''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

Duhovnost

Sv. Ivan Maria Vianney

Arški župnik Sv. Ivan Marija Vianney 
Priredio: Francisko Pavljuk
Sveti Ivan Marija Vianney rodio se 8. svibnja 1786. godine u Francuskoj, u mjestu Dardillyju. Bilo je to upravo uoči Francuske revolucije. Tako je Ivan bio svjedok te zloglasne revolucije i njezine strahovlade. Svećenici koji su ostali vjerni Crkvi i katoličkoj vjeri, i zato bezbožničkoj vlasti nisu položili prisegu na revolucionarni ustav, morali su pred progoniteljima bježati i skrivati se. Redovnice, preobučene u građansko odijelo, djecu su poučavale u vjeronauku potajno noću. Tako je bilo i s Ivanom. Tajno se ispovijedio u roditeljskoj kući, a svetu pričest je primio u jednom štaglju.
Pobožni i učeni svećenik Balley, koji je bio pred revolucionarima pobjegao iz Pariza, došao je za župnika u Ivanovo susjedno selo Ecully. On je Ivana uzeo k sebi u župni dvor i spremao ga za svećenika. Želju svog srca Ivan povjerava svojoj majci, odmah je rekao zašto želi postati svećenik: "Kad bih bio svećenik, osvojio bih mnogo duša." Majka mu je plakala od radosti, dok oca nije bilo jednostavno pridobiti da mu da dopuštenje.  Ivan je bio netalentiran za školu i samo zahvaljujući uglednom župniku Balleyu, primljen je u sjemenište, a potom i u veliko sjemenište u Lyon. Uz velike teškoće konačno je zaređen za svećenika 1815. godine. Sretnom mladom svećeniku sreća se nasmiješila jer je imenovan kapelanom svojem dobročinitelju župniku Balleyu. Već 1818. godine imenovan je župnikom u malom mjestu Arsu. Za stanovnike tog mjesta rekao je jedan župnik da se osim krštenja ni u čemu ne razlikuju od životinja. A generalni vikar mu je prilikom imenovanja rekao: "U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu, ali ćete je vi u nju unijeti".

Didahe-Nauk dvanaest apostola na hrvatskom jeziku

Didaché  - Nauk dvanaest apostola

Didaché je moralno-katehetski priručnik s kraja 1. st. Ovo djelo je otkrio 1873. nikomedijski metropolit Bryennios u Carigradu u jednom grčkom kodeksu napisanom 1056. (sad se čuva u Jeruzalemu) i prvi put objavljeno 1883. Prema objavljenom izdanju naslov glasi “Uputa Gospodinova narodima po dvanaestorici apostola”, ali se čini da je izvorni naslov Upute apostolske. (Didaché = pouka = didach ): Doctrina Apostolorum ili pak najvjerojatnije u pluralu didacai. Vrlo popularna knjiga koja je služila kao katekizam, liturgijski i duhovno-moralni vademecum. Premda je kratki sažetak kršćanskog nauka, u sebi je veliki skup normi koje nude značajnu sliku kršćanskog života u 2. stoljeću. Po stilu sliči kršćanskim konstitucijama iz kasnijih stoljeća. Kao sažetak katoličkog nauka donosi sadržaje koje moraju poznavati katekumeni prije nego pristupe krštenju: moralne, liturgijske i disciplinske upute. To je prva velika zbirka crkvenih zakona koja je od velikog značaja za upoznavanje liturgijskog života u prvom razdoblju: katekumenat, krštenje, euharistija.
Razdoblje nastankaPovijesni ambijent koji se u njemu odražava su posljednja desetljeća 1. stoljeća. Većina misli da je napisano između 80. i 100. godine (nema citata sinoptičkih Evanđelja), premda ima onih koji ga datiraju sve do 50., kao i onih koji ga datiraju i kasnije. Tako neki misle da ovisi o Barnabinoj poslanici i da je stoga kasnije napisano (između 130. i 150.). Na temelju židovskog ambijenta koji se u njemu iščitava, najvjerojatnije je napisan koncem prvoga stoljeća. U njemu se razaznaje sirijski ambijent, pa se pretpostavlja da mu je autor neki judeokršćanin iz sirijskog područja. (Više: Patrologija.com)

Fra Zvjezdan Linić: Sakrament prisutnosti

Fra Zvjezdan Linić, OFM
''Sakrament prisutnosti''
 
    Ljudi se susreću, razgovaraju, borave pod istim krovom, žive skupa. Ipak se događa da se međusobno ne poznaju, da se ne čuju kako treba, da su takvi odnosi površni pa umjesto da hrane čovjeka koji je upućen na drugoga, oni ga ranjavaju i ostavljaju praznim. Čovjek može često doživjeti da ga sugovornik ne sluša, da ga površno čuje, da ga nije razumio i da nastanu nesporazumi i svađe. To je znak da ljudi ne znaju uvijek biti kvalitetno prisutni jedni drugima. Oni mogu biti fizički nekome blizu, a da im je srce daleko, da su mislima negdje drugdje. To je muka koja proizlazi iz tajne ljudske naravi koja nije samo tjelesna nego i duhovna.             Čovjek može biti nažalost tijelom na jednom mjestu a da je duhom, mislima i čežnjama negdje drugdje. To je kriza međuljudske prisutnosti.
Bog prisutni
            Kod Boga nije tako. U Starom zavjetu Bog se objavio Mojsiju na brdu Sinaj i otkrio mu svoje ime. Hebrejska riječ''Jahve'' znači zapravo ''Onaj koji jest'', ali se može shvatiti i u bogatijem sadržaju: onaj koji svemu daje da bude, onaj koji je život u sebi i daje svemu život. U konačnici to zapravo znači: Onaj koji je s nama, sa svojim narodom. Proroci će prereći to ime u ''Emanuel'', što znači ''Bog s nama''. I Bog se doista tako i otkrio svome narodu. On je čuo vapaj svoga naroda, bdio je nad svojim narodom, vodio ga pustinjom i u znakovima stupa od oblaka danju i stupa od ognja noću neprestano bio sa svojim narodom. Bog je prisutan u njihovu životu. Na to se na određen način Bog i zakleo kad je obećao svome narodu da će mu biti Bog, a narod treba biti njemu vjerni narod. Tijekom povijesti Božji je narod bio uvijek osjetljiv na to Božje obećanje prisutnosti i osjetili su to po brojnim znacima i čudesima da je to Bog vjerni.

P. Mijo Nikić: Prave i lažne slike Boga

p. Mijo Nikić, DI: ''Prave i lažne slike Boga''
Čovjek je biće koje vjeruje, homo religiosus. Ali, različito vjeruje i ima različite slike o Bogu. Često puta se pokaže da djeca religiozno aktivnih roditelja, ukoliko je to plod prikrivene tjeskobe pred Bogom, bježe od Boga, dok djeca nereligioznih roditelja traže Boga. Važno je da kod roditelja i odgojitelja bude ispravan odnos svijesti i podsvijesti. Razlikujemo primljene slike i doživljene predodžbe o Bogu. Primljena slika može biti iskrivljena, magijska ili sekularizirana. Do loše slike Boga dolazi kad se Bogu prilazilo kao dalekom idealu kojemu se na praktičan način nemoguće približiti. C.G. Jung je došao do zaključka da se u pozadini neurotizirane slike o Bogu nalazi manjak živog kontakta između svjesne slike Boga i podsvjesnog arhetipa Boga.

Frederic Ozanam –uzor katoličkog aktivizma

Tko je bio katolički aktivist Blaženi Frédéric Ozanam?
 
Bl. Frédérik Ozanam (1813.-1853.), apostol kršćanske ljubavi, uzorni suprug i otac, predstavlja veliki lik katoličkog laikata 19. stoljeća. Papa Ivan Pavao II. prigodom 12. svjetskog dana mladeži u Parizu (18. do 24. kolovoza 1997.) proglasio ga je blaženim.Veliko mi je zadovoljstvo predstaviti lik i djelo ovog iznimnog blaženika kao uzora svakom katoličkom intelektualcu laiku u 21. stoljeću! Čitajući njegovu biografiju, Frédérika Ozanama ćemo odmah doživjeti  kao velikog prijatelja i velikog dobročinitelja.O tome svjedoči njegovo veliko socijalno-karitativno djelo Konferencija sv. Vinka, koju je osnovao 1833. godine, kad mu je bilo svega 20 godina. Već tada je znao da ne može biti autentičan vjernik, ako konkretnom akcijom ne pomaže braću u nevolji. Njegovo djelo je i danas živo. Konferencija sv. Vinka broji 38.000 jedinica u 107 zemalja. U Hrvatskoj djeluje od 1992. godine, a u Splitu od 2000. godine s nazivom Konferencija sv. Duje-Split. Udruga se razgranala i po drugim mjestima Dalmacije: Makarska, Otok, Kistanje, Dubrovnik i Selca na Braču.Antoine Frédéric Ozanam rodio se 23. travnja 1813. u Milanu. Otac Jean Antoine bio je liječnik, a Frédéric je bio peto dijete svojih roditelja. Milano bijaše samo vrlo kratka postaja njegova života. Godine 1815., kad je Napoleon bio poražen, obitelj Ozanam se vratila u Lyon. U toplom obiteljskom domu, Frédéric je primio kršćanski odgoj te osjećaj za bližnje, osobito bolesnike.Kao mladić, Frédéric je završio gimnaziju u Kraljevskom kolegiju u Lyonu. Kakav je tada bio, imamo izvještaj Victora Conzemiusa: »Ozanam je bio neobično briljantan đak Kraljevske gimnazije u Lyonu. Darovitost i ambicija bijahu u njemu jednakomjerno podijeljeni. Već je kao petnaestogodišnjak pokazivao izrazitu literarnu nadarenost. Surađivao je u listu L’Abeille (Pčela).«No, naš blaženik je u adolescentnoj dobi proživljavao i nutarnje krize, osobito vjerske. Mučile su ga sumnje. U tom razdoblju života puno mu je pomogao učitelj filozofije Abbé Noirot. On je – kako sam priznaje – »u moj misaoni svijet uveo red i svjetlo. Od tada je moja vjera bila utvrđena.« Nakon mature Ozanam je otišao u Pariz studirati pravo i književnost. Ex privata diligentia – vlastitom inicijativom – proučavao je povijest religija te latinski, grčki i hebrejski jezik da bi bolje proučio europsku literaturu srednjeg vijeka. U Parizu se upoznao i povezao s katoličkim krugovima odlazeći u Montalembertove salone. Grof Charles Forbes René de Montalembert (1810.–1870.), pisac poznatog povijesnog djela Les Moines d’Occident depuis Saint Benoit jusqu’à Saint Bernard (Monasi Zapada nakon sv. Benedikta do sv. Bernarda, 5 svezaka), pripadao je krugu tzv. demokratskih ili liberalnih katolika koji su u listu L’Avenir (1830/31.) branili bezuvjetnu političku slobodu naroda te nužnost odvajanja Crkve od države. Takvo je mišljenje papa Grgur XVI. osudio svojom enciklikom Mirari Vos, 15. kolovoza 1832. godine.  Ozanam je u Parizu upoznao i slavnog R. Chateaubrianda (1768.–1848.), pisca djela Génie du Christianisme (Genij kršćanstva, 1802.), pjesnika Lamartina te čitav niz ljudi tadašnje pariške intelektualne elite.U to vrijeme se na  katedrama u Sorboni čulo mnogo loših riječi na račun Crkve. Govorilo se: »Crkva današnjem čovjeku nema više ništa ponuditi, ona pripada prošlosti.« Blaženika je zahvatila misao jednog njegova prijatelja da svi planovi oko veće humanizacije svijeta, neće ništa pridonijeti ako ostanu samo na praznim razgovorima i debatama. Pravu promjenu u društvu mogu donijeti samo oni kršćani koji s riječi prijeđu na djela, koji svojim primjerom nastoje oživotvoriti Isusove riječi: »Što god učiniste jednome od moje najmanje braće, meni učiniste!« Isusovi učenici se neće suditi po lijepim riječima, nego po onome što piše sv. Jakov: »Što koristi, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Vjera, ako nema djelâ, mrtva je u sebi…« Tako je Isusova prispodoba o milosrdnom Samaritancu postala programska osnova mladim studentima u Parizu u njihovu zalaganju za siromahe, a sv. Vinko Paulski, veliki strateg kršćanskog bratstva, postade zaštitnik inicijative Konferencija sv. Vinka.Frédéric Ozanam je bio svestrani intelektualac. Doktorski rad iz područja književnosti obradio je temu ''Filozofija Dantea Alighierija''. Po smrti K. Fauriela, a na prijedlog akademskog vijeća, postao je redoviti profesor na Sorboni. S Amélie Soulacroix se oženio 23. lipnja 1841. godine u crkvi Saint Nizier u Lyonu. U braku im se rodila jedna  djevojčica.Negdašnji rektor visokog učilišta Lateranuma u Rimu, Pio Paschini, u Katoličkoj enciklopediji piše o bl. Ozanamu ovako: »Uvjereni i praktični vjernik nije nikad porekao duh snošljivosti (tolerancije), ni u susretima ni u spisima tako da su ga oni odviše revni sumnjičili da li je on još pravovjeran? Ozanam je zbog toga prekoravao uskogrudnu i nasilnu politiku nekih katoličkih novina. Burne godine 1848. živo je sudjelovao u gibanjima onog vremena zalažući se u prilog javnih sloboda, uvjeren u mogućnost kršćanske demokracije kao sredstva političkog napretka, vjerujući da Bog vodi ovaj svijet.«Svoju publicističku aktivnost započeo je s djelom Reflexions sur la doctrine de SaintSimon (Refleksije o naučavanju SaintSimona, 1831). Djelo je bilo napisano kao odgovor na propagandu santsimonista. SaintSimon je bio promicatelj tzv. »kritičko-utopijskog socijalizma i komunizma«. Valja naglasiti da je Ozanam pisao o vrlo aktualnim temama; o dobrima Crkve, budizmu, o podrijetlu socijalizma, o komercijalnom pravu. No njegovo je specifično polje znanstvenog rada bio srednji vijek. On je bio, za razliku od nekih romantika, odmjeren prema srednjem vijeku. No jer je to razdoblje povijesti enciklopedistički krug na čelu s Voltairom prikazivao kao razdoblje mraka, svojatajući za sebe doba prosvjetiteljstva kao jedinog sustava koji će čovječanstvu donositi svjetlo i napredak, Ozanam se dao na posao da prikaže srednji vijek onakvim kakav je doista bio, a to je bilo jedino moguće iscrpnim istraživanjem i objektivnim rezultatima. Započeo je najprije s djelima o zalazu Rimskog Carstva, a onda sa seobom narodâ, kojom su dominirali barbari. Napisao je studiju pod naslovom La civilisation au cinquième siècle (Civilizacija u petom stoljeću). Nakon toga, slijede druga povijesna djela: La civilisation chrétienne chez les Francs (Kršćanska civilizacija kod Franaka), Les Germains avant le christianisme (Germani prije kršćanstva), Les poètes franciscains en Italie au XIIIe siècle (Franjevački pjesnici u Italiji u XIII. stoljeću); Des sources poètiques de la Divine Comédie (Pjesnički izvori Božanstvene komedije); Dante et la philosophie catholique au XIIIe siecle (Dante i katolička filozofija u XIII. stoljeću); Un pelègrinage aux pays du Cid (Hodočašće u zemlju Cida). Vrlo je vrijedno Ozanamovo djelo Les deux chanceliers d’Angleterre (Dva kancelara Engleske) u kojem su obrađeni likovi Tome Becketa i Bakona Verulamskog.Mnogo je putovao pa je i na taj način mogao doći do raznih saznanja o europskom srednjovjekovlju. Njemu, otvorenom za sve što je lijepo i kulturno, mnogo su govorile velebne srednjovjekovne katedrale, crkve, palače, galerije. Godine 1853. postao je član poznate talijanske akademije Academia Trusca..Međutim, među svim Blaženikovim ostvarenjima možemo reći da su Konferencije sv. Vinka ostale žive i djelotvorne sve do danas. On je po njima postao velik promicatelj socijalne pravde te borac za malog, ugroženog čovjeka. Tim udrugama napisao je najljepše stranice kršćanske djelotvorne ljubavi, pretvorio u trajna djela Pavlovu Himnu ljubavi. Pio Paschini piše: »G. 1833. Ozanam se upisao u Konferencije povijesti i filozofije koje je godinu dana ranije osnovao Bailly kao sastanke za studij i raspravu. Iz tih su se Konferencija u svibnju 1833. počele razvijati i Konferencije sv. Vinka Paulskog i to nastojanjem Ozanama i njegovih sedam drugova, kao uspješno sredstvo kršćanske propagande prigodom jedne vrlo žive diskusije s ateistima koji, dopuštajući da je kršćanska vjera u prošlosti bila veoma zaslužna za karitativnu djelatnost, vide da je sada sve mrtvo jer kršćani ne čine nešto što bi moglo pokazati djelatnu vjeru. I osmorica drugova odlučiše da će posjećivati siromahe u njihovim stanovima, a na svojim će sjednicama nakon uvodne molitve i duhovnog štiva dati račun o svojim posjetima, određivat će dobra što će ih dijeliti te završiti sa skromnim prikupljanjem priloga. Sve to bijaše odlično sredstvo za stvaranje kontakta s najbjednijim slojevima tadašnjeg društva i pomoć u njihovim trenutnim potrebama. U stvari je svatko imao svoju obitelj koju je posjećivao i pomagao. Članova Konferencija sv. Vinka bilo je 100 pa se osjetila potreba da se podijele. Uskoro je broj narastao i na 450 skupina u Francuskoj. Konferencije su se počele širiti dalje po Europi i Americi. Članovi su uvijek bili laici. Moto im je bio: '’Ne djelovati da postanu vidljivi nego dopustiti da budu vidljivi.’' Ozanam je tim Konferencijama bio neumoran promicatelj kršćanske ljubavi gdje god se nalazio na svojim putovanjima, sve do predvečerja svoje smrti. Kao vicepredsjednik bio je i član središnjeg vijeća Konferencija koje imaše kao zadatak koordinirati svu aktivnost te nastojati da se kod članova zadrži dobar duh. Može se mirne duše reći da Ozanam nije bio samo osnivač tog velebnog dobrotvornog djela, nego i njegova duša. Samo čovjek velika srca mogao je u svom kratkom životu tako nešto ostvariti''.Pisana Blaženikova djela g. 1856. sabrana su u 8 svezaka; prethodi im njegova biografija koju je napisao dominikanac Lacordair. Navest ćemo kratko još nekoliko biografskih podataka. Godine 1847., Ozanam je postao dopisni član Bavarske akademije znanosti. G. 1848. preuzeo je uredništvo katoličkog liberalnog časopisa L’Ere Nouvelle (Novo doba). G. 1849. dobiva nagradu Francuske akademije “Gobert”. Godine 1852. iz zdravstvenih razloga daje ostavku profesure na Sorboni. U tom je razdoblju proputovao Engleskom i Španjolskom, a g. 1853. po četvrti i posljednji put njemu tako dragom Italijom. Tada je bio primljen u treći svjetovni red sv. Franje Asiškog. Iste godine, na blagdan Male Gospe, 8. rujna, Ozanam umire u najboljoj životnoj dobi te prelazi u vječnost po nagradu koju je svojim životom i djelima pravedno zaslužio. 
Leonce Curnier svjedoči o njemu: »Nije mu se moglo približiti, a da se ne postane boljim. Bogatstvo njegova duha i srca se očitovalo u skromnoj jednostavnosti.« Tko ne bi volio takva čovjeka, tko ga ne bi želio više upoznati? On je ostvario vrhovni ideal da bude izvanredno lijepa slika Božja na koju smo svi stvoreni''.Njegovi životopisci, među njima i ugledni Gisbert Kranz, napominju da nije bio blag po naravi, naprotiv, ali je svoju narav izgradio i dotjerao da je bio onakav kakvim su ga njegovi studenti i drugi doživljavali.Victor Conzemius dalje ističe: ''Frédéric Ozanam je bio zaštitnik mnogih zaboravljenih istina. On nije vjeru i znanost među sobom rastavljao, ni bazičnu crkvu onoj hijerarhijskoj suprotstavljao''. On je ostao lojalan i kritičan prema Crkvi. U tome je bio sličan svecima XVI. stoljeća koji su itekako poznavali ono što u tadašnjoj Crkvi ne bijaše zdravo, ali oni nisu to samo kritizirali već, vjerni Crkvi, ustanovljenoj od Krista, ostali joj ne samo lojalni, nego je svim silama obnavljali i unaprjeđivali. I tako su postali pravi reformatori. Frédérik Ozanam je vjerovao u ljubav, ljubav Gospodina prema pojedincu. Bio je svjestan da ga ljubav zove, ljubav predanja, primjer silne ljubavi prema Bogu i drugima. On je išao svima onima koje je trebalo ljubiti više od ostalih, onima kojima Božja ljubav nije mogla biti djelotvorno objavljena, osim kroz ljubav druge osobe. Tamo je otkrio svoj poziv, stazu na koju ga Krist zove. Našao je svoj put svetosti. I slijedio ga je odlučno. Imao je istu intuiciju kao i sv. Vinko Paulski: „Ljubimo Boga, braćo moja, ljubimo Boga, no neka to bude radom naših ruku, neka to bude znojem svoga lica“.
Gotovo stotinu godina prije enciklike Quadragesimo anno tražio je bl. Frederic Ozanam da se radnicima, uz obiteljsku plaću, omogući i sudjelovanje u dobitima poduzeća.
Socijalni katolicizam
Izraz »socijalni katolicizam« ne znači da katolicizam prije 19. stoljeća nije imao svoju društvenu dimenziju, niti da bi pored socijalnog katolicizma postojao još neki drugi katolicizam. Socijalna dimenzija spada na bit katolicizma, ali se pokazuje u različitim oblicima, ovisno o raznolikosti vremena, područja i društvenih okolnosti. Neupitno je da su karitativne institucije zauzeto djelovale kroz svu povijest Crkve. Socijalni se katolicizam razlikuje od tradicionalne karitativne djelatnosti: sviješću o novonastalom socijalnom problemu koji se pojavio razvojem društva, a pogađa ponajprije radničku klasu; nastojanjem u pronalaženju uzroka socijalne bijede, predlažući rješenja ponajprije za njihovo uklanjanje. Socijalni katolicizam nastoji, dakle, ukloniti socijalnu bijedu reformama samih društvenih struktura.
Važnost ljudskoga dostojanstvaTrebalo je, dakle, u kontekstu industrijske revolucije i kapitalističkog društva tražiti uzroke zla i bijede. Neki dalekovidni katolički mislioci su uočili da se »glavni grijeh kako liberalnog kapitalizma tako i marksističkog socijalizma sastoji u tome što čovjeka lišavaju njegove osobnosti, što ga promatraju isključivo kao proizvođača i uživatelja materijalnih dobara« (Tomo Vereš). Čovjek u kapitalizmu kao i u socijalizmu nije više čovjek sa svojim neotuđivim dostojanstvom, pravima i dužnostima, nego obična brojka, radnik čija vrijednost ovisi o njegovoj produktivnosti. Prvi katolički mislilac koji je otvoreno upozorio na te socijalne probleme, koji se smatra i začetnikom socijalnoga katolicizma, bio je francuski svećenik Félicité de Lamennais. Imao je velik utjecaj na mnoge katoličke i nekatoličke filozofsko-teološke i socijalne mislioce i djelatnike u Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Španjolskoj i Engleskoj. U svom poznatom tekstu »O poštivanju nedjelje«, iz 1823. godine, pokazuje da je bijeda radnika ponajprije socijalno zlo, rezultat izrabljivačkoga kapitalističkog društvenog sustava koji u radniku i siromahu vidi samo »puki stroj za rad iz kojega treba izvući najveću moguću korist u određenom vremenu«. Kapitalizam stvara od čovjeka »robove industrije, koji će biti prisiljeni da se zatvore u radionice za komad kruha, koji će živjeti i umirati a da možda neće nikada čuti o Bogu, niti će poznavati ikakvu dužnost, a često ni bilo kakvu obiteljsku vezu, koji neće imati drugih želja osim onih životinje, ni bilo kakav strah, osim onaj od krvnika«.
Socijalna karitativna djelatnostKršćani (katolici i protestanti) osnivali su brojna vrlo aktivna karitativna udruženja. Armand de Mun osniva 1840. godine Društvo sv. Franje Ksaverskoga s posebnim naglaskom na obrazovanje i međusobnu pomoć. Frédéric Ozanam (1813.-1853.), laik, profesor na pariškoj Sorboni, socijalnu djelatnost ostvaruje kroz Društvo svetoga Vinka Paulskoga koje je osnovao 1833. godine s ciljem karitativne djelatnosti i konkretne pomoći. Konferencije su se brzo proširile i u druge zemlje, npr. u Italiju, Englesku, Škotsku, Belgiju, SAD, Njemačku, Nizozemsku, Grčku, Tursku, Meksiko, Kanadu i Švicarsku. Sedam godina kasnije udruženje je okupljalo pedeset tisuća članova; 1913. bilo je osam tisuća konferencija s 130.000, a krajem 20. st. u sto trideset zemalja s 875.000 članova.
Misli Bl. Frédérica Ozanama
 ''O moj prijatelju, nek' ljubav bude naš zakon i, prezrevši ispraznu slavu   naše će srce gorjeti jedino za Boga, za ljude i za istinsku sreću.''
''Običavam se posvema lako poistovjećivati sa svojim prijateljima, da bih od njih učinio svoju drugu obitelj''.
''Ljubav je Samaritanac koji uljem pomazuje rane napadnutoga putnika, a pravda treba predusresti napade''.
''Postoji izrabljivanje kada poslodavac radnika smatra ne kao suradnika, kao svoga pomoćnika, nego kao sredstvo iz kojega treba izvući što je više moguće koristi uz najmanju moguću cijenu. No, izrabljivanje čovjeka po čovjeku je ropstvo. Čovjek-stroj postaje tako samo dio kapitala, poput roblja u prošlim razdobljima. Služba postaje robovanje''.
''Pitanje koje danas uznemirava svijet nije ni pitanje osoba, ni pitanje političkih oblika, već društveno pitanje; to je borba onih koji nemaju ništa i onih koji imaju odviše; to je snažan šok bogatstva i siromaštva ... Dužnost nas, kršćana, je staviti se između tih nepomirljivih neprijatelja i djelovati da svi ljudi postignu jednakost i da kršćanska ljubav učini ono što pravednost nije kadra učiniti''.
''Naučite braniti svoja uvjerenja ne mrzeći svoje protivnike.''
''Manje se tužimo na druge, a više na same sebe.“
'Najbolji je način kako korisno upotrijebiti vrijeme da ujutro žrtvujemo  pola sata za svetu misu.''
Pripremila Valerija Fabris

Stranice

Pretplati se na RSS - Duhovnost