novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 64 gostiju i nema članova online

Umjetnost

Iz života velikih skladatelja

 Mozart? Pa on je sunašce!

Piše: Alen Matušek, prof. 

Malo je u povijesti pronaći glazbenika - pa čak i umjetnika - uz čije ime je tako često i nedvojbeno povezivana riječ "genij" kao što je to u slučaju Mozarta. Kada su velikog češkog skladatelja Antonina Dvoraka upitali što misli o njemu, Dvorak bi odgovorio: "Mozart? Pa on je sunašce!" Sa 3 godine već je improvizirao na klaviru, sa 5 skladao, sa 11 napisao prvu operu, sa 13 primio mjesto koncertnoga majstora u orkestru salcburškoga nadbiskupa. Uslijedile su trijumfalne turneje po Italiji i Francuskoj. Cijela Europa je pripovijedala o dječaku koji svira klavir ili violinu pokrivenih očiju. Malo tko je slutio kakva će biti njegova kasnija karijera zreloga skladatelja i briljantnoga klavirista.

   Salzburško čudo od djeteta imalo je jedinstvene glazbene predispozicije, ponajprije nepogrešiv sluh i glazbeno pamćenje. Tako je u Rimu u papinskoj kapeli Mozart jednom prisustvovao izvedbi nimalo lagane Allegrijeve višeglasne zborske skladbe. Osim tamošnjega zbora nitko drugi nije mogao izvesti tu skladbu, jer zbor nije dopuštao da se note ikome posude. Mozart je nakon jednoga jedinoga slušanja po povratku kući po sjećanju zapisao cijelu skladbu gotovo bez pogreške.

Opširnije...

Teatar Paula Claudela
 
Paul Claudel (1868.-1955.), francuski pjesnik, dramatičar i diplomat, poznat i kao brat kiparice Camille Claudel, ostavio je za sobom vrlo osebujan književni opus. Velik dio Claudelova života povezan je s pisanjem i izvođenjem kazališnih djela. Oblik njegovih kazališnih djela je različit, dramsko-klasični, srednjovjekovno skazanje u suvremenom ruhu, melodrama, oratorij.
 U nekim svojim kazališnim djelima ujedinjuje riječ i glazbu, kor, balet i sliku, filmsku projekciju. Njegovo kazalište je prožeto njegovom osobnošću, naobrazbom, duhovnošću i porukom. One označuju put njegova književno-kazališnog razvitka, usvajanja, napredovanja i vrednovanja, dometa i doprinosa kazališnoj umjetnosti. Tome su osobito pridonijeli grčka klasična tragedija, posebno Eshil, crkvena srednjovjekovna skazanja, Kina i Japan, psihologija i simbolizam modernog doba. Claudel je čitao i prevodio Eshilove drame. Eshil je prvi među grčkim tragičarima koji svoje tragedije povezuje s moralnim, vjerskim, društvenim i političkim problemima. Netko reče da su njegove drame svojevrsna teodiceja. Sam čovjekov život, drži Eshil, živa je tragedija, napetost između strasti, zlih poriva u čovjeku i moralnog zakona, volje i božanstva.
 
U drami Zamjena ovako opisuje kazalište:
Lechy Elberon – Kazalište. Znadete li vi što je to?
Marthe – Ne znam!
Lechy Elberon – Pozornica i dvorana.
                           Sve je zatvoreno, tu ljudi dolaze uvečer,
                           posjedaju u redove jedan iza drugog, gledaju.
Marthe – Što? Što gledaju kad je sve zatvoreno?
Lechy Elberon – Gledaju zastor na pozornici i što je iza njega kad se podigne.
                           I na pozornici se dogodi nešto kao da je to stvarno.
Marthe – To nije stvarno! To su kao sanje kad se spava.
Lechy Elberon – Zato se u kazalište i dolazi noću.
Thomas Pollock Nageoire – Ona ima pravo. I kad bi to bilo stvarno, što se to mene tiče?
Lechy Elberon – Ja ih gledam, i dvorana nije drugo do živo i odjevno meso.
Oni ispune zidove kao muhe, sve do plafona.
I gledan stotine blijedih lica.
Čovjek se dosađuje i od rođenja mu je prirođeno neznanje.
I ne znajući kako se to počinje i završava,
on zato dolazi u kazalište.
Pa gleda samog sebe, ruke položi na koljena.
Pa plače ili se smije i ne pada mu na pamet da otiđe.
I tako ih gledam i znadem da je tu blagajnik
koji zna da će mu sutra
provjeriti knjige, i majka preljubnica kojoj
se upravo razboljelo dijete.
I onaj koji tek prvi put ukrade, i onaj
koji je čitav dan ljenčario.
Pa oni gledaju i slušaju kao da spavaju.
Marthe – Oko je sazdano da vidi i uho
                da istinu čuje.
Lechy Elberon – Što je istina?
                           Nije li ona sa sedam kora omotana kao lukovica?...
                          I ja se na pozornici pokazujem takvom.
Marthe – Stidite li se zbog toga?
Lechy Elberon – Ja se uopće ne stidim! Ja se pokazujem,
 i sva sam predana svima.
 Oni me slušaju i misle ono što ja kažem; oni me
 gledaju i ja ulazim u njihovu dušu kao u kuću praznu.
 Ja igram sve uloge žena:
 Djevojku i suprugu krjeposnu koja na sljepoočnici
 plavu žlicu ima, i prevarenu milosnicu…
Pa kad ja kriknem, čitava dvorana zajeca.
Paul Claudel je dramatičar kod kojega predmet tragedije nije više ljudski sukob, već položaj čovjeka u svemiru. Glumci predstavljaju čovjeka koji se uhvatio u koštac s nesvjesnim silama svijeta, Usudom ili Providnošću. To se posebno očituje u dramama Zlatna glava, Grad, Počinak sedmoga dana. U njegovu opusu prisutan je utjecaj Dantea. Za vrijeme svog diplomatskog boravka u Kini gotovo četrnaest godina, od 1895. do 1909. godine, upoznao se s japanskom dramom . je lirska drama vjerske i tradicionalne baštine u Japanu. Taj izraz na japanskom jeziku znači izvedba ili sastav. Sastoji se od poetskog dijela u stihovima i proznog dijela, koji prati ritmika, a osim toga odvija se u dijalogu i pjevanju, redovito u svečanom, misaonom ili sjetnom tonu. U Japanu je osim kazališta , najpoznatije kazalište kabuki. Taj se oblik kazališta odvija u monologu i dijalogu, u plesu i pjevanju, a odlikuje se realnošću. Osobe i događaji, doživljaji i zanimanja bliža su pučkoj publici. Claudel je redovito u Carskom kazalištu u Tokiju posjećivao predstave kabuki. Posebnost japanske i kineske književnosti očituje se u njegovanju takozvane emotivne umjetnosti koju zovu ''čista nota'', piše Claudel. Japansko pjesništvo za razliku od europskog ne želi sve izreći. U japanskom kazališnom izričaju svaki pokret i svaka intonacija, određeni su pravilom najstrožeg obreda. Nô je vrsta obrednog predstavljanja ljudskih raspoloženja. Dok europska drama prikazuje najsramnije, najsmješnije i najosebujnije strane ljudske prirode, japanska drama je škola krjeposti i junaštva.
   ''Nô uči ponašanju glumca i gledatelja, uči ih kontrolirati svoje misli, riječ i pokrete, uči ih strpljivosti, pomnosti i uljudnosti. Maske osiguravaju otklon sadašnjeg vremena, postavljajući radnju u vrijeme događaja koji se i predstavljaju na pozornici.''
U pantomimskoj drami Žena i njezina sjena na početku drame na pozornici stoji natpis Granica između dva svijeta – vidljivog i nevidljivog. Vidljiv svijet u drami predstavlja Ratnik starog doba, a nevidljivi Sjena umrle mu žene. Druga Žena ratnika želi razuvjeriti da je Sjena umrle mu žene samo privid, varka, a ne stvarnost.
Dramu Marijino Navještenje mnogi povezuju s misterijskim skazanjem. U tom nadahnutom djelu, koje smješta u srednji vijek, obrađuje tajnu Utjelovljenja s likovima koji odražavaju pjesnikovu umjetnost i vjeru. Dramska radnja Cipelice od satena odvija se u četiri dana. Ovo djelo neki smatraju i vrhuncem Claudelova dramskog stvaranja. Uz Don Rodriga i Prouheze, čija svemirska ljubav od erosa prelazi u agape, na prostranoj pozornici oceana i kontinenta vezuje se druga ljubav, Done Muzike i napuljskog potkralja.
Bitne odlike Claudelovog kazališta su da je svaka radnja protkana svezom naravnog i milosti. Njegovi likovi imaju psihološku osobnost. U drami Razdioba podneva očituje se njegova unutarnja drama strasti, neuredne ljubavi, svjesnosti grijeha, žaljenja i poruke. Claudel je u dramsko djelo uveo film. U njegovim dramama Cipelica od satena i Knjiga o Kristoforu Kolumbu radnju prate filmske projekcije.
''Claudel je jedinstven, to je alpsko brdo usred velike francuske književnosti.''
(François Mauriac)

KAZALIŠTE KAO EVANGELIZACIJA

Potaknut pismima pape Ivana Pavla II., jedan je mladić po imenu Jeremy Stanbary odlučio prije pet godina spojiti svoju ljubav prema kazalištu i vjeru radeći stilske predstave za mlade. Znao je da nije lako s evanđeoskom porukom doprijeti do ''YouTube generacije'' koju zanimaju drugi sadržaji. No, kad je pokrenuo katoličko kazalište u Americi čvrsto  je vjerovao da živa drama ima svoju ulogu u novoj evangelizaciji. Njegov studio ''Epiphany'' ima pune ruke posla i sve više novih projekata u planu i realizaciji.

''Kazalište je vrlo personaliziran oblik umjetnosti koji ima potencijal dotaći mlade, a osobito u naše vrijeme kad oni traže mnogo osobnije okružje nego što im ga pružaju digitalni mediji.'' (Jeremy Stanbary)

Otkad je formirao kazališni studio Epiphany 2003. godine u Linkolnu (Nebraska), Stanbary je postavio na daske četiri predstave u 50 gradova i 15 država. Nastupio je na Svjetskom susretu mladih u Kölnu i u Australiji (2008.) s predstavama ''Lolek'' i ''Alessandro''. Predstava ''Lolek'' prati život pape Ivana Pavla II. od njegova djetinjstva do zaređenja, a predstava ''Alessandro'' govori o Alessandru Serenelliju koji je ubio sv. Mariju Goretti. ''To je veoma potresna priča o obraćenju, oprostu i Božjoj milosti koja publiku ostavlja bez daha'' – svjedoči Barb Ernster iz Minnesote. Jedno i drugo djelo publika će moći vidjeti u serijalu na katoličkoj televiziji EWTN.

Da ovakve predstave pozitivno utječu na mlade svjedoče brojni svećenici, vjeroučitelji i osobe koje su aktivno uključene u pastoral mladih. Kod neke djece s izrazito problematičnim ponašanjem za koju se mislilo da ih ''ništa'' ne može pokrenuti i da su sve odgojne metode  bezuspješne, otkrilo se nešto novo. Naime, pokazalo se da kazalište ima snažnu odgojnu dimenziju i da može animirati mlade i potaknuti ih na razmišljanje. Za neke od njih kazališne predstave su doista otvorile nove stranice dijaloga.

Tome u prilog možemo dodati ''Životne monologe'', hit predstavu koja želi javnost educirati o postabortivnom sindromu i drami pobačaja. ''Životni monolozi'' se jednako obraćaju ženama i muškarcima. Predstava uključuje više osoba koje se izmjenjuju na sceni sa svojim svjedočanstvima, a među likovima se pojavljuje i desetogodišnji dječak s Downovim sindromom. On svjedoči o roditeljskoj ljubavi i svojoj borbi …

Nadamse da ćemo nešto slično ''Životnim monolozima'' imati prilike vidjeti i u Hrvatskoj. Mislim da je sazrelo vrijeme za takve projekte.

(S.D.)

 

Pismo pape Ivana Pavla II. umjetnicima

Svima koji gorljivim predanjem traže "nove objave" ljepote
kako bi od njih učinili dar svijetu u umjetničkom stvaranju.

Umjetnik, slika Boga Stvoritelja

"I vidje Bog sve što je učinio. I bijaše veoma dobro" (Post 1, 31)

Nitko bolje od vas, umjetnici, genijalni graditelji ljepote, ne može naslutiti nešto od onog pathosa kojim je Bog u zoru stvaranja pogledao na djelo svojih ruku. Titraj toga osjećaja bezbroj se puta odrazio u pogledima kojima ste se vi, kao i umjetnici svakoga vremena, zahvaćeni udivljenjem zbog božanske tajnovite snage zvukova i riječi, bojâ i oblikâ, divili djelu svoje nutarnje snage, upućujući gotovo na odjek onoga otajstva stvaranja kojemu vas je Bog, jedini Tvorac svih stvari, želio na neki način pridružiti.
Zbog toga mi se činilo da ne postoje prikladnije riječi od riječi iz Knjige Postanka, za početak ovoga mojeg pisma vama, s kojima se osjećam povezan iskustvima koja sežu puno vremena unatrag i koja su neizbrisivo obilježila moj život. Ovim napisom kanim krenuti putem onoga plodonosnog razgovora Crkve s umjetnicima koji se u dvije tisuće godine povijesti nikada nije prekinuo i koji je - još uvijek bogat - usmjeren prema budućnosti na pragu trećega tisućljeća.
Zapravo, riječ je o dijalogu koji ne diktiraju samo povijesne okolnosti ili funkcionalni razlozi, već je ukorijenjen u samu bit, bilo religioznoga iskustva, bilo umjetničkoga stvaranja. Početna stranica Biblije predstavlja nam Boga gotovo kao uzor bilo koje osobe koja stvara neko djelo: u čovjeku stvaratelju odražava se njegova slika Stvoritelja. Taj se odnos osobitom očitošću vidi u poljskom jeziku zahvaljujući leksičkoj srodnosti riječi stwórca (stvoritelj) i twórca (stvaratelj).
Koja je razlika između "Stvoritelja" (Creator) i "stvaratelja" (artifex)? Stvoritelj daruje postojanje, nešto izvlači iz ničega - ex nihilo sui et subiecti, običava se reći na latinskomu - i to je u strogomu smislu način koji je vlastit samo Svemogućemu. Stvaratelj (artifex) pak koristi nešto što već postoji, čemu daje obličje i značenje. Takav način djelovanja vlastit je čovjeku ukoliko je Božja slika. Nakon što je rekla da je Bog stvorio muškarca i ženu "na svoju sliku" (usp. Post 1, 27), Biblija dodaje da je njima povjerio zadaću da sebi podlože zemlju, da vladaju zemljom (usp. Post 1, 28). Bilo je to posljednjega dana stvaranja (usp. Post 1, 28-31. U prethodnim danima, gotovo poštujući ritam kozmičke evolucije, Gospodin je stvorio svemir. Na kraju je stvorio čovjeka, najuzvišeniji plod svojega plana, kojemu je podložio vidljivi svijet, kao beskrajno polje na kojemu može izraziti svoju stvaralačku sposobnost.
Bog je, dakle, u život poznao čovjeka, prenoseći mu zadaću da bude stvaratelj. U "umjetničkomu stvaranju" čovjek se očituje više nego ikad kao "Božja slika" i tu zadaću ostvaruje prije svega oblikujući predivnu "materiju" vlastite ljudskosti, a zatim i vladajući na stvarateljski način nad svemirom koji ga okružuje. Božanski Umjetnik, susretljivošću punom ljubavi, prenosi iskru svoje transcendentne mudrosti ljudskomu umjetniku, pozivajući ga da podijeli njegovu stvarateljsku moć. Očigledno je riječ o sudjelovanju koje ostavlja nedodirnutom beskonačnu udaljenost između Stvoritelja i stvorenja, kao što je to naglašavao kardinal Nikola Kuzanski: "Kreativna umjetnost, koju duša ima sreću ugostiti, ne poistovjećuje se s umjetnošću u njezinoj biti, koja je Bog, već je tek njezina komunikacija i sudjelovanje na njoj."
Zbog toga umjetnik, čim je svjestan svojega "dara", tim je snažnije potaknut da promatra sebe samoga i sve stvoreno očima koje su sposobne razmatrati i zahvaljivati, uzdižući Bogu svoj hvalospjev. Samo tako on može razumjeti do dna sebe samoga, svoj vlastiti poziv i svoje vlastito poslanje.

Opširnije...