novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 18 gostiju i nema članova online

Razgovor uz godinu “posvećenog života”

Prim. dr. sc Darko Richter - BITI I OSTATI BOŽJI DO ZADNJEG DAHA!

Godina “posvećenog života” je na izmaku.  Nema još puno, a izbrojat ćemo svih 365 dana u kojima smo promišljali, možda intenzivnije, možda češće, možda zrelije, skromnije, poniznije… o prisutnosti  Svevišnjeg u našim životima. Ili bar u životima dobrih ljudi koji nas okružuju, a  koji svojim djelima, svakodnevno, posve jednostavno, skromno, jasno i otvoreno;  u šetnji gradom, na kavi s prijateljima, u krugu svoje obitelji, na radnom mjestu svjedoče Gospodina. Tim povodom razgovarali smo i sa prim. dr. sc. Darkom Richterom, specijalistom pedijatrom, užim specijalistom alergologije i kliničke imunologije, Zagreb.

Zanimajući se za Vaše vjerničke aktivnosti, uz Vaše sam ime pronašla i termin “katolički liječnik”. Nisam znala da “tako nešto” postoji ;) Čemu taj termin? Što on, zapravo, znači, ili može značiti, onima koji dolaze u Vašu ordinaciju,   a što Vama ta “deklaracija” vjeroispovijesti  na radnom mjestu predstavlja?

Katolički liječnik nije titula na diplomi. Ja sam liječnik. Ali, u vremenu u kojem se smatra da  je „progresivno“, „znanstveno“, „slobodarsko“ i sve ostalo što same sebi atribuiraju ateističko-liberalne grupacije, jedino ispravno, i da se svi ostali moraju tome prilagoditi ili povinovati, ako se ne žele izložiti sramoti nazadnosti, neznanstvenosti i konzervativizma, nije loše da se zna tko je tko. Čovjek ne može pobjeći od sebe samoga, a ja to više niti ne želim. S godinama to postane jasno, makar je u mojem životu bilo različitih faza i propitkivanja sebe i svojih stavova, pa onda i svojeg odnosa s Bogom. Na momente s moglo učiniti da lebdim nekom putanjom koja bi trebala biti odrazom pripadnosti i svijetu i Bogu istovremeno, kao neki pokušaj „svjedočenja u suvremenom vremenu“. No, to tako nije moguće. Unatoč silnicama koje nas odvlače na razne strane pût svijeta i vremena, u koje u nekom času čak i vjerujemo, ili sami sebe uvjeravamo da su dio našeg legitimnog identiteta u Crkvi i u Bogu, događa nam se zlo koje ne razumijemo i ne prihvaćamo, činimo zlo koje sami ne želimo, a ipak postojimo, idemo dalje. U jednom času to zlo nam se naceri u lice, kao da će nas konačno zatući, a istovremeno osvane neobjašnjivo i besplatno, ničim izazvano, svjetlo milosti. Da sam to doživio u mladosti, vjerojatno bih bio postao svećenikom. Sada mi je zadatak da budem i ostanem Božjim do zadnjeg daha. Sve manje aktivizma, a sve više prepuštanja Božjoj Volji i Ruci.

“On ti je sav u Bogu. On živi za djecu”! Točno tim riječima opisali su mi Vas prijatelji. Prije tog zaključka iz svijeta mislila sam da ste “samo” liječnik. Kao i svi ostali. Dakle, netko s kim si najsretniji ako ga nikada ne budeš morao upoznati ;) Kako ste Vi proveli ovu godinu “posvećenog života”? Kako  ste svjedočili Krista u svojoj svakodnevici ?   

Čitajući gornji odgovor, netko bi pomislio da konačno živim savršeno mirnim i kontemplativnim životom. Međutim, moj život i moje obveze dobivaju ubrzanje unatoč mojim godinama, a koje ja još uvijek moram slijediti, bez obzira na želju da se spustim u naslonjač i uživam u Božjem daru života. Ranije sam zapadao u aktivizam, a sada mi je to zadatak. Život onih oko mene to traži. Čujem stalno o tzv. godini planeta Zemlje, godini izbjeglica, godini zaštite vode, godini zaštite okoliša, pa mi se u tome utope i godine koje proglasi, i odmah najavljuje da će još proglasiti, Papa. Mislio sam da smo u godini milosrđa, no evo, vi mi kažete da smo u godini posvećenog života. Ja nemam puno izbora, a i ne želim ga, već da vodim život prema onome što mi je Gospodin dao u zadatak. Najkraći put da se to ostvari vjerojatno se sastoji u posvećenosti Bogu. Sigurno. Mnogi problemi i prepreke postaju odjednom bitno manji, nestaju. Bog vodi ovaj svijet po svojoj Namisli, a negdje u dubini mi u vlastitom životu na to pristajemo, ili ne. Znamo to mjesto i taj trenutak, spuštamo se u nj češće ili manje često, ali taj čas ipak prepoznajemo. Plaši nas vlastita odgovornost za svoju dušu s kojom smo suočeni u tom času. Vjerojatno je spas u molitivi posvećivanja Božjoj Volji.

Od kuda i od kada  vjera u Vašem životu?  

Oduvijek sam znao da vjerujem. Meni Božja opstojnost nije nikada bila racionalnim niti emocionalnim problemom. No, znao sam da to još nije „to“. Mnogi, izvana gledajući, možda misle da je meni u životu tekao med i mlijeko, ali, ja ću vam reći da sam doživio mnogo, mnogo zla, skrivenoga tako da je ispadalo da sam ga ja sam zaslužio ili do njega doveo. Neću čak reći da to jest, ili nije istina. Tek, kada bi se ta zla stavila na neki građanski sud, mislim da bih ja dobio većinu presuda u svoju korist. No, nada nastupa onda kada shvatitie da u svome kršćanskom životu, zapravo, ne želite dobiti te presude. Štoviše, bojite se da ih dobijete, jer niste nimalo bolji ili vredniji od onih protiv koje biste dobili svoje „pravo“. Želite prepustiti Bogu da poravna sve neravnine. Oproštenje i pouzdanje u Božju Providnost, kao u Očenašu. To se dobije, i tome se ne treba iščuđavati, ili od toga bježati, već objeručke primiti, prihvatiti i stalno prihvaćati. To bi bila  vjera.

I Vašim obiteljskim podvizima, posvojili ste troje djece, jasno ste dali do znanja okolini da Bog ima savršen plan za sve koji se žele ostvariti u roditeljskoj ulozi. Zašto je, unatoč uvijek prevelikom i beskrajno tužnom broju siročadi oko nas, umjetna oplodnja još uvijek tako popularna? Koje su, po Vašem mišljenju, duhovne opasnosti umjetne oplodnje a koje milosti donosi posvajanja mališana?

Posvajanje djece i umjetna oplodnja nisu nikakve neizbježne alternative. To nije  „ili - ili“. Par može biti i bez vlastite djece (nenamjerno), i bez posvojene djece (namjerno i nenamjerno), i sve je to sasvim u redu. Posvojiti tuđu djecu je, vjerujte mi, jedan veliki kokrak u nepoznato, mada se ipak može znati puno više no što vam razne državne i Caritasove službe mogu, hoće ili znaju ispričati. Tu bih ja mogao dobiti jedan od onih ''procesa'' o kojima sam ranije govorio. Ali, to bi nepovratno promijenilo odnos s našom djecom pa i moj odnos s Božjom namjerom. To je život koji traje i meni se čini da će to biti do mojeg zadnjeg daha, a da će Bog, doživio ja to ili ne, poravnati neravne putove.

Dijete nije ničije pravo, a najmanje takvo, da medicinsko-tehničkim manipulacijama netko u točki stvaranja ljudskog života zadovoljava to „svoje pravo“. Tog „prava“ nad djetetom nema. A rezultati su, zapravo jadni, osobito u Hrvatskoj. Umjetna oplodnja „popularna“ je jednostavno zato, jer se kroz medije i interesne medicinske i svjetonazorske lobije ona nameće kao nešto „super“ i kao nečije „pravo“, kao ideološka pobjeda. Bi li tako bilo da se, npr., par obrati ginekologu i urologu, s pitanjem neplodnosti i on im kaže otprilike ovo: moramo učiniti te i te pretrage, kod jednog i drugoga, onda moramo učiniti te i te zahvate, uglavnom kod žene, i onda imamo tek stopu od 50% trudnoća (u drugih 50% se trudnoća nikada ne desi), pa od začetih trudnoća imamo tek pola (tj. ukupno 25%) do kraja dovedenih trudnoća. To znači, treba pokušavati najmanje 4 puta da se jedna trudnoća dovede do kraja, i to samo u 50% parova. Drugih 50% neće postići trudnoću pokušavali ne znam koliko puta. Hrvatski su rezultati do nedavno bili na svega 50% ovih podataka. Sramotno je ljudima napadno govoriti o njihovim pravima, ako to uopće jesu njihova prava. Čemu to naglašavati? To se radi zbog vlastite reklame, jer, sami rezultati su prije antireklama, nego reklama. Onda se proguravaju novi i novi zakoni o tzv. „asistiranoj reprodukciji“, pod izgovorom da naše „žene“ moraju ići čak u Maribor ili ne znam na kakve eksteritorijalne brodove, da se obavi umjetna oplodnja, a sistematski se prešućuju mizerni rezultati preskupe hrvatske reproduktivne ginekologije. Da bi poboljšali stopu „uspjeha“, nadmudruju se kako zamrznuti što više zametaka. Koja je razlika da li se zamrzava 4 ili 12 zametaka? Ali, na tome se grade političke „razlike“. Onda nitko ne zna koji je pravni status i što s tim zametcima dalje. Jer, to nisu zametci, to su ljudska bića s pravima nasljedstva, i bezbroj drugih pravnih konzekvenci. A te nas konzekvence zahvaćaju jer smo podložni EU regulativi. Prihvaćeni međunarodni propisi su iznad vlastitih zakona. Zapleli su se i ne znaju riješiti niti ono što je u ljudskoj (carevoj) domeni, a još manje moralni aspekt, koji je u Božjoj domeni. Ali se careva domena i ne može riješiti bez poštovanja Božjeg Zakona. Pretvara se u nasilje i nemoral.

Nije teško provjeriti da raspolažete nevjerojatnom količinom strpljenja i dobre volje prema svakom tko Vam se obrati. Svakodnevno i uvijek svima dostupan. Suvišno je pitati kako Vam uspijeva, jer sada znamo i tko Vam pomaže, no, možete nam odgovoriti na pitanje je li doista točno da je danas više bolesti među najmlađima nego ikada ranije? Roditelji komentiraju kako je nekad u školskom razredu od tridesetak učenika bilo gotovo nemoguće  pronaći tri mališana s dijagnozom. Danas jedva pa uspijevamo pronači tri bez nje. Mnogi se pitaju, što  se događa , a najčešće kriveći cjepiva. Gdje je korijen i kako ga iskorijeniti?

Cjepiva nemaju nikakve veze s porastom pobola od drugih bolesti, već samo sa smanjenjem onih bolesti protiv kojih se cijepimo. Dogodilo drugo: klasične su zarazne bolesti snažno potisnute, u nekim slučajeivma čak eliminirane, a javljaju se drugačiji problemi, vezani za alergije, maligna oboljenja, malformacije – uglavnom vezano za novi zapadni standard života i duži očekivani životni vijek. Međutim, ovo što vidimo u Hrvatskoj, da se iz godine u godinu rađa sve manje djece, a da su ambulante sve punije i punije, posljedica je, ne samo pojave novih nezaraznih bolesti, već i hipertrofirane percepcije roditelja i društva što je to zapravo bolest. Danas je bolest, odnosno, razlog za odlazak u ambulantu, praktički sve. Djetetu dođe u posjetu kum, i učini mu se da ga je dijete krivo pogledalo, a roditelji su u roku od 2 h u ambulatni i pitaju da slučajno nisu bile konvulzije, a to je vidio kum. Znate, na pitanje da li jesu, ili nisu, ne odgovara onaj liječnik u ambulanti, već to moraju znati oni koji mu dijete dovode. Ali, oni dolaze da pitaju doktora što su to oni vidjeli. Ne vjeruju svojim očima, jer više nemaju jasnog pojma o osnovnim parametrima života, ako ne pitaju sve moguće stručnjake.  Ako je djetetu dobro onda je dijete njihovo, ako je bolesno, ili oni pomisle da nešto nije u redu, s ispruženim rukama guraju ga liječniku, i pitaju liječnika što su to oni zapravo vidjeli. Za sve se traži stručno mišljenje. Čovjek se, sjedeći u pedijatrijskoj ambulanti, pita čemu danas služe roditelji? Ponoviti ću opet nešto što sam već puno puta rekao: besplatnost dolaska liječniku, osobito u hitne ambulante, odgovorna je za ovu izvitoperenost koja uništava kako odnos liječnika i bolesnika, tako i materijalnu osnovu samog zdravstvenog sustava. Nevolja jest da u sustavu glumljene besplatnosti, pri čemu netko drugi (poslodavac) plaća za zdravlje svih, ljudi pomišljaju da imaju pravo, ne na ono što im pripada, već na ono što oni misle da im pripada. A misle sve manje, i umjesto toga za sve traže stručno mišljenje drugih. Sada zdravstveni sustav nalikuje na "all-inclusive" turistički paket koji korisnika podsvjesno tjera da iskoristi sve što se u paketu nudi, trebao on to, ili ne. Dijete zaboli glava, i tata ili mama upadaju u hitnu ambulantu, bez uputnice, očekujući da se djetetu učini CT glave, i da to pojačaju, spomenu da im je to „na telefon“ rekla njihova doktorica primarne zaštite. To je ugrađena greška svih sustava koji su se odrekli racionalne diferencijacije zbog straha da to ne završi u nepravednoj koncentraciji privilegija. A baš to, u ime apsurdne i nepostojeće jednakosti, dovodi do beskriternog iscrpljivanja zdravstvenih resursa.            

Koliko je naš osobni, duhovni, molitveni,  život zaslužan za naše zdravlje i zdravlje naše djece? Isus, naime, liječi i danas.

Što sam stariji, to sam u ovo što ste rekli uvjereniji. Izvitoperenost u zdravstvenom sustavu o kojoj sam nešto rekao u prethodnom odgovoru, posljedica je masovnog ateističko-liberalno-konzumerističog duha, duha legitimizma, formalizma – i, zašto to ne dijagnosticirati: farizeizma, a bez izgrađene unutrašnje osobnosti, kako je to svojstveno katoličkom odgoju, kojega sam i sam primio u obitelji i u Crkvi, osobito na vjeronauku u Crkvi, kojeg smo u ona vremena zvali katekizmom.  

Čak, žalim što dugom dionicom svoje liječničke karijere nisam nekih od tih činjenica bio sasvim svjestan. Ipak, odvijek sam vezao obavljanje svoje profesije za znanstvene činjenice, i isto tako pazio da filtriram tu bujicu kojom su one stizale, jer, nisu baš sve bile tako jako znanstvene i trajne. U tom sam pogledu zadovoljan, pogodio sam uglavnom ono što je bilo relevantno, a znanstveno uvjerljivo i u praksi funkcionalno. Međutim, molitva, krunica, Euharistija, posvećeni život ... ne služe spašavanju naše djece od bolesti, već spašavanju od pakla i otvaranju puta u raj. A svoju porciju zla prima svaki čovjek, pa i dijete, pa i nerođeno dijete. Bog je stalni iscjelitelj, jer naše ljudska zanimanja nisu ništa drugo nego emanacija Božje brige za svijet, ili bi tako trebalo biti. Samo, Bog radi u velikoj tišni. Njemu nisu svojstvene estrade, naslovnice i globalne mreže. On je Globalna Mreža.

Oni, koji antiteistički destruktivno pitaju zašto Bog dopušta zlo, npr. tešku bolest i smrt djeteta, neka nam pokušaju objasniti kako to da su u Hudoj jami pronađeni kosturi djece i pletenice hrvatskih djevojčica živih zazidanih sa svojim roditeljima 1945. g. Kako se usuđuju Boga, koji je otac, i onima u jami, i onima izvan, zvati na odgovornost, a odbijaju položiti povijesne račune za zlodjela svojih pravnih i fizičkih prethodnika?

Razgovarala Dijana Bilokapa/Prudencija.hr