Fokus

Potpišite peticiju
PETICIJA ZA SMJENU INTENDANTA RIJEČKOG HNK OLIVERA FRLJIĆA
Srpsko narodno vijeće je g. Frljiću, intendantu riječkog HNK dodijelilo nagradu za humanizam, toleranciju i antifašističke vrijednosti, unatoč tome što njegova predstava duboko vrijeđa vjernike katoličke, kao i pravoslavne vjeroispovijesti izrugujući se najsvetijim simbolima kršćanske vjere.
Riječki intendant g. Frljić i glavni dramaturg Marin Blažević u riječkom HNK postavili su predstavu "Hrvatsko glumište" koja profanira i obeščašćuje kršćanske simbole: Euharistiju, Križ i Gospu vrijeđajući vjerske osjećaje stanovnika grada Rijeke, kao i cijele Hrvatske. Premijerno prikazana na Dan sjećanja na Vukovar, hrvatske branitelje prikazuje kao fašiste, vrijeđa neistomišljenike čelnih osoba riječkog HNK prikazujući njihove likove i imena na donjem rublju glumaca.
Molim Vas potpišite peticiju za prekid prikazivanja predstave i ostavku g. Frljića:
http://citizengo.org/hr/14669-11

Osvajačke pretenzije u kulturi

Gundulić u srpskom zarobljeništvu
Tekst: Alojz Jembrih
S prisvajanjem dubrovačke hrvatske književnosti srpska akademska elita počela je još u 19. stoljeću, a to čini i danas
Najnoviji, famozni projekt Matice srpske, Deset vekova srpske književnosti, nedavno je objavio Ivana Gundulića i njegova Osmana te Suze sina razmetnoga koje svrstava u srpsku književnost. To je prilika da se spomenu neke nepobitne činjenice.
U 15. stoljeću o Dubrovniku (1497) njemački je hodočasnik u Svetu zemlju vitez Arnold von Harff zapisao u itineraru kako je to lijep i utvrđen grad, samostalan, nikomu podložan, zbog čega plaća tribut (danak) Turcima. Taj grad, veli vitez, leži u kraljevstvu Hrvatske („in dem koenynckrijh van Croatien“), dakle ne spominje Srbiju uopće (o tome sam pisao u knjizi Hrvatski filološki zapisi, 1997). Prema tome, Dubrovnik je bio hrvatski grad i književnost nastala u njemu bila je i jest hrvatska književnost, a ne srpska! Uostalom, i Vatroslav je Jagić 1864. zapisao da „nebijaše srbsko ime u Dubrovniku nikada u običaju, što bismo mogli primjerom dokazati, a naprotivno čini se da su se hrvatskoga duže vremena spominjali, i rado ga upotrebljivali. I zbilja potpuna istovjetnost u jeziku svih najstarijih naših pjesnika, ne dopušta nam Dubrovnika ni onda odružiti od ostale hrvatske Dalmacije, ako reknemo s Vukom, da su samo čakavci Hrvati, da upravo onda pristoji to ime prije svega dubrovačkomu pjesničtvu, jerbo je posvema osnovano na čakavštini, što tako naravski biva, kano da se kći rodi od majke“ (Književnik, I, 1864).

Kazališni fašizam
Što bi se dogodilo kada bi se svi kulturnjaci ponašali kao Oliver Frljić?
Bilo bi to društvo podjela, mržnje, kaosa i potpune anarhije. Upravo onakav svijet kakvog priželjkuje Olver Fljić. To je svijet u kojem se on snalazi kao riba u vodi.
Tekst: Željko Primorac
Na riječkom HNK Ivana pl. Zajca nedavno su osvanuli ustaški grafiti. Reakcija je to na mjesece političkog, često neprimjerenog, aktivizma ravnatelja kazališta Olivera Frljića. Svaka Frljićeva akcija, plakat i javni nastup kao da su stremili prema tome da izazove društveni sukob, a grafiti s ustaškom ikonografijom na pročelju HNK kao da se uklapaju u Frljićevu viziju, kao da ih je priželjkivao od prvog dana svog intendantskog angažmana. Tek sada kada se ustaško znakovlje pojavilo Frljić je svoj na svome, tek sada njegov život i društveni angažman imaju smisla. Sada konačno Frljić može kazati kako je njegova životna misija iskorijeniti fašizam. Biti ću toliko slobodan da ću kazati kako je Frljić vjerojatno sam ispisao ustaško znakovlje na pročelju ustanove kojom upravlja, a sve zbog kronično nezainteresirane reakcije javnosti na njegove performanse i političke poruke iz kazališta.

Fra Jozo Grbeš: Povratak doma
 
Iskustvo novije tradicije
Sve do II. Svjetskog rata i u Engleskoj i u Americi obraćenici na katolicizam činili su većinu intelektualnih vođa u Crkvi. Poznata imena poput John Henry Newman, Orestes Brownson, G.K. Chesterton, Graham Green, Evelyn Waugh, Dorothy Day, Thomas Merton, Marshall McLughan, Richard Simpson i drugi. U njihovo vrijeme kao da je bila kontradikcija tvrditi kako postoji “katolički intelektualac” jer te dvije stvari nisu išle zajedno. Ovi ljudi su upravo tvrdili drugačije i to dokazivali. Njihov rad na području znanosti, povijesti, književnosti i filozofije uvelike je dokazivao da je katolicizam intelektualno oslobađajuća snaga, a ne restiriktivna i nasilna usprkos crkvenom dogmatskom stilu i hijerarhiskoj strukturi. Oni su započeli ogroman posao istraživanja i interpretacije katoličke povijesti pokušavajući dokazati njenu veliku vrijednost. Uspostavili su novu tradiciju, te svoj intelektualni rad usmjerili k uspostavljanju velike vjerodostojnosti Katoličke crkve izvan njenih krugova.Svakako valja spomenuti noviju povijest i 400 anglikanskih svećenika iz Engleske koji su zajedno sa velikim brojem svoga puka godine 1993. prešli na katoličku vjeru. Zajedno s njima stigli su i engleski političari Anne Widdecombe i John Gummer. Jedan od razloga njihova prelaska bila je odluka Anglikanske crkve o ređenju žena. Zanimljivo: sličan razlog je bio i nastanak same Anglikanske crkve u vrijeme Henrija VIII.

''Šimun iz pustinje'' (1965.) Luisa Buñuela
Šimun iz pustinje (Simón del Desierto,1965.) srednjemetražni je Buñuelov film. Autor ga je snimio kao svojevrsni interludij između najkreativnijeg razdoblja svoje meksičke karijere i konačnog prelaska u francusku kinematografiju. U tematskom nizu preispitivanja odnosa između autentičnih kršćanskih mučenika i institucije Crkve, Šimun iz pustinje stoji na razmeđi između, s jedne strane Nazarina (1958) i Viridiane (1961), te Mliječne staze (La Voie Lactée, 1969), s druge.
Lik iskonskog pustinjaka, koji cjelokupnu svoju egzistenciju posvećuje Bogu, u Šimunu je nadograđen naslovni karakter Nazarenca. Pitanje što ga oba filma postavljaju jest: kako živjeti savršen i skrušen život u korumpiranom svijetu? Šimun odabire isposništvo na jednom stupu u pustinji. Svećenici i narod, nakon šest godina njegova meditiranja, odlučuju mu pokloniti viši stup u znak divljenja njegovoj predanosti Bogu. Odbijajući svu hranu osim salate i vode, Šimun je »živuća statua« posvećena samo odricanju od zemaljskog, te blagoslivljanju svih bića. U njegovu ga pothvatu ometa tek Đavao, u svoje tri inkarnacije. Jednom je to nevina djevojčica koja se pretvara u zavodnicu, drugi puta sam Dobri Pastir s janjetom u njedrima, konačno i prijetvorni svećenik. Sva tri lika utjelovljuje atraktivna, senzualna Silvia Pinal, Viridiana iz istoimenog filma. Konačno, đavao odvodi Šimuna u New York šezdesetih godina prošlog stoljeća. U jednom noćnom klubu, Šimun s đavlom ispija svoje piće, dok oko njih mladež izvodi ples, kojega Buñuel ironijski naziva »radioaktivno meso«.