga dana. U njegovu opusu prisutan je utjecaj Dantea. Za vrijeme svog diplomatskog boravka u Kini gotovo četrnaest godina, od 1895. do 1909. godine, upoznao se s japanskom dramom . je lirska drama vjerske i tradicionalne baštine u Japanu. Taj izraz na japanskom jeziku znači izvedba ili sastav. Sastoji se od poetskog dijela u stihovima i proznog dijela, koji prati ritmika, a osim toga odvija se u dijalogu i pjevanju, redovito u svečanom, misaonom ili sjetnom tonu. U Japanu je osim kazališta , najpoznatije kazalište kabuki. Taj se oblik kazališta odvija u monologu i dijalogu, u plesu i pjevanju, a odlikuje se realnošću. Osobe i događaji, doživljaji i zanimanja bliža su pučkoj publici. Claudel je redovito u Carskom kazalištu u Tokiju posjećivao predstave kabuki. Posebnost japanske i kineske književnosti očituje se u njegovanju takozvane emotivne umjetnosti koju zovu ''čista nota'', piše Claudel. Japansko pjesništvo za razliku od europskog ne želi sve izreći. U japanskom kazališnom izričaju svaki pokret i svaka intonacija, određeni su pravilom najstrožeg obreda. Nô je vrsta obrednog predstavljanja ljudskih raspoloženja. Dok europska drama prikazuje najsramnije, najsmješnije i najosebujnije strane ljudske prirode, japanska drama je škola krjeposti i junaštva.
   ''Nô uči ponašanju glumca i gledatelja, uči ih kontrolirati svoje misli, riječ i pokrete, uči ih strpljivosti, pomnosti i uljudnosti. Maske osiguravaju otklon sadašnjeg vremena, postavljajući radnju u vrijeme događaja koji se i predstavljaju na pozornici.''
U pantomimskoj drami Žena i njezina sjena na početku drame na pozornici stoji natpis Granica između dva svijeta – vidljivog i nevidljivog. Vidljiv svijet u drami predstavlja Ratnik starog doba, a nevidljivi Sjena umrle mu žene. Druga Žena ratnika želi razuvjeriti da je Sjena umrle mu žene samo privid, varka, a ne stvarnost.
Dramu Marijino Navještenje mnogi povezuju s misterijskim skazanjem. U tom nadahnutom djelu, koje smješta u srednji vijek, obrađuje tajnu Utjelovljenja s likovima koji odražavaju pjesnikovu umjetnost i vjeru. Dramska radnja Cipelice od satena odvija se u četiri dana. Ovo djelo neki smatraju i vrhuncem Claudelova dramskog stvaranja. Uz Don Rodriga i Prouheze, čija svemirska ljubav od erosa prelazi u agape, na prostranoj pozornici oceana i kontinenta vezuje se druga ljubav, Done Muzike i napuljskog potkralja.
Bitne odlike Claudelovog kazališta su da je svaka radnja protkana svezom naravnog i milosti. Njegovi likovi imaju psihološku osobnost. U drami Razdioba podneva očituje se njegova unutarnja drama strasti, neuredne ljubavi, svjesnosti grijeha, žaljenja i poruke. Claudel je u dramsko djelo uveo film. U njegovim dramama Cipelica od satena i Knjiga o Kristoforu Kolumbu radnju prate filmske projekcije.
''Claudel je jedinstven, to je alpsko brdo usred velike francuske književnosti.''
(François Mauriac)