novi banner gore

Podržite nas!

unnamed

Imamo 75 gostiju i nema članova online

Tajna dugovječnog i zdravog života atonskih monaha

     Ovu nevjerovatnu činjenicu prvo su uočili grčki liječnici, a ubrzo su im se pridružili znanstvenici iz cijelog svijeta. Znanstveno istraživanje koje traje od 1962. godine do danas, pokazalo je da atonski monasi ne boluju od raka. I ne samo da nisu bolovali od raka nego monasi na Svetoj gori Atos nisu nikada bolovali. Da bi objasnili ovu začuđujuću činjenicu izneseno je niz teorija, a na kraju je prihvaćena samo ona koja tvrdi da atonskim monasima u prevenciji opakih bolesti pomaže zdrava prehrana i zdrave životne navike.

     Atonski monasi ne jedu meso, ali zato jedu puno voća i povrća, a veći dio godine poste. Gotovo da i ne jedu masnu hranu, a fizičku aktivnost održavaju baveći se poljoprivrednim i drugim poslovima koji im uz molitvu i proučavanje duhovnog štiva pomažu da žive i do 110 godina. Inače, prosječan životni vijek monaha na Svetoj gori Atos je 94 godine. U prehrani ovih monaha često je na meniju raznovrsna riba, kozji, ovčji i kravlji sir, jede se umjereno i u manjim porcijama uz drugu proteinsku ishranu kao što je grašak, grah i sl. Monasi imaju bogat voćnjak, proizvode organsku hranu, žive daleko od stresa, a čist zrak i blaga mediteranska klima čine ih dugovječnima i otpornima na sve bolesti suvremenog društva. Nedaleko Svete gore Atos nalazi se gradić Mandemoharia gdje je broj oboljelih od raka, unatoč istim uvjetima, porastao na čak 30%. To nam govori da je za zdrav i dugovječan život potrebno i duhovno zdravlje.
 

Život monaha na Svetoj gori Atos

Život monaha unutar samostana karakterizira požrtvovnost. Požrtvovnost vodi prema ostvarivanju zajedništva s Bogom. Monasi Svete gore u potpunosti se odriču svjetovnog načina življenja te znanstveno-istraživačkog rada. Zanimaju se za liturgijsku i mističnu teologiju . Monasi dijele sve, molitvu, prebivalište, hranu, čak i odjeću. Monasi blaguju nasamo, izuzev velikih blagdana kada monasi blaguju zajedno. Hranu dobivaju jednom tjedno, a kruh dobivaju dva puta tjedno. Njihova je prehrana u potpunosti lišena mesa, a osnovna prehrana temelji se na sljedećim namirnicama: kruhu, vinu, ulju, maslinama, povrću te ribi. Žive prateći julijanski kalendar prema kojemu dan završava zalaskom, a počinje izlaskom sunca. Pri zalasku sunca samostan se zatvara, te se otvara prilikom izlaska sunca. Prije izlaska sunca, samostan ritmički oglašava zvono.

 

Samostani imaju posebne dane kada svečano obilježava blagdan pojedinog sveca kojemu je posvećen. No, najvažnija slavlja su ona posvećena kultu Blažene Djevice Marije 15. kolovoza ili 28. kolovoza po starom kalendaru.

 

Monasi se bave primarno ikonopisom, šumarstvom, obradom zemlje te drugim aktivnostima. Provode osam sati dnevno u molitvi, no za vrijeme blagdana molitve traju i do 15 sati. Dan monaha počinje u 04:00 sata ujutro pozivom na jutarnju molitvu. Jutarnja molitva traje do 06:00 sati nakon čega počinje misa. Nakon mise koja tipično traje 2 sata, monasi odlaze na ručak. Vrijeme jela prolazi u tišini, izuzev čitanja Biblije kako bi monasi istovremeno hranili i duh i tijelo. A duhovne tjelovježbe nema bez hezihazma.

Hezihastička molitva – molitva monaha

Detalji

Molitva je jedna je od najvažnijih sastavnica monaškog života. Za monaha moliti znači uzdići vlastiti um k Bogu i stupiti u dijalog s Bogom Ocem. Molitva se uzdiže prema Bogu Ocu, po Isusu Kristu u Duhu Svetom pri čemu sudjeluje čitav čovjek, s duševnim i tjelesnim moćima. Monah je monah, jer razgovara s Bogom dan i noć.

Istinska molitva Bogu istinitom – kako kaže arhimandrit Sofronije u svom spisu „O molitvi“ – jest bivanje s Duhom Božjim, koji se moli u nama. On nam daje da znamo Boga. On uzdiže naš duh do stanja u kojem promatra vječnost. Prema tome, molitva nije ništa drugo doli svjetlost i sila koje se na nas spuštaju sa Nebesa. Ona na taj način transcendira plan našeg postojanja. Drugim riječima, život samo-postojećeg Boga ulazi u nas tim kanalom koji se zove molitva.

Jedan od načina molitve koju prakticiraju monasi na Svetoj gori jest hezihastička molitva. Pojmom hezihazam danas se označava duhovni i teološki pokret koji se pojavio na Svetoj Gori – Atosu u 14. st., čije je učenje izloženo u teološkoj sintezi istočne monaške duhovnosti svetog Grgura Palame, nadbiskupa solunskog. Istočna crkva je na svojim sinodama 1341. i 1351. godine prihvatila i potvrdila ovo učenje. Prema svetom Grguru Palami korijeni hezihazma potječu još od prebivanja Presvete Bogorodice i Vazda Djeve Marije u hramu Salomonovu. Ona se tada baš tim bavila, to je bilo njezino glavno zanimanje u hramu – Isusova molitva uma u srcu.

No hezihazam, prije bilo kakve teologije i učenja, označava način duhovnog života u Istočnoj crkvi koji se odvija u molitvenom spokoju i ispunjen je molitvom uma u srcu, a preko kojeg se traži i doživljava živo, milosno (blagodatno) i osobno zajedništvo s Bogom. Taj se pak duhovni život odvija u velikoj harmoniji. Mora postojati veliki red koji se ne smije zanemariti, koji se mora poštivati i izvršavati. To osobito mora znati i živjeti duhovni otac, sukladno svom iskustvu, sukladno tome koliko je prosvijetljen od Boga. Također, taj red moraju obdržavati i svi kršćani, a osobito monasi, kako bi se izbavili od obmane, od lažnog stanja uma. Jer u svakodnevnom životu pogrešno misliti o nekim pitanjima i nije tako tragično i katastrofalno, ali u duhovnom životu misliti nešto pogrešno, to posebno monasima može upropastiti čitav život i učiniti njihov dolazak u manastir uzaludnim. Zato je dobro da se učenje i izlaganje o molitvi uklopi i poveže s redom i harmonijom koji vladaju u duhovnom životu.

U tradiciji Istočne crkve, suglasno svetim Ocima, postoji podjela duhovnog rasta na stupnjeve. Oci poznaju tri stupnja: čišćenje, prosvjetljenje i oboženje. Prvi znači pročišćenje srca od strasti, drugi prosvjetljenje uma, a treći oboženje čitavog čovjeka. Za svaki od ova tri stupnja, kada se govori o harmoniji u duhovnom životu, ima svoju molitvu, svoj način organiziranog života, svoje kušnje. Također svaki stupanj ima svoj odnos s duhovnim ocem i duhovno vodstvo te odgovara stupnjevima svetog reda itd.

Na prvom stupnju koji se zove čišćenje molitva je samo umna i usmena, odnosno monah ili asket ju može izgovarati ustima i može ju pratiti svoji umom. Riječi molitve su: Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Na drugom stupnju, koji se zove prosvjetljenje, um se nalazi već unutar srca i tamo prati molitvu koja se izgovara unutarnjom riječi. Razlika između drugog i trećeg stupnja je u tome što u drugom stupnju čovjek svojim zalaganjem, naporom svoje volje drži um sabran u srcu, a na trećem stupnju to čini sama Božja energija ili blagodat koja neprestano zadržava um u srcu.

Oci kažu da je molitva uma u srcu zapravo aktualizacija milosti krštenja. Puninu milosti Božje koju smo primili u krštenju čovjek u većini slučajeva ne osjeti. Razlog tome je što se ljudi obično krste kada su djeca i nisu toga svjesni, a u daljem tijeku života puno griješe, ili se jednostavno nedovoljno pripreme za krštenje kada su već odrasli. Stoga valja proći kroz stupnjeve pročišćenja srca kako bi se ta milost tako silno pojavila da privuče um u srce, da čovjekov um spozna gdje je mjesto srca. I tako um privučen milošću Božjom, tom energijom Božjom, prebiva u srcu i tu prati molitvu gdje se preobražava i prosvjetljuje. Tada slijedi drugi stupanj – prosvjetljenje.

Dakle, osnova hezihastičkog života je upravo krštenje čovjeka i njegovo ukorjenjivanje u život Crkve, zajedno sa svim ostalim sakramentima (Svetim Tajnama), a naročito pričešću tijelom i krvlju Isusa Krista. Hezihast traži tu milost koja je ucijepljena u njegovo srcem krštenjem pri čemu se susreće sa živim Bogom. Tu je baziran cijeli asketski (podvižnički) napor i jedino se na taj način gradi savršeno zajedništvo s Bogom.

Na prvom stupnju monasi obično izgovaraju cijelu formulu molitve Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku. Kada se izgovara Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, utvrđujemo vjeru da je on Sin Božji. Govoreći smiluj se meni grešniku priznajemo da smo grešni i stalno se toga sjećamo. Glavna karakteristika molitve je plač i pokajanje. Jer ako nema plača, nema molitve i pokajanja. A obrazac se molitve skraćuje, ovisno o tome na koje je čovjek stupnju. Svrha molitve, prema Ocima, nije nešto tražiti od Isusa Krista, već samo Njega. A kada postojano ponavljam molitvu ja sam stalno s Njim.

Hezihazam je bitno utjecao na razvoj božanske mistike na Istoku. „Odlučujući mistični doživljaj hezihastičkih monaha jest gledanje božanskog svjetla, koje kao završetak metodičkog obavljanja kontemplacije zasja u onome koji razmatra“.

fra Marko Pavlinović OP