''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

Benediktinska duhovnost: discretio

BENEDIKTINSKA DUHOVNOST
Sposobnost razlučivanja i čuvanja mjere
Autor: s. Michaela Puzicha, OSB
Ako se zemaljski život smatra posljednjom datošću, a strah da ćemo nešto propustiti njegovim najljućim protivnikom, onda je gubitak središta nešto što je unaprijed programirano. Jer to vodi u neprestano trčanje, u uključivanje u "svjetsku vrevu" (RB 4, 20). Discretio kao sposobnost razlučivanja i čuvanja mjere je suprotnost onome stavu prema kojemu čovjek uvijek i svagdje mora biti prisutan te treba uzeti sve što mu se pruži. Ta je krepost protivna žudnji da se doživi sve što se može doživjeti. Kao samoograničavanje ona određuje proces ljudskoga i duhovnoga sazrijevanja. Nije riječ o "srednjoj mjeri", o zlatnoj sredini, nego upravo suprotno: ona omogućuje slobodno odlučivanje i preuzimanje odgovornosti za vlastiti život.
Za pustinjačko je monaštvo razlučivanje, "diakrisis", jedno od najvažnijih obilježja u oblikovanju askeze i duhovnosti te ga oci nazivaju "kraljevskim putem" (usp. AP 605; 906; 1108). I za duhovni život vrijedi da prekomjernost nije najbolja te da "više" nije uvijek i jedino ispravno, nego: "I samo čitanje Pisma neka bude umjereno. Mudra spoznaja, a ne lijenost, uvijek mora određivati njegov svršetak" (Pelagije, Pismo Demetriju 23).

Riječ discretio spominje se samo jedanput (RB 64, 18), kad Benedikt podsjeća na "umjereno razlučivanje sv. Jakova" te je prikazuje kao "majku sviju kreposti":"...kako bi snažni prispjeli onome za čim teže, a slabi ne bi od toga pobjegli" (RB 64, 19). Discretio je u biti sposobnost prosudbe. Često se shvaća kao obzirnost prema slabima, no to je tek jedna njezina strana. Razlučivanje znači da se i od slabih očekuje ono što mogu učiniti (RB48, 2), ne više, ali nadasve ne manje. Discretio znači:  moći reći "da" i moći reći "ne", već prema tome što je potrebno. Kasijanova je želja "... postići mudro razlučivanje koje izbjegava svako pretjerivanje te monaha uči da uvijek kroči po kraljevskome putu. Ono priječi da se u pretjeranoj revnosti mjera ispravne suzdržljivosti prekorači glupom preuzetnošću - a ne dopušta ni to da se bezbrižno odustane pod isprikom skrbi za tijelo" (Kol. 2, 2, 4).
U izreci o osjećaju za pravi trenutak (RB 2, 24) biva jasno kako pozornost treba posvetiti ovome mjestu i sadašnjemu trenutku. Discretio je sagledavanje konkretne situacije pojedinca te se vodi konkretnim ljudima koji su prisutni. Kompas joj je njihova stvarnost kao i ono što Benedikt naziva prilikama mjesta i vremena. Što vrijedi na vrućini, ne mora tako čvrsto vrijediti ako je hladno. Što je nužno kad je riječ o duhovnoj iscrpljenosti, ne nameće se za početničku revnost.
Discretio nije čimbenik reda, nego je obilježje osobnosti koja procjenjuje bez straha i promišljeno, fleksibilno i diferencirano. Benedikt poziva svoje monahe da žive u toj otvorenosti i suverenosti. No to pretpostavlja preuzimanje odgovornosti te zahtjeva visoku mjeru sposobnosti i spremnosti za donošenje odluka. Riječ je o neprestanome hodu po rubu, o promišljenom nastojanju da se ide prema gore i prema dolje koliko je potrebno i koliko je moguće kako bi se zadovoljile svrhe monaškog života i kako bi to bilo pravedno prema ljudima. Time se daje snažan poticaj vjerodostojnosti i autentičnosti te se postavlja snažna ograda protiv izdaje ideala i ljudi.
Benediktovo pravilo na to potiče svakog pojedinog monaha. Nije riječ o "poglavarskoj kreposti". Ona je naprosto obilježje ljudske i monaške zrelosti. Discretio je povezana s promišljanjem, odvagivanjem i obrazloženjem, a završava s preuzimanjem posljedica za donesenu odluku. U svojim "Sjećanjima" Joachim Fest postavlja pitanje o prostoru djelovanja pojedinca te odgovara rečenicom. "Ako i svi tako rade - ja ne!" Discretio je izraz neovisnosti i slobode, ona je zid protiv zavodljivosti i konformizma, zahtijeva proces upoznavanja samoga sebe te iskrenost obzirom na vlastite motive.
Mnoga mjesta u Benediktovu Pravilu zasnivaju se na tom povjerenju u sposobnost prosuđivanja i u snagu razlučivanja u monaha. Samo on može odvagnuti što mu je potrebno i bez čega može. Prije no što netko djeluje, nešto očekuje ili zahtijeva, Benedikt pretpostavlja da će se u njemu dogoditi unutarnji proces odlučivanja u kojemu će razjasniti sljedeća pitanja: Što bih želio? Zašto nešto činim? Jesam li u suglasju sa svrhama monaškog života?
Često previđani, posve neupadljivi ali iznimno poučni primjer pokazuje što Benedikt misli pod discretio. Poštivanje konkretne situacije brata koji se nalazi na putu dolazi do izražaja kad Benedikt predviđa: "Ni ona braća koja se šalju na putovanje ne preskaču određene časove molitve; slave ih za sebe, kako mogu" (RB 50, 4). Ne misli: ispravno ili loše, nego mu je prije svega na pameti osobno preuzimanje odgovornosti u okolnostima u kojima kontrola nije moguća. Monah je posve slobodan, prate ga samo Benediktovo povjerenje u njegovu monašku odgovornost i njegov dar razlučivanja. Monah mora odlučiti što je u njegovoj konkretnoj situaciji moguće i prisjetiti se što ima prioritet. To nije dopuštenje za samovolju, nego se na ispit stavlja njegova monaška i ljudska zrelost.
Često se govori o "daru" razlučivanja, o "duhu" razlučivanja i o razlučivanju (razlikovanju) "duhova" (usp. 1 Iv 4, 1). Pri tom je važno sljedeće: discretio u biblijskome kontekstu valja razumjeti kao duhovnu sposobnost, kao dar u smislu Pavlovih karizmi. To također uključuje obvezu njegovanja te karizme. Discretio spiriutum (1 Kor 12, 10) valja vježbati i njegovati u trajnom procesu upoznavanja samoga sebe i sa smislom za stvarnost. U konačnici, riječ je o tome da se u svemu prepozna Gospodnje djelovanje: "Preko svake mjere zadovoljni govorili su: "Dobro je sve učinio" (Mk 7, 37).
------------------
RB = Pravilo Sv. Benedikta