''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

Duhovnost

Karmelska duhovnost

Karmelska duhovnost: Razgovor s provincijalom o. Srećkom Rimcem (OCD)

Veliki uzori našega života su Blažena Djevica Marija i prorok Ilija

Želeći vam u ovom vremenu njezine velike obljetnice, ponuditi sadržaje koji bi vam mogli biti od koristi u nastojanju da se i sami približite duhovnosti sv. Terezije Avilske, a časteći ju i slaveći radom i usrdnom molitvom, jer kako drukčije bismo mogli častiti onu koja nas svakodnevno uči moliti, uputili smo se do zagrebačkih bosonogih karmelićana. Naš sugovornik, provincijal o. Srećko Rimac (OCD), rođen je 1966. u Podgrađu kod Vinkovaca. U Rovišću je završio osnovnu školu. Srednju elektrotehničku školu završio je u Bjelovaru. Godine 1985. na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1991. I te iste godine ušao u samostan karmelićana u Remetama u Zagrebu. Na KBF-u u Zagrebu diplomirao je 1998. Za svećenika je zaređen u Zagrebu 27. lipnja 1998. U Rimu, na Teresianumu je magistrirao Teološku antropologiju i u jesen 2000 g. se vratio u Zagreb. Od 2002. do 2014. boravio je u Bugarskoj a protekle se godine vratio u Remete – Zagreb. 

Po čemu se karmelska duhovnost razlikuje od ostalih u kršćanstvu?

Karmelska duhovnost je specifična po tome što na neki način ujedinjuje istočnu i zapadnu kršćansku duhovnu tradicju. Karmelska duhovnost je nastala u Svetoj zemlji i nosi u sebi neke elemente istočne kršćanske duhovnosti, no ima i elemenata duhovnosti prosjčakih redova koji su nastali krajem 12. i početkom 13. stoljeća. Traženje Božjeg lica, Božje prisutnosti poput proroka Ilije i poput Marije i Josipa nešto je što je specifično za Karmel. Svaka duhovnost naglašava važnost molitve, no Karmel je pozvan na kontemplativnu molitvu i za osobnu molitvu su određena dva sata dnevno. Kod braće karmelićana, kao i kod svjetovnog Reda važan je i aktivni apostolat, dok su klauzurne sestre čisto kontemplativna grana i njihov apostolat je molitva i žrtva za svećenike, Crkvu i cijeli svijet.

Misli svete Terezije Avilske

Povodom 500. godišnjice rođenja crkvene naučiteljice Sv. Terezije Avilske
Duhovne misli svete Terezije Avilske

[1]Rođena je 28. ožujka 1515. u Avili, a umrla je 4. listopada 1582. u Alba de Tormesu. Više osobina ju je učinilo slavnom. Bila je velika svetica s puno smisla za praktične stvari, obnoviteljica karmelskog Reda s mnogim vrijednostima, spisateljica koja nam je ostavila duboka djela od velike pomoći, mističarka koja ukazuje na put motrenja i tumači ga, naučiteljica Crkve koja svojim autoritetom i iskustvom može voditi svakoga koji živi molitvu i vježba se u njoj. Njezina su djela izraz obuzetosti Bogom. Bog koji u njezinom životu uvijek iznova preuzima inicijativu, pokazuje joj kako su mnogostrani i puni ljubavi njegovi planovi s ljudima. Gledajući s tog stanovišta možemo bolje razumjeti neke težišne točke njezinog života i nauka. Polazeći od posve osobnog susreta s Bogom ona postaje osoba molitve i spremnosti na žrtvu. Odlučuje služiti Bogu bez polovičnosti i kompromisa. Bezuvjetno preporuča molitvu kao put; na tom putu sigurno dolazimo do cilja, jer molitva se u osnovi sastoji u tome da mnogo ljubimo. Kao mističarka, usprkos brojnim izvanrednim darovima, uvijek ostaje čovjek i naglašava potrebu ljudskih vrlina. S obzirom na petstotu godišnjicu od njezinog rođenja, donosimo nekoliko njezinih naputaka za ustrajnost u molitvi, a zahvaljujući djeliću od mnoštva literature koju nam je ostavila u trajno naslijeđe i ozbiljno zaduženje.

Živjeti jednostavno

Živjeti jednostavno
Prema tekstovima Anselma Grüna OSB
priredio Pavao Madžarević

Meditativni poticaj
Započeti, ostaviti, postati nov
„Početak je polovica cjeline“, rekao je Platon. Početak ima uvijek posebnu težinu, pa i početak nove godine. Mnogi stvaraju nakane. Hoće neke stvari u svome životu učiniti nanovo, drukčije, ili pak barem malo bolje. Hoće ostaviti staro da bi novo moglo u njima rasti i da bi se okrenuli novomu. Zato želim da razmišljamo o ove tri riječi: započeti, ostaviti i postati nov.

Gospina poruka Hrvatskoj

Gospina poruka Hrvatskoj

Poruka don Stefanu Gobbiju 
''Ne boj se stado malo!''
''Kako sam zadovoljna Cenakulom što si ga ovdje imao sa svećenicima i vjernicima moga Pokreta, kojem je predsjedao Kardinal Nadbiskup koga veoma ljubim i štitim.
Na ovu se naciju moj Protivnik razbjesnio, donoseći u nju tešku kušnju nasilja i rata. Kolike su patnje morala podnijeti ova moja djeca! Ja sam se zauzela da dobiju veliki dar oslobođenja i mira.
Ali sad vas očekuju još veće muke.

Objava, ukazanja i razlikovanje duhova

Objava, objave, ukazanja

Psihološki vidik ukazanja
''Razlikovanje duhova kod Sv. Ignacija Loyolskog''
Autor: doc. dr. sc. Mijo Nikić, DI

Uvod
Filozofski princip «Quidquid recipitur,  per modum recipientis, recipitur» («Što god se prima, prima se na način primatelja»), želi nam reći kako je svaka naša percepcija nužno subjektivnog karaktera. Sve što čovjek vidi, čuje, osjeti, doživi, spozna, sve to prolazi kroz filtar njegovog nutarnjeg svijeta, njegove afektivnosti, njegove prošlosti koja više ili manje iskrivi objektivnu stvarnost.
Sveti Ignacije Loyolski 
U svojim pravilima za razlikovanje duhova, on kaže da se i đavao može obući, odnosno maskirati u anđela svjetla da bi tako uspješnije zavarao dušu i odveo je od Boga. Zato treba biti oprezan i dobro ispitati duhove prije nego im potpuno povjerujemo, upozorava nas sv. Ignacije.
Integralna antropologija 
U svjetlu interdisciplinarne ili integralne antropologije otkrivamo da je čovjek jedinstvena cjelina složena od četiri temeljne dimenzije: tjelesne, emocionalne, društvene i duhovne. Tijelo nam omogućuje komunikaciju, ono je kao materijalna podloga koja nosi sve ostale dimenzije. Emocije su naš nutarnji svijet koji nas pokreće na djelovanje. To je naša prošlost. Sve ono lijepo, ali i ružno i tužno što smo bilo kada u životu doživjeli. Sve to nosimo u sebi i sva ta naša prošlost utječe na našu percepciju stvarnosti, kao i na stvaranje naših sudova. Društvena dimenzija ljudske osobnosti veoma je važna. Čovjek će se moći normalno razvijati samo onda ako bude znao uspostavljati zrele i zdrave međuljudske odnose. Konačno, čovjek je duhovno biće. To je najvažnija dimenzija njegove osobnosti. Jer je duhovno biće, čovjek može razumom spoznati istinu, ima osjećaj slobode i odgovornosti. Jer je duhovan, on može u dubinama svoga srca čuti glas Božji. 

Stranice

Pretplati se na RSS - Duhovnost