''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

David Orgon Coolidge o definiciji braka

Iz američke perspektive
David Orgon Coolidge o definiciji braka
Pripremila: Lidija ParisDavid Orgon Coolidge (†) bio je pravnik i direktor „Marriage Law Projects" na Columbus School of Law. Ovdje prenosimo njegov tekst iz 2002. godine kao pokušaj da se u Hrvatskoj politikantska rasprava o dopuštenim i nedopuštenim referendumskim pitanjima preusmjeri na meritum stvari. U SAD je 1996. liberalna administracija Billa Clintona zbog „državnih interesa“ izglasala „Zakon o zaštiti braka“ koji definira brak izričito i isključivo kao vezu između jednog muškarca i jedne žene i time isključuje sve druge definicije.
POVIJESNA POZADINANa Havajima su 1990. god. tri homoseksualna para zatražila vjenčanje na općini, a kada im je to bilo odbijeno, podigli su sudsku tužbu. Iz njihove perspektive bilo je protuustavno ne dopustiti im da se vjenčaju jer je to po njima ljudsko pravo. Tužba je 1993. došla do havajskog Vrhovnog suda koji je odlučio da je postojeće pravo na brak „diskriminacija na temelju spola“, ali da je opravdano iz „važnih državnih interesa“. Po prvi puta u povijesti pravosuđa dokazni je postupak bio izvrnut naglavačke: Tužitelj koji se žalio na postojeći zakon o braku nije morao dokazivati svoje stajalište, nego je Država morala dokazivati ispravnost svojega. To je u SAD izazvalo društvenu lančanu reakciju. Građani Havaja su se sve više i više bunili što sudovi, zaobilazeći demokratski proces – naime sudjelovanje svih građana – hoće odlučivati što je brak. Ubrzo su se slične tužbe pojavile pred sudovima na Aljaski, u Vermontu i u New Yorku. Da bi preduhitrio daljnje presude te vrste i dao politički odgovor na ta događanja, američki je Kongres za administracije Billa Clinotona 1996. donio „Zakon o zaštiti braka“ (Defense of Marriage Act) zvan DOMA. U međuvremenu je 35 od 48 američkih saveznih država donijelo taj isti zakon. Zakon DOMA definira brak izričito i isključivo kao vezu između jednog muškarca i jedne žene i time isključuje sve druge definicije. Na Havajima i na Aljaski održao se 1998. referendum. Na Havajima je 69 % građana a na Aljaski 68 % građana glasovalo za to, da se zakon DOMA uključi u državni ustav. U Kaliforniji je 2000-te 61 % građana glasovalo za to isto. Ni jedna jedina američka savezna država ne dopušta „istospolni brak“. Država Vermont je u travnju 2000-te (poslije gore navedenog zaključka Kongresa) donijela zakon o „registriranom partnerstvu“ („civil unions“) kao instituciji za homoseksualne parove koja je paralelna s brakom. U Kaliforniji je zbog protesta građana u siječnju 2002. morao biti povučen prijedlog takvoga zakona.
Sljedeći tekst je nešto skraćena verzija američkog originala The Question of Marriage. Svaki stanovnik Sjeverne Amerike danas mora zauzeti stajalište u odnosu na dva temeljna pitanja. 1. Tko treba odlučiti o tome, što naš zakon govori o braku? 2. Što treba stajati u tom državnom zakonu o braku? Danas se rasprava vodi o tome što je uopće brak. Pitanje „istospolnog braka“[i] ili „homoseksualnog braka“ je pritom samo jedno od mnogih. Pitanje sastoji li se brak nužno od jednog muškarca i jedne žene jest i ostaje od temeljnog značenja. Mogućnost sklapanja homoseksualnih ili lezbijskih „brakova“ bljesnula je poput munje u SAD 1996. god. Cijela je zemlja saznala što se dogodilo na Havajima i kakve će to posljedice imati na američku vladu i na 49 pojedinih država. Razvila se intenzivna rasprava koja je uključila američki Kongres, Predsjednika, pravne stručnjake i lobije, i koja je konačno dovela do „Zakona o zaštiti braka“ (Defense of Marriage Act) zvanog DOMA.Na rubnim područjima naše kulture već se desetljećima raspravlja o pitanju „homoseksualnog braka“. Tim su se pitanjem povremeno bavili sudovi, a onda bi ono opet bilo zaboravljeno. Sadašnja kriza počela je 1993. na Havajima i u roku od tri godine probila se na sve naslovnice. Čini se da rasprava ne će tako brzo prestati. O ČEMU JE RIJEČ? Sadašnja se rasprava uglavnom vodi oko pitanja imaju li građani SAD-a pravo definirati brak kao zajednicu jednoga muškarca i jedne žene. Kampanja za „istospolni brak“ u koju bivaju uvučeni sudovi je pokušaj zaobilaženja volje naroda, budući da u narodu ne postoji većina koja bi politički podržavala „homoseksualni brak“. Tko u to sumnja neka pogleda koje su ustavne dopune donesene na Havajima i na Aljaski. Stanovništvo tih dviju država jasno je odbilo pokušaj da se brak redefinira putem sudskih odluka. Tko danas želi braniti važeću pravnu definiciju braka, naime da je brak veza između jednoga muškarca i jedne žene, mora znati sljedeće: Kampanja za „istospolni brak“ počiva na tome, da se sudove dovede do toga da postojeće zakone proglasi lošima, a njihove zagovaratelje etiketira kao natražnjake. Ako zagovaratelji „istospolnog braka“ i ne uspijevaju suce navesti da odluče u njihovu korist, to ipak ostaje kontroverzno pitanje oko kojega se sučeljavaju različita mišljenja. Rasprava bi trebala dovesti do uobičajenog procesa donošenja zakonskih rješenja. U tom bi demokratskom procesu svaki građanin (uključujući naravno i predstavnike homoseksualnog pokreta) trebao moći izraziti svoje mišljenje, ali nitko (pa ni aktivisti homoseksualnog pokreta) ne bi smio imati pravo zabranjivati drugo mišljenje. U SAD, kampanja za legalizaciju „homoseksualnog braka“ ide preko sudova i to u četiri faze: tužba, omekšavanje, pritisak, nova tužba. TUŽBAProminentni pravnici koji surađuju s mjesnim homoseksualnim aktivistima, a koje javnost smatra borcima za javni interes, najprije ulažu tužbu na sudu koji smatraju otvorenim za svoje nakane. To će se biti u nekoj američkoj saveznoj državi koja ima liberalne zakone o istospolnom partnerstvu. Eventualni politički protivni vjetar tamo je slab ili neorganiziran. Jedan primjer: jedan homoseksualni par traži vjenčanje znajući unaprijed da će mu to biti odbijeno. Nakon toga ide na sud s obrazloženjem da je postojeći zakon o braku protuustavan. OMEKŠAVANJEDruga faza je „program edukacije javnosti“ koji provode muški i ženski homoseksualni aktivisti i njihovi saveznici na „progresivnoj sceni“. Oni vrše pritisak na javnost da se ne miješa u taj sukob. Počinje s intervjuima koji će stvoriti pozitivnu sliku o onima koji su podigli tužbu, da bi građani rekli: „Sud bi ovim ljudima trebao pomoći“. Pritom se povlače paralele s prijašnjim borcima za ljudska prava. Ako tužba doživi početni uspjeh, slučaj se javnosti prezentira kao „riješen“. Cijenjeni znanstvenici presudu pozdravljaju kao „napredak u ljudskim pravima“ i „podsjećaju“ državne tužitelje, zakonodavce i građane na to, da su sudovi tumači Ustava i da njihova riječ mora biti zadnja. Građanima se daje do znanja da je svaki otpor beskoristan. U toj fazi postoji privid rasprave: istinska se rasprava svodi na najnižu moguću granicu. Ako se građani ne odupru, operacija je uspjela. PRITISAKAko dođe do otpora i do prave javne rasprave, tada se počinju oštriti noževi. U toj trećoj fazi zagovaratelji „istospolnog braka“ svoje protivnike napadaju etiketirajući ih kao „malograđane“, „homofobe“ i „vjerske fanatike“ koji žele drugima „nametnuti“ svoje mišljenje. Tko pokazuje sklonost da se želi zalagati za tradicionalno pravno shvaćanje braka biva upozoren: ako se usudiš biti protiv nas, ljudima ćemo reći da si rasist. Takvo javno zastrašivanje podiže cijenu otpora i mnogi se sklanjanju u političku zavjetrinu. NOVE TUŽBEAko se zakonodavac ili birači ipak odupiru i ako se na pr. – kao na Havajima i na Aljaski – izbore za uvođenje dopune u Ustav, tada zagovaratelji „istospolnog braka“ podižu novu tužbu. Od nekog drugog suda traže da provjeri jesu li ustavne promjene u skladu s Ustavom. Možda tvrde da je dopuna Ustava nevažna za pitanje zakonske ravnopravnosti homoseksualnih parova. To je konačni pokušaj zbunjivanja protivničkih argumenata da bi se pobijedilo zaobilazeći uobičajeni politički proces obostranog davanja i primanja. Sve ovo nije nikakva dječja igra. Kriza na Havajima počela je na sudovima. Odgovor savezne vlade SAD-a, naime zakon koji definira brak kao vezu između muškarca i žene, može se smatrati mjerom predostrožnosti protiv mogućih novih presuda drugih sudova koje bi mogle otići predaleko. Savezne vlade ostalih 48 država koje su otvorile raspravu o braku učinile su to kao reakciju na odluku havajskog suda. Procesi na Aljaski, u Vermontu i u New Yorku su ponovljeni pokušaji da se ovu temu drži otvorenom. U središtu rasprave je moć sudova. Već iz samog tog razloga kampanja za novim definiranjem braka izaziva zabrinutost s obzirom na budućnost naše demokracije. ŠTO JE BRAK? – TRI TEMELJNA „BRAČNA MODELA“ Je li moguće da živimo u vremenu kada unutarnja slika o tome što je brak doživljava divovski pomak? U čemu se sastoji taj pomak? Ostavimo načas po strani aktualnu raspravu o argumentima i strategijama i suočimo se s dubokim društvenim i kulturnim strujanjima. Svađa oko pitanja „istospolnih brakova“ prikriva jedno mnogo fundamentalnije nesuglasje o tome što je zapravo brak i kako ga treba pravno regulirati odnosno zaštititi. Jedno novo stajalište, koje se sve više širi, kaže da je brak obvezujući odnos obilježen intimnošću. Smisao bračnog zakona je u tome, da se prizna i potiče tu obvezujuću intimnu vezu. Postoje tri temeljna bračna modela. Svaki od tih „modela vezivanja“ ima svoje temeljne značajke. MODEL OBVEZUJUĆEG ODNOSA1. Svaki čovjek traži intimne veze. Seks je jedan od načina izražavanja intimnosti. 2. Intimni odnosi najbolje uspijevaju na tlu koje ima obvezujući karakter. 3. Parovi, djeca, društvo i vlade imaju koristi od odnosa koji su obvezujućeg karaktera, a ne od promiskuiteta. 4. Zato je razumno da pravosuđe potiče veze koje su obvezujućeg karaktera. 5. Brak je središnja pravno uređena institucija obvezujućega karaktera našega društva. Brak – ili partnerstvo koje se može usporediti s brakom – treba biti otvoreno svim parovima. 6. Tome se protiviti je iracionalno i licemjerno. Gdje god se ukaže prilika, sudovi bi trebali preuzeti inicijativu i poticati zakonodavstvo u tom smjeru. Ovaj model nije etički neutralan. On sadrži etičko-pravnu normu po kojoj je seks među partnerima u intimnom odnosu obvezujućeg karaktera dobar, a da promiskuitet i prigodni seks nisu dobri. MODEL KOMPLEMENTARNOSTI – BRAK = MUŠKARAC I ŽENATaj bračni model je u temelju sadašnjeg američkog zakona o braku i već je stoljećima temelj prava u zapadnim društvima. Taj model kaže da se brak sastoji od muškarca i žene. Polazi od toga, da su muškarci i žene na jedinstven način upućeni jedni na druge i da se „dopunjavaju“. To možemo nazvati „modelom komplementarnosti“. Njegove su značajke sljedeće: 1. Brak je jedinstvena spolna zajednica koja počiva na razlici i jedinstvenoj vezi među dvama spolovima. Brak je više od ugovora između dvaju partnera i više od državne institucije. 2. Brak je društvena institucija koja povezuje prošle i buduće naraštaje. Njegova je zadaća stajati između naraštaja. 3. Brak je institucija koja ima pravni status koji treba čuvati, štititi i poticati na korist djece (prije svega), roditelja i baka/djedova. 4. Ustav SAD-a jamči pravo pojedinca da uđe u taj pravni status. Pojedini zakoni su tu da bi poticali posebnu zaštitu braka. Komplementarnost ne znači da su muškarci i žene polovične osobe niti da se ljudske karakteristike mogu kruto podijeliti na muške i ženske. Komplementarnost znači da spolno sjedinjavanje pretpostavlja razliku među spolovima i da brak kao spolna zajednica počiva na toj razlici. U sada važećem bračnom zakonu to se vidi po tome što, na primjer, potvrdu o vjenčanju mogu dobiti samo jedan muškarac i jedna žena. Etička i pravna norma koja je u temelju toga modela je to, da je bračni spolni odnos dobar, a da predbračni i vanbračni spolni odnos nije dobar. MODEL IZBORATreći bračni model nazvao bih „modelom izbora“. On počiva na sljedećim pretpostavkama: 1. Svatko mora imati pravo izabrati svog spolnog partnera. 2. Brak je društveno uvjetovani konstrukt, u čijem su temelju određena stajališta prema seksualnosti, odnosima i obitelji. Ta stajališta ne bi smjela biti normativna. 3. Zakoni bi trebali biti takvi, da pojedincu ostavljaju slobodu izbora odnosa i ugovora. Zakoni bi se trebali ograničavati na zaštitu sklopljenih ugovora i intervenciju u slučaju kršenja istih. 4. Ustav bi trebao štititi pravo svakog pojedinca na slobodni izbor vrste veze koju će sklopiti od pokušaja da mu se tu slobodu ograniči. Ovaj model polazi od toga da je brak ugovor kao svaki drugi, koji može biti iznova definiran. Ono što mi zovemo „brak“ je samo postupak dobivanja dozvole za registraciju i reguliranje nekog ugovora. Ovaj se model smatra etički neutralnim, dok zapravo autonomnog pojedinca stavlja iznad svih drugih vrijednosti i zakona. Etičko-pravna norma modela izbora je da je slobodno izražavanje seksualnosti dobro, a da potiskivanje seksualnosti nije dobro. Logični zaključak koji proizlazi iz modela izbora je u konačnici to, da država uopće ne bi trebala izdavati potvrde o vjenčanju, nego prepustiti građanima da sklapaju ugovorne odnose po vlastitom nahođenju. Zasada prevladava model obvezujućeg odnosa. U 20. stoljeću našu je kulturu prije svega obilježio konflikt između modela komplementarnosti i modela izbora. NOVA FAZA Za vrijeme takozvane seksualne revolucije šezdesetih godina 20. stoljeća, mnogi su heteroseksualni muškarci i žene model komplementarnosti zamijenili modelom izbora. Brak nisu više shvaćali kao instituciju koja je sveobuhvatno, isključivo, doživotno i temeljito otvorena rađanju djece. Odbačena je predodžba da seksualnost, brak i djeca nekako idu zajedno. Novi je ideal bio da je svaki slobodni seksualni izbor jednako vrijedan. Ta je predodžba duboko utjecala na naše društvo. Homoseksualni pokret ranih godina bio je dio seksualne revolucije i njezinih zahtjeva za seksualnim samoopredjeljenjem. Brak se smatralo beznadno „heteroseksističkim“ i nespojivim s oslobađanjem od spolnog i društvenog ugnjetavanja. U međuvremenu smo već ušli u jednu drugu fazu. Posljedice seksualne revolucije dovele su do toga da su mnogi u društvu počeli razmišljati i spoznavati granice modela izbora. Suočeni s brojem razvoda braka i djece „razvodne siročadi“, danas mnogi ljudi ne traže samo prava, nego i obvezujući odnos, stabilnost i odgovornost – napose kada se radi o djeci. Kažu da su radije spremni izabrati odgovornost nego „neutralno“ nevezivanje. Obvezujući odnos ipak nije isto što i komplementarnost jer ne počiva na različitosti i međusobnoj pripadnosti obaju spolova. Obvezujući odnos tvrdi da je ipak manje individualističan od modela izbora. Tu novu fazu vidimo i u homoseksualnom pokretu. Poslije godina „oslobađanja“ dogodila se tragedija AIDS-a. Mnoge homoseksualne osobe prepoznale su unutarnju prazninu miljea homoseksualnih barova i sve im se više sviđa ideja života u homoseksualnom paru. Nastao je pokret koji se zalaže za dugotrajne homoseksualne i lezbijske odnose. Jedan od najpoznatiji predstavnika tog usmjerenja je Andrew Sullivan[ii].Postoji i jedan posve praktičan razlog ovoga razvitka: model obvezujućeg odnosa popularniji je u srednjem društvenom staležu. U liberalnim vjerskim skupinama lakše gradi mostove prema homoseksualnim i lezbijskim organizacijama, koje pak imaju uske veze s „progresivnim“ heteroseksualnim vjerskim predstavnicima. Te vjerske skupine mnogo govore o vezivanju. Vrlo pozitivno reagiraju na ideju davanja blagoslova homoseksualnim vezama. Iako gradi mnoge mostove prema sredini društva, model vezivanja ne osvaja simpatije pristalica modela izbora. Mnogi zagovornici modela izbora koji ne žele ni životno partnerstvo ni brak ipak podržavaju predstavnike obvezujućeg odnosa. Podržavaju zakonsko uvođenje „istospolnog braka“, ali to smatraju samo jednim korakom na putu prema posvemašnjem preformuliranju obiteljskog prava. PRIVLAČNOST MODELA OBVEZUJUĆEG ODNOSANe može se poreći da model obvezujućeg odnosa ima mnoge privlačne strane. On dobro pristaje uz ideal „braka temeljenog na prijateljstvu“ koji je tako omiljen u našoj kulturi. Tko može imati nešto protiv ljubavi, vezivanja i stabilnosti? Tamo gdje je u vidnom polju model obvezujućeg odnosa, traženje „istospolnog braka“ ima bolje šanse u javnoj raspravi. Model obvezujućeg odnosa zalaže se za trajne veze i društvenu stabilnost i pritom odbacuje „nepotrebni balast“, kao na pr. stajalište da su muškarci i žene na značajniji način različiti (pa zato i u pravnom smislu relevantniji). Model obvezujućeg odnosa na brak gleda prvenstveno kao na instituciju odnosa a ne kao na spolni odnos, i zato je „istospolni brak“ samo proširenje, a ne novo definiranje braka. Rezultat tog razvitka je taj, da danas i u heteroseksualnoj i u homoseksualnoj populaciji postoje skupine koje su se međusobno „otkrile“ i koje se sada zajednički bore za novo definiranje braka u skladu s modelom obvezujućeg odnosa. Heteroseksualci se više zalažu za registrirano partnerstvo, dok homoseksualci hoće puno priznanje „istospolnog braka“, no to je više pitanje političke računice nego pitanje načela. Temeljno stajalište je isto. Kaže se da je spolni, bračni i obiteljski model pedesetih godina bio „preuzak“, a onaj šezdesetih godina „preradikalan“, pa sada naše društvo i pravni sustav trebaju nešto „srednje“. Pitanje je što se podrazumijeva kada se govori o „sredini“. Neke bi organizacije rekle da bi intimnost i odgovornost trebali ići ruku pod ruku, kako društveno tako i pravno. To znači sve i ništa. Izražava nekakvo općenito raspoloženje i ništa više. Ne govori ništa o tome kako se to raspoloženje kod konkretnih problema konkretno izražava. Zagovornici „istospolnog braka“ to znaju i tome prilagođuju svoju strategiju. Na Havajima su predstavnici optužbe mnogo govorili o „pravima“ i o „jednakosti“, ali im je slaba točka bila u tome, što nisu obraćali pozornost na mišljenje stanovništva o tome, u čemu se sastoji brak. U Vermontu su predstavnici tužbe više govorili o „odnosima“ i „obitelji“, njihov je ton u moralnom smislu bio općenit, a u pravnom smislu precizan: „Mi smo tu, mi smo vaši susjedi, mi smo vjerni kao i vi, mi odgajamo djecu kao i vi, nikome ne činimo ništa nažao i zato bismo trebali imati ista prava, iste odgovornosti, istu državnu potporu kao i vi“. Nakon što se „istospolni brak“ prikazalo u tom svjetlu, one koji mu se protive može se prikazati kao „neprijatelje obitelji“, a „progresivne“ u zemlji moliti da podrže „naše obitelji“. Model obvezujućeg odnosa lako se može prodati kao „treći put“ onima u političkoj sredini koji se zalažu za oboje – i za obitelji i za jednaka prava za sva ljudska bića. Ovaj model izgleda kao spoj najboljega iz modela komplementarnosti i modela izbora: red i sloboda, niti krutost niti anarhija, „fleksibilizirana verzija“ bračne tradicije. U SAD se svake godine na rođendan Abrahama Lincolna održava promidžba i mimohod za „istospolni brak“. Kate Kendall, predsjednica „Nacionalnog centra za prava lezbijki“ (National Center for Lesbian Rights) komentira: „Kod pravnog priznavanja naših odnosa nije riječ o posebnim pravima ili rušenju 'tradicionalne' američke obitelji. Onaj tko lezbijkama i homoseksualcima kao i svakom drugom paru da jednako pravo na brak, taj potiče važne obiteljske vrijednosti kao što su stabilnost i zaštita djece“[iii]. SLABOST MODELA OBVEZUJUĆEG ODNOSA Budući da svi imamo podijeljeno srce i živimo s trulim kompromisima, lako se damo povesti za takvim nejasnim i višeznačnim riječima. Možda je u tome razlog privlačnosti modela obvezujućeg odnosa. Postavimo sada nekoliko kritičkih pitanja o obvezujućem odnosu. Prvo pitanje odnosi se na intelektualni sadržaj modela. Govori li on doista o čovjekovoj biti ili je tek strateška reinterpretacija tradicionalnog izraza „brak“ u društvenopolitičke svrhe? Postoji li u modelu obvezujućeg odnosa stvarna veza između seksa, braka i djece? Ili je to tek pitanje izbora vrste odnosa? Ako je tako, nije li onda model obvezujućeg odnosa, baš kao i model izbora, ipak radikalno nova definicija onoga što sačinjava brak? Drugo: Društvenopolitičke posljedice modela obvezujućeg odnosa vrlo su slične posljedicama modela izbora. Oni koji puno govore o obvezujućem odnosu i dalje ne priznaju pravo američkih građana da sami odluče o pravnoj definiciji braka. Puno govore, dok njihovi advokati istovremeno nastavljaju marširati kroz sudnice. Treće: Pitam se hoće li homoseksualni muškarci i žene doista prihvatiti model obvezujućih odnosa osim kao dodatnu mogućnost za one kojima se sviđa. Pogledajmo samo časopis „Advocate“ američkih homoseksualaca i lezbijki od 20. siječnja 1998. U njemu između ostaloga nalazimo članak Andrew Sullivana, koji hvali model obvezujućeg odnosa i kritizira promiskuitet, iako nije posve jasno što pod tim podrazumijeva[iv]. U istom broju nalazi se još jedan veliki članak: „Portreti: homoseksualni seks i AIDS“[v]. Članak opisuje seksualni život sedmorice homoseksualnih muškaraca i daje broj njihovih „seksualnih partnera za 1997. godinu“.Prvi je „homoseksualni aktivist, porno-glumac i muška prostitutka“. Kaže da je 1997. imao „oko 150“ seksualnih partnera. Podnaslov članka koji se odnosi na njega glasi: „Za pornozvijezdu sloboda znači seks“. Drugi je učitelj iz New Yorka koji objašnjava da je došao iz Portorika u SAD jer Amerika za njega znači „da se može imati spolne odnose sa svakim“. On je 1997. imao „stotine“ seksualnih partnera. Treći je čovjek koji na Internetu traži muškarce koji se zanimaju za „kožu, nastranost i ropske odnose“. Kaže: „Nije pitanje koliko seksualnih partnera netko ima. Ako se to radi oprezno (na pr. ako se koristi kondom), ne smatram da je to nešto loše“. Sljedeći ima 23 godine, seksualnu slobodu smatra „pravom i povlasticom“, a 1997. je imao petnaest partnera. Slijedi jedan tridesetogodišnjak koji je već nastupao kao transvestit i koji „doista ne može reći“ s koliko je ljudi imao spolne odnose. On kritizira „promiskuitet koji ne bira“, ali dodaje da ne dopušta da mu itko propisuje „kada i s kim to radim“. Šesti je 1997. imao devet seksualnih partnera; s dvojicom je imao nezaštićene spolne odnose. Samo jedan od sedmorice, homoseksualni aktivist iz Texasa, imao je 1997. samo jednog jedinog „seksualnog partnera“. On kaže: „Povijest homoseksualnih muškaraca nažalost se piše iz perspektive onoga što rade u krevetu“. Šezdesetih i sedamdesetih godina, kaže, promiskuitet je bio „vizitkarta homoseksualnog aktivista“. Sada, kada neki vjeruju da je AIDS izlječiv, primjećuje da je promiskuitet opet u porastu. Kritizira porast nezaštićenih spolnih odnosa: „Egoizam homoseksualnih muškaraca me šokira“. On je u ovom tekstu usamljeni i jedini glas koji uopće propituje vladajuću „etiku slobodnog seksualnog izbora“. Pritom nije posve jasno propituje li etiku kao takvu ili samo želi podsjetiti na opasnost od AIDS-a. Ako se sjetimo da je „Advocate“ već odavno salonski časopis koji se može kupiti u svakoj knjižari, što taj članak govori o temi „obvezujućeg odnosa“? Svaki od sedmorice intervjuiranih govori za sebe, a ne službeno u ime časopisa, no ne će li tinejdžeri ili mladi odrasli pri čitanju dobiti dojam da je to tipični život današnjih homoseksualaca? Može li pred ovakvom pozadinom sklonost Andrew Sullivana prema monogamiji (bez obzira na to kako je on definira) biti shvaćena kao nešto više od dodatne mogućnosti? Ako je obvezujući odnos samo jedna od mnogih mogućnosti, a ne etički imperativ, onda je i model obvezujućeg odnosa tek jedna od mogućnosti izbora i samim time ništa drugo do li model izbora. Na jednoj određenoj točki doista se gube granice između modela obvezujućih odnosa i modela izbora, i postoje pravnici koji bez problema miješaju ta dva modela. David Chambers, profesor prava na Sveučilištu Michigan, piše o značenju „istospolnog braka“: „Ako se misli da je u bračnom pravu riječ o tome da se poveća mogućnost da dvoje ljudi žive emocionalno zadovoljavajući život – a ne o tome da im se propisuje što je ispravan odnos – onda bi zakon takvu mogućnost trebao proširiti na skupine od više od dvoje ljudi. … Vjerojatno je da dopuštanje istospolnog braka otvara društvenu mogućnost za daljnje promjene u bračnom zakonu. Odustajanje od definicije braka kao zajednice dviju osoba suprotnoga spola može učiniti državu otvorenijom za partnerstva koja uključuju tri ili više osoba (među kojima barem dvije osobe pripadaju istom spolu)…[vi] Pitanje na koje svaki građanin treba odgovoriti glasi: Želimo li ići putem kojim smo krenuli ili ne želimo? KAKO REAGIRATI?
Za one među nama koji su za zadržavanje definicije braka kao zajednice muškarca i žene, apsolutno je nužno zauzeti stajalište u raspravi koja se sada vodi. Pokušat ću iznijeti središnje točke rasprave. ARGUMENTI PROTIV DOSADAŠNJEG SHVAĆANJA BRAKA1. Istospolni brak treba biti legaliziran zato što je brak intiman obvezujući odnos, a istospolni parovi mogu živjeti jednako intimno i obvezujuće kao i drugi parovi. U temelju ovog argumenta je postavka što sačinjava brak. Odgovor se ne sastoji u tome da se počnemo svađati oko toga mogu li homoseksualni i lezbijski parovi biti u intimnom i obvezujućem odnosu. Naravno da mogu. Primjeren odgovor je reći da je to možda jedan pogled na brak, ali da naše sadašnje bračno pravo izražava jedan drugi pogled. Naše bračno pravo polazi od jedinstvenosti spolne veze između muškarca i žene. Tko ima drugačije mišljenje ili želi drugačije pravo, neka to kaže i obrazloži i svoje prijedloge unese u parlamentarni proces, umjesto da trči po sudovima. U javnoj raspravi koja omogućuje istinsko sudjelovanje svih građana možemo o svemu otvoreno raspravljati. 2. Zagovornici tradicionalnog bračnog prava smatraju da je jedina svrha braka rađanje djece. Neka onda raznospolnim parovima koji ne žele ili ne mogu imati djece zabrane brak ili ga dopuste istospolnim parovima. Ovaj argument koji često čujemo počiva na iskrivljavanju razumijevanja braka. Ako brak postoji samo zato da bi se „dobivalo djecu“, onda treba dopustiti brak samo onim parovima koji doista mogu i žele dobivati djecu. No, prva je pretpostavka pogrešna, a zaključak isto tako. Tradicionalno shvaćanje braka nije tako „funkcionalističko“. Za njega je brak prije svega zajednica obaju spolova, a tek nakon toga, kao dio te zajednice, dolazi odgovornost za podizanje sljedećeg naraštaja. Ovdje nije riječ samo o biologiji, nego o osobom odnosu unutar jedne zajednice, čiji je biologija samo jedan dio. Par koji čine muškarac i žena koji – bez obzira na razloge – nema djece, svejedno može stupiti u sveobuhvatnu spolnu zajednicu i time u istinski brak. Taj brak možda nema sve one posljedice kojima se često bave zakoni – gdje nema djece tamo zakon mora donositi manje pravila – ali je to stvarno pravi brak. 3. Homoseksualci i lezbijke su progonjena manjina. Treba promijeniti vladajući bračni zakon zato što počiva na sustavnoj pristranosti u odnosu na homoseksualce, lezbijke i druge manjine. Ovaj argument zvuči pravnički ali je zapravo politički. Nijedan Vrhovni sud SAD-a nikada nije proglasio homoseksualce progonjenom manjinom koja bi trebala dobiti posebnu ustavnu zaštitu. Čak i kada bi se jednom neki sud priklonio takvom shvaćanju, to još uvijek ne bi značilo da tradicionalno bračno pravo počiva na diskriminaciji. Treba naprotiv pretpostaviti da je sadašnje bračno pravo motivirano upravo shvaćanjem da je brak posebna spolna zajednica koja zaslužuje privilegirani položaj. Nebračne spolne veze svake vrste u pravnom se smislu razlikuju od braka. 4. Pred 30 godina u Americi nije bio dopušteno sklapanje braka pripadnika različitih rasa – sve dok sudovi to nisu promijenili. Nijedan razuman čovjek danas ne sumnja da su sudovi učinili pravu stvar. Ako danas „istospolni brakovi“ nisu priznati, onda bi sudovi i to trebali promijeniti. Riječ je o istom načelu: o slobodi stupanja u brak. Iza ovoga argumenta stoji jedna skrivena pretpostavka: kao što su rasne razlike beznačajne za brak, tako su beznačajne i spolne razlike. Ova je pretpostavka dvojbena, kako povijesno tako i filozofski. Opće bračno pravo prije 30 godina nije bilo ni u kom slučaju rasno orijentirano. Već više od tisuću godina na Zapadu brak je shvaćen kao veza između jednog muškarca i jedne žene. „Zakoni protiv rasnog miješanja“ bili su pravne zabune koje su nastale u vrijeme robovlasništva. Bili su popratna pojava robovlasništva i rasizma. Dvojbena je i neizrečena pretpostavka da je spol jednako tako „društveni konstrukt“ kao i „rasa“. „Rasa“ je društvena kategorija koja je u nekim, ali ne u svim kulturama povezana s bojom kože. Spol je naprotiv biološka kategorija koja nadilazi kulturu. Direktno rečeno: nema kulture u kojoj muškarci rađaju djecu ili žene oplođuju svoje muževe. Osim ovoga, u svim kulturama spol ima dodatna pozitivna i negativna značenja. Razlika između spolova i brak između muškarca i žene u svakoj su kulturi činjenica. Pravi smisao uspoređivanja s „rasom“ sastoji se u tome, da se zagovornike tradicionalnog braka „raskrinka“ kao netolerantne malograđane. Ovdje nije riječ o filozofskoj raspravi o esencijalizmu i društvenom konstruktivizmu. Ako zagovornici „istospolnog braka“ svaku osobu koja misli drugačije nazivaju rasistom, mnogi će biti zastrašeni pa šanse za uspjeh kampanje rastu. 5. Priznavanje „istospolnog braka“ u društvu zapravo ionako ne će ništa promijeniti.Borci za „istospolni brak“ argumentiraju da uvođenje takvog braka ionako ne bi promijenilo ništa. Koriste slavne riječi kongresmena Barneya Franka: „Što to kod Vas mijenja na stvari ako se moj partner i ja možemo vjenčati? Što će se zbog toga promijeniti u Vašem životu?“[vii] U istom dahu isti glas tvrdi da bi uvođenje „istospolnog braka“ bilo veliki napredak. Riječima Andrew Sullivana: „Kada se ne bi učinilo ništa drugo nego samo uveo homoseksualni brak, bilo bi obavljeno 90% posla vezanog uz jednakost homoseksualaca. To je jedina reforma koja je doista važna“[viii]. Što to sada znači? „To ništa ne mijenja na stvari“ ili „90%“? Uvođenje „istospolnog“ braka imalo bi dalekosežne posljedice. Volja zagovaratelja takvoga „braka“ je da to tako i bude. Pitanje je jesu li promjene koje bi to donijelo nešto dobro. Uvođenje „istospolnog braka“ Amerikancima bi donijelo jednu posve novu etičku poruku o braku: brak se temelji isključivo na emocionalnoj i ekonomskoj vezi i svi koji misle drugačije su malograđani kojima ne bi trebalo dopustiti da „diskriminiraju“ druge ljude. To bi imalo i pravne posljedice. U to spadaju i državne potpore. Glavne posljedice osjetile bi se na razini pojedinih američkih saveznih država, između ostalog na području potpora vezanih uz bračno stanje koje se temelje na antidiskriminacijskim zakonima, na području prava na posvajanje i skrbništvo, školskih planova na privatnim i javnim školama, socijalnih ugovora s državnom upravom, korištenja javnih ustanova od strane privatnih skupina i kriterija zapošljavanja pravnika, liječnika, socijalnih radnika i učitelja. Treće, ta bi etička poruka i pravne posljedice neizbježno imali dugoročne društvene posljedice. Oni roditelji i udruge koji odbijaju „istospolni brak“ sve bi se više otuđivali od američkog društva i njegovih središnjih institucija. Bilo bi manje obiteljske pripomoći na radnom mjestu. Sve više poslodavaca bi davalo pomoć samo pojedincima, a obitelji bi se prepustilo njima samima. Mladež bi odrastala s novom „geografskom kartom“ u glavi, naime da brak između muškarca i žene nije ništa posebno, nego samo jedno od mogućih jela na seksualnom pladnju života. Mladi bi se osjećali potaknuti da spolno sve više eksperimentiraju da bi otkrili „tko su zapravo“. Budući da na to ne mogu dobiti odgovor, konačni ishod je duboka zbunjenost i u mnogim slučajevima uništen život. Neki će sve to shvatiti kao „porođajne bolove“ na putu prema „tolerantnom“ društvu, drugi kao propadanje u društvo u kojemu ne postoje mjerila, društvo koje sve dublje tone u kaos i dokida vlastitu tradiciju građanske participacije u ime „jednakosti“6. „Istospolni brakovi“ za djecu nisu štetni nego naprotiv dobri.Zagovaratelji „istospolnog braka“ tvrde da djeca trebaju „roditelje“ a ne oca i majku. Katkada čak tvrde da djeca u homoseksualnim domovima imaju bolji odgoj i to „dokazuju“ pokazujući pomno naštimana proučavanja. Ta takozvana usporedna proučavanja sadrže teške metodološke pogreške[ix]. Osim toga, ovaj argument polazi od toga da normativno pitanje „što djeca trebaju u odrastanju“ može dobiti znanstveni odgovor bez usmjeravajućih temeljnih pretpostavki. To je logički pogrešno, jer znanost i njezina primjena nisu moralno-etički neutralni. Većina muškaraca i žena ostaje uvjerena da je za dijete najbolje da ga odgajaju majka i otac (u pravilu najbolje vlastita majka i vlastiti otac). U obitelji s ocem i majkom dijete uči graditi odnose s oba spola. Oni koji ne vjeruju da se i od ženskog i od muškog spola može naučiti nešto jedinstveno ne će provoditi istraživanja u kojima se proučava značenje takvih spolnih razlika. Provodit će proučavanja koja trebaju dokazati da se „istospolno roditeljstvo“ navodno ne razlikuje od raznospolnog roditeljstva. Većina ljudi ne vjeruje takvim „znanstvenim“ rezultatima – i ima pravo. Trebali bi biti isto tako skeptični kada se tvrdi da suci imaju stručno znanje u procjenjivanju takvih proučavanja. 7. „Istospolni brak“ ne će otvoriti nikakvu „Pandorinu kutiju“, na primjer u smjeru poligamije. To je još jedan argument koji se odnosi na društvene posljedice. Većina pristalica „istospolnog braka“ s podsmjehom odbacuje tu mogućnost ili je smatra manevrom za odvraćanje pozornosti. Tema poligamije nije nikakav manevar za odvraćanje pozornosti jer jasno ukazuje na jedno posve ispravno pitanje: Ako se brak više ne definira kao vezu između muškarca i žene, zašto ga onda ograničavati na samo dvije osobe? Upravo taj argument nalazimo kod profesora Chambersa. Neki homoseksualni muškarci i žene smatraju da je interesantno imati više partnera, drugi pak ne. Zasada ne postoji neki veći pokret za poligamiju, nije o tome riječ. Riječ je o tome da je to logična posljedica, a logične posljedice su na području prava posebno važne. Promjena zakona koja se temelji na uvođenju jednog novog načela može početi „maleno“ a onda naglo postati „velika“, dok njezini zagovornici poriču odgovornost za konačni rezultat. U današnjoj Americi je seksualna anarhija vjerojatnija od poligamije, ali sve se može dogoditi, i kad su brane jednom srušene, to će se i dogoditi. A onda se postavlja pitanje postoje li još uopće ikakvi temelji da se netko tome protivi. Zagovaratelji postojećeg prava imaju svaki razlog za zabrinutost da će „istospolni brak“ otvoriti „Pandorinu kutiju“ – koju možda nitko više ne će moći zatvoriti. 8. Pravni sustav mora konačno zauzeti stajalište prema stvarnosti homoseksualnih i lezbijskih „obitelji“. Činjenica je da raste broj homoseksualnih parova s djecom, koji traže veću pravnu zaštitu. Oni argumentiraju da je uvođenje „istospolnog braka“ dobro za djecu – za njihovu vlastitu. Ovo je možda najteži argument, jer ovdje ne govorimo o nečem apstraktnom. Trebalo bismo živjeti u miru sa svojim susjedima i dobro postupati prema njima, čak i ako osnivaju domaćinstva u čije vrijednosti duboko sumnjamo. Dobro sve djece trebalo bi biti u središtu našeg razmišljanja. Tolerancija ne znači odobravanje. Legaliziran „istospolni brak“ znači odobravanje. Kada neki istospolni par „ima djecu“, onda uvijek netko nedostaje: onaj drugi roditelj. Ako se u životu djeteta i pojavljuje kao posjetitelj ili prijatelj, on ili ona su na fundamentalan način odvojeni od djeteta. Onaj roditelj kod kojega dijete odrasta trebao bi normalno imati (i ima) skrbništvo, ali nije zadaća društva da podupire odrastanje djeteta uz svjesno isključivanje oca ili majke. Djeca koja moraju odrastati na taj način trebaju našu ljubav i sućut kao i djeca u izvanbračnim domaćinstvima. To što takvi slučajevi postoje još uvijek ne znači da su dobri. Uvođenje „istospolnog braka“ takvim bi domaćinstvima dalo snažan pravni poticaj. Kako bi naš pravni sustav trebao postupati s postojećim homoseksualnim i lezbijskim „obiteljima“? Je li moguće razumno razmotriti konkretna pitanja koja se ovdje postavljaju, a da se pritom općenito ne odobrava takve „obitelji“? Odgovor mora biti „da“. Riječ je o tome da se nađu pravi putovi, pa makar i metodom pokušaja i pogrešaka. Zakonodavac je već razvio rješenja za djecu koja ne žive u potpunim obiteljima s majkom i ocem. Zakonodavstvo se mora držati temeljnih načela i istovremeno rješavati pojedinačne slučajeve. Kako će to biti moguće u godinama koje su pred nama, to će se tek pokazati. U svakom slučaju, naša je obveza da se za to zalažemo. Ono što ne bismo smjeli učiniti je uvesti „istospolni brak“. To bi bila pogrešna etička, politička i pravna „kratica“ na pogrešnom putu. To nije potrebno, a ne bi bilo ni mudro. 9. Ako je vjernost dobra a promiskuitet loš, zašto onda ne učiniti nešto za vjernost uvodeći „istospolni brak“? Ovo je posebno atraktivan argument. Za vjernost i protiv promiskuiteta – to na površini zvuči dobro ali nije uvjerljivo. Za homoseksualce „monogamija“ ne znači isto kao za one koji zagovaraju brak kao vezu između muškarca i žene. Čak i kad bi bilo tako, monogamna homoseksualna veza nije nikakav brak. Proučavanja su opetovano pokazala da većina homoseksualnih parova ne prakticira seksualnu vjernost niti je smatra značajnom. Čak i oni koji govore o vjernosti, čini se da je shvaćaju jako široko. Knjiga Andrew Sullivana od epohalne važnosti „Posve normalan“ možda je najelokventnija verzija argumenta: „Mi smo poput vas, želimo isto što i vi, dajte nam to!“ Većina recenzenata te knjige morala je ustanoviti da čak i najprominentniji zagovornik „istospolnog braka“ poziva one koji žive heteroseksualno da nauče od homoseksualaca kako se puštaju „ventili“ izvan postojeće veze[x]. Jedan drugi poznati borac, Richard Mohr, još otvorenije hvali vrijednost „fleksibilnosti“ u istospolnim vezama[xi]. Izgleda da glasnogovornici „istospolnih brakova“ donose posve novu definiciju „monogamije“ da bi stvorili slobodan prostor za nevjeru. Čak i kad bi zagovornici „istospolnog braka“ pod „monogamijom“ podrazumijevali bezuvjetnu spolnu vjernost, to još uvijek ne bi bio razlog da se uvede „istospolni brak“ kao pravna institucija. Spolna vjernost je samo jedan dio veće slike o tome što je brak. Usprkos svih povijesnih promjena posljednjih godina, naše bračno pravo još uvijek polazi od toga da je brak zavjet za cijeli život i monogamna muško-ženska zajednica. Činjenica da je jedna seksualna veza monogamna nije dakle dovoljna za uspostavljanje braka. Ako je brak u svojoj biti veza između muškarca i žene, onda (etički) nije i (pravno) ne smije biti redefiniran da bi se postigao neki društvenopolitički cilj. Tko želi smanjiti promiskuitet među osobama koje žive na homoseksualan način, na raspolaganju mu – ovisno o stajalištu – stoje razne mogućnosti: od zakona o registriranom partnerstvu do financijskih poticaja terapija, koje nude promjenu homoseksualne orijentacije. Drugim riječima: „monogamija“ nije neka društvena vrijednost i pravo na brak ne postoji zato da bi se poticalo na monogamiju, nego obrnuto. Brak ne proizlazi iz vjernosti nego vjernost proizlazi iz braka. Budući da je brak po svojoj biti ono što jest, on mora biti seksualno vjeran. Muškarac ili žena mogu se posve predati samo jednoj osobi. Brak shvaćen kao veza između muškarca i žene je slika koja „vjernosti“ i „monogamiji“ daje njihovo značenje. Alternativa – definicija braka putem obvezujućeg odnosa – potkopava sve pozive na „monogamiju“ i „vjernost“. Ako su genitalno-seksualni odnosi pitanje „više ili manje“ a ne bitno pitanje, više ne postoji jasna granica između seksa unutar i izvan braka. Tada u etičkom smislu nema bitne razlike između bračnog i nebračnog seksa, nego samo još prostor više ili manje bliskih odnosa. Ova nova definicija oduzela bi tlo pod nogama kritici promiskuiteta, a ta je kritika bila upravo ono privlačno u modelu obvezujućih odnosa. Kada se apsolutni etički element zamijeni odnosnim ili utilitarističkim, tada se „monogamija“ i „vjernost“ tumače kao varijable „odnosa“ odnosno osobnih sklonosti. Neovisno kako će se to pojedinačno procijeniti, to je različito od stajališta da su monogamija i vjernost načela koja predstavljaju nužne uvjete za instituciju braka i time za bračno pravo. ARGUMENTI ZA TRADICIONALNO SHVAĆANJE BRAKAObrana zasada još važeće definicije onoga, što sačinjava brak, ne iscrpljuje se u obaranju protivničkih argumenata, nego počiva na trajnosti realnosti samoga braka. 1. Brak je jedinstvena spolna zajednica između muškarca i žene koja ima mnoge posljedice na društvo. Zato zaslužuje posebno zakonsko priznanje, brigu i poticanje. Važeće bračno pravo polazi od toga da postoje dva spola: muškarci i žene. Je li to razborito? Da – iako postoje ljudi koji to stavljaju pod znak pitanja. Dalje, ono polazi od toga da su genitalije muškaraca i žena tako stvorene, da se oni mogu sjediniti u svrhu oplođivanja. Je li ta pretpostavka razborita? Da – iako postoje muškarci i žene koji i to stavljaju pod znak pitanja. Važeće bračno pravo polazi i od toga da spolno sjedinjenje muškarca i žene ni u kom slučaju ne služi samo oplođivanju, nego predstavlja i jedinstveni oblik ljudske zajednice. Je li to razborito? Da – iako to zastupnici „istospolnog braka“ žustro osporavaju. Četvrto, važeće bračno pravo pretpostavlja da ta bračna zajednica daje prijeko potreban doprinos dobru društva, i ne samo time što povezuje prošle i buduće naraštaje. Je li to razborito? Da – iako zagovaratelji „istospolnog braka“ tvrde da rađanje i odgajanje djece ni u kom slučaju ne zahtijevaju muža i ženu. Konačno, bračno pravo polazi od toga da je u temeljnom interesu društvene zajednice zakonima podržati, štititi i poticati bračnu zajednicu. Je li to razborito? Da – ako se prihvaća gornje pretpostavke, ne – ako ih se odbacuje. Oni koji sadašnje bračno pravo nazivaju „iracionalnim“ ili „diskriminirajućim“ zato što ne vrijedi za istospolne parove, zapravo se zalažu za posve drugačiju definiciju „braka“. Ako većini američkih građana nešto zvuči „iracionalno“, onda je to da jedan muškarac i jedna žena ne sačinjavaju jedinstvenu zajednicu, da rađanje i odgajanje djece nije prirodno povezano i da brak ne donosi prvorazredni doprinos društvenoj koheziji. U kulturi u kojoj nešto, što je jednima racionalno, drugima znači predrasudu, pomisao da je način na koji je cijeli svijet uređen „iracionalan“ – je jednostavno iracionalna. Naprotiv, stajalište da je heteroseksualni brak jedinstvena zajednica koja se razlikuje od svih drugih – je posve racionalno. 2. Bračno pravo bi i u budućnosti trebalo poticati muškarce i žene na stupanje u bračne spolne odnose. Zakon načelno ima tri funkcije: poticati, dopuštati ili zabranjivati. Zakon potiče neko ponašanje kada ga pozitivno potvrđuje, priznaje, štiti i kada mu daje financijske prednosti. Zakon dopušta neko ponašanje kada ga niti potiče niti kažnjava. Američke savezne države koje su ukinule zakone protiv brakolomstva, analnog spolnog odnosa i nemorala, time ne iskazuju ništa pozitivno o izvanbračnim, predbračnim ili homoseksualnim spolnim odnosima, nego samo ne žele investirati nikakva javna sredstva u proganjanju tih ponašanja. Konačno, zakon zabranjuje ponašanja koje ne samo da smatra nemoralnima, nego i u toj mjeri društveno štetnima da ih unaprijed želi spriječiti, umjesto da odluku o tim ponašanjima prepusti pojedincu. U to – u svim Američkim saveznim državama – spada zabrana incesta, bigamije i braka s maloljetnicima. Mnoge su države u međuvremenu izričito zabranile istospolni brak[xii]. Homoseksualna strana predbacuje: kada pravni sustav daje jasnu prednost braku između muškarca i žene, a samo dopušta druge spolne odnose, on time „čini nasilje“. On „spolne osobenjake gura na rub“ i kaže im da su „bezvrijedni“. Mnoge takve tvrdnje donosi Andrew Sullivan. On „duboko u srcu“ zna da su homoseksualni i lezbijski odnosi dobri[xiii]. On je uvjeren da različiti ljudi jednostavno imaju različite „orijentacije“ – heteroseksualne, homoseksualne – i da homoseksualno orijentiran čovjek može živjeti ispunjen i sretan život samo ako može stupiti u intimni trajni odnos s nekom osobom istoga spola[xiv]. Dokle god, dakle, neko društvo takve odnose u potpunosti ne prizna, ono homoseksualnim osobama šalje poruku da su „nesposobni za pravu ljubav i nedostojni pravog predanja i da nikada ne mogu dostići ono što svaka heteroseksualna osoba u ovoj zemlji, čak u cijelom svijetu, smatra najvažnijim izvorom zadovoljstva u životu“. Na taj način osuđeni na život bez radosti i ljubavi, muškarci i žene s homoseksualnim sklonostima izražavaju svoj očaj na destruktivan način – tvrdi Sullivan[xv]. Drugi ljudi, među njima i ja, to vide drugačije. Mi postavljamo pitanje jesu li spolne sklonosti doista ključ za nalaženje vlastitog identiteta. Postavljamo pitanje je li „spolna orijentacija“ jednako važna kao i psihofizičko jedinstvo spola kao muškarac i žena, spola koji je po svojoj biti usmjeren na međusobno nadopunjavanje. Postoje mnogi različiti faktori koji izazivaju homoseksualne sklonosti. U dubini, muškarac i žena su stvoreni za građenje zdravih seksualnih odnosa s drugim spolom, kao i zdravih neseksualnih odnosa s vlastitim spolom. Uvjereni smo da je ta vrsta odnosa zdravija i da zato ne treba nikoga poticati na homoseksualne odnose. Sigurno je da ljudi stupaju u homoseksualne i lezbijske odnose kao što drugi stupaju u izvanbračne odnose, i ti odnosi mogu imati dugoročne posljedice o kojima se zakonodavac mora brinuti. Nije u interesu pojedinca niti društva da se te odnose zakonski potiče kao što se potiče brak. To traže samo oni, koji zahtijevaju javno priznavanje i izjednačavanje „homoseksualnog, lezbijskog, biseksualnog i transseksualnog identiteta“ i koji su zbog toga spremni stvoriti posve novu definiciju braka. Znači li to, kao što tvrdi Sullivan, da ljudi poput mene, koji su toga mišljenja, misle da su „homoseksualci nesposobni za pravu ljubav i nedostojni pravog predanja i da nikada ne mogu dostići ono što svaka heteroseksualna osoba u ovoj zemlji, čak u cijelom svijetu, smatra najvažnijim izvorom zadovoljstva u životu“? Nikako. Bilo bi tako kada bismo dijelili pretpostavku koja stoji iza Sullivanove tvrdnje. Čini se da Sullivan vjeruje da seksualnost nužno spada u „pravu“ ljubav i predanje. To nije točno. Spolna ljubav je tek jedna od mnogih vrsta ljubavi. Istinska ljubav među rođacima, prijateljima i suputnicima ne zahtijeva spolni odnos niti orgazam, i vjerujem da Sullivan to može i potvrditi. Svejedno je to prava ljubav i pravo predanje. Čini se da Sullivan isto tako vjeruje da netko tko nije u braku propušta „ono najvažnije što donosi najviše zadovoljstva“. Ni to nije točno. Brak nije univerzalan lijek za potrebu ljudi za „zadovoljstvom“ ili „da nekome nešto znače“. Naprotiv. Brak često zahtijeva žrtvu koja čovjeka tjera da zapostavi svoje potrebe. Vjerujem da Sullivan i to zna. S druge strane postoje mnogi nevjenčani muškarci i žene čiji je život jednako tako pun zadovoljstva i ispunjen zahvaljujući dubokim i trajnim prijateljstvima. Konačno, čini se da Sullivan vjeruje da su homoseksualne osobe zauvijek isključene iz mogućnosti sklapanja braka, zato što se ne mogu vjenčati sa svojim istospolnim partnerom. Ni to nije točno. Postoje muškarci i žene s homoseksualnim sklonostima, kojima uspijeva umanjiti svoje homoseksualne sklonosti, razviti istinske spolne sklonosti prema drugom spolu i konačno sklopiti heteroseksualni brak. Svi zakoni i službene preporuke koji na bilo koji način smanjuju te šanse u konačnici štete onima, kojima žele pomoći. Ne, ne vjerujem da ljudi koji se bore s istospolnim sklonostima nisu sposobni za pravu ljubav i predanje. Vjerujem da su ti ljudi dragocjene osobe, stvorene na Božju sliku, koji kao moji susjedi i sugrađani zaslužuju moje poštovanje, i pokušavam ovdje pokazati što to poštovanje znači. PRIMJER VERMONTAUbrzo nakon što su homoseksualni parovi u američkoj saveznoj državi Vermont uložili tužbu, Ministar pravosuđe Vermonta tražio je da se tužba odbaci. Oslonio se na neke već navedene argumente i formulirao sedam jasnih razloga za sadašnje bračno pravo u Vermontu koje je, kako on to izražava stručnim pravnim jezikom, „razumno utemeljeno“[xvi]: 1. „U interesu države je poticati instituciju braka u sadašnjem obliku, jer ona povezuje muškarce i žene“. Brak, kaže ministar pravosuđa, „je institucija koja na jedinstven način slavi mogućnost nadopunjavanja i potrebu za nadopunjavanjem među spolovima“. Za cijelo društvo „on simbolizira vrijednost premošćivanja razlika i suradnje“. Brak „mladima predočuje vrijednost povezivanja muških i ženskih svojstava i uči ih vrijednost nadopunjavanja, dakle onoga što je kod muškaraca i žena različito – i sve to pod krovom jedne zajedničke institucije“. 2. „U interesu države je poticati odgajanje djece u okviru koji na raspolaganje stavlja model kako muške tako i ženske uloge“. Budući da „brakovi počivaju na zajedništvu muškarca i žene, oni imaju posebne prednosti za odrastanje djece“. „Djeca vide i doživljavaju posebne i jedinstvene sposobnosti i svojstva muškarca i žene koje oni unose u tu zajednicu. Kad djeca doživljavaju kako majka i otac zajedno odgajaju djecu, uče važne lekcije za svoj kasniji život“. 3. „U interesu države je poticati vezu između začeća i odrastanja djece. U Vermontu broj samohranih roditelja raste, i iako mnogi od njih čine sve što mogu, djeca svejedno nemaju „sve prednosti koju ima obitelj s majkom i ocem“. Budući da „homoseksualni i lezbijski parovi ne mogu sami začeti djecu“, zakonodavac pretpostavlja da „bi sve više djece moglo biti začeto izvantjelesnom oplodnjom ili uz uključivanje drugih tehničkih pomagala ili uz pomoć treće osobe“. To bi pak samo poticalo „još veće umanjivanje veze između začeća s jedne strane i majčinstva i očinstva s druge“. 4. „U interesu države je sačuvati brak kao instituciju“. Brak danas biva s mnogih strana oslabljivan i zakonodavac ima razloga pretpostaviti „da bi proširenje definicije braka, da bi se uključilo i homoseksualne parove, još više oslabilo instituciju braka“. Kada bi se homoseksualni parovi mogli vjenčavati, to bi imalo za posljedicu da se „potiče umanjivanje veze između braka i obitelji. Na njihovo mjesto došao bi brak kao porezna institucija, kao sredstvo da se postignu ekonomske povlastice“. 5. „U interesu države je koristiti zakon da bi donijela normativne izjave“. Bez obzira na to kako modernim smatramo naše društvo, pravosuđe i zakon i dalje igraju svoju ulogu u javnom oblikovanju vrijednosti“. Pravosuđe u Vermontu utjelovljuje na razne načine te usmjeravajuće vrijednosti, uključujući i preko zabrane bigamije, prostitucije i spolnih odnosa s maloljetnicima ispod 16 godina. Ono može definirati brak kao isključivu zajednicu jednoga muškarca i jedne žene. 6. „U interesu države je zadržavati u najmanjem mogućem okviru korištenje žena-nosilica („zamjenskih majki“) i donatora sperme, da bi se tako između ostaloga izbjeglo rastući broj sukoba oko pitanja skrbništva ili prava na posjećivanje“. Budući da „istospolni parovi biološki trebaju sudjelovanje neke treće osobe da bi dobili dijete“, država smatra da bi uključivanje „istospolnog braka“ dovelo do „porasta izvantjelesne oplodnje ili drugih oblika oplodnje uz pomoć tehnologije“. Začeće uz pomoć donatora sperme ili žena-nosilica („zamjenskih majki“) je vrlo kontroverzno pitanje, između ostaloga nastaju veliki konflikti oko „pitanja skrbništva koji iz toga proizlaze. U interesu države je zadržavati broj tih sukoba u razumnim granicama“. „Očito je opterećenje sudova“ koje proizlazi iz porasta takvih parnica. „Država ima razumne razloge da takve probleme po mogućnosti izbjegava time što zabranjuje brak istospolnim parovima“. 7. Zaključno stoji: „Mnogostruki razlozi sadašnjega prava na brak ne temelje se na nadiđenom shvaćanju muškosti i ženskosti, nego dapače na brojnim fizičkim i psihičkim razlikama među dvama spolovima“. PERSPEKTIVEU kulturnom i intelektualnom smislu pitanje braka možda zadire dublje od bilo kojeg drugog. Ono se odnosi na naša najdublja uvjerenja o životu, ljubavi i pravu. Njime se bave naše glave i naša srca. Rasprave će se nastaviti. Nijedna strana ne će nestati. Ljudi će i u budućnosti voditi svoje nesavršene živote i tražiti ravnotežu između pravednosti i milosrđa, između istine i slobode. Ako smo uvjereni da dobro društvo treba što veći mogući broj dobrih brakova između muškaraca i žena i s djecom, onda su loši svi koraci koji pokušavaju redefinirati i oslabiti tu temeljnu ćeliju društva. Smatram da je „istospolni brak“ loš – ne zato što bi istospolni parovi bili loši ljudi, nego zato što „istospolni brak“ jednostavno nije brak. Istinski pluralno društvo ne smije samo zadovoljavati želje pojedinaca, nego mora biti pravedno i prema braku. Kako ćemo odgovoriti na pitanje braka ovisi o tome kako se angažiramo kao građani – svatko ponaosob. Kakav god bio rezultat, posljedice će se osjećati na mnogim naraštajima. Nepravda ne nastaje samo ondje, gdje se prema nečemu što je jednako odnosi nejednako, nego i ondje, gdje se s nejednakim postupa jednako.Bilješke: [i] Izraz istospolni brak stavljam pod navodnike jer vjerujem da istospolni brakovi nisu nikakvi brakovi i zato ih se ne može tako ni nazivati. Svjestan sam da će to smetati one koji ne dijele moje stajalište. [ii] Sullivan, Andrew, Virtually Normal, New York 1995.[iii] Navedeno u izjavi za medije: „San Francisco Celebrates National Freedom to Marry Day“ u „All Our Families Coalition“ <http://www.Allourfamilies.org> www.Allourfamilies.org, 26. 01. 1998.[iv] Sullivan, A., The Marriage Moment, in: „The Advocate“ 20. 01. 1998., str. 59-67.[v] „The Advocate“ 20. 01. 1998, str. 49-58.[vi] Chambers, David L. „What If? The Legal Consequences of Marriage and the Legal Needs of Lesbian and Gay Male Couples,“ 95 Michigan Law Review 447, 1996, str. 490-491.[vii] Kongresmen Frank rekao je to 1996. Henry Hyde-u, predsjedavajućem Odbora za pravosuđe, tijekom jedne rasprave u Odboru o novom „Zakonu o zaštiti braka“ (Defense of Marriage Act).[viii] Sullivan, A., Virtually Normal, a. a. O. str. 185.[ix] Vidi Wardle, Lynn D., The Potential Impact of Homosexual Parenting on Children, U. Of Illinois Law Review 833, 1997. Vidi i: „Homosexuelle Elternschaft hat keine Zukunft“, C. Vonholdt u „Bulletin - Nachrichten des Deutschen Instituts für Jugend und Gesellschaft, Nr. 1, 2001, Pf. 1220, D-64382 Reichelsheim.[x] Sullivan, A. Virtually Normal, a.a.O, str. 202.[xi] Mohr, Richard: „Monogamy is not an essential component of love and marriage“ („Monogamija nije nužno potreban sastojak ljubavi i braka“), u knjizi „A More Perfect Union“, Beacon Press 1994, str. 50. [xii] To se odnosi na sve savezne države koje su izglasale DOMA-zakone.[xiii] „I know in my heart of hearts that cannot be wrong.“ Navedeno u: Stahel, Thomas H., SJ., „I'm Here': An Interview with Andrew Sullivan,“ America, 8. 05. 1993. str. 6.[xiv] Sullivan, A., Virtually Normal, a.a.O, str. 184.[xv] Sullivan, A., The Marriage Moment, a.a.O., str. 63.[xvi] Parnica Baker protiv Vermonta. Svi navodi koji slijede uzeti su iz: Superior Court Docket No. S1009- 97Cnc, State of Vermont's Motion to Dismiss (10. 11. 1997.) str. 52-65.