''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

Flannery O'Connor: Teško je naći dobra čovjeka

Flannery O'Connor: Teško je naći dobra čovjeka
Nakladnik: AGM, 2003. 

Flannery O'Connor (1925.- 1964.) rođena je u mjestu Savannah, u američkoj državi Georgiji, kao jedinica u katoličkoj obitelji. Roman Mudra krv je njezina prva knjiga, objavljena 1952. godine, a spisateljski rad obuhvaća još i kod nas prevedenu zbirku priča Teško je naći dobra čovjeka, nagrađenu Nagradom Kiklop za knjigu inozemnog autora godine 2004., zbirku priča Sve što raste mora se sastati, te kratki roman Nasilni pobjeđuju. Godine 1979. objavljena su njezina pisma pod naslovom Navika bivanja.
Zbirka priča ''Teško je naći pravog čovjeka'' prati život ljudi na američkom Jugu, i to u provinciji, u mjestima podalje od gradskih središta.

 
''Kad pretpostavite da vaša publika vjeruje u iste stvari kao i vi, možete se malo opustiti i upotrijebiti normalnije načine da joj govorite; kad pretpostavljate da ne vjeruje, tada morate svoju viziju učiniti očitom poput šoka – nagluhima vičete, a za gotovo slijepe crtate goleme i zastrašujuće likove.'' (Flannery O'Connor)

 
Mikrokozmičke refleksije biblijskih poruka
 
Američka spisateljica Flannery O'Connor ne piše konvencionalne romane s klasičnom fabulom. Svaka njena pripovijetka i svaki roman odišu dubokim egzistencijalističkim i religioznim pečatom svojstvenim rukopisu ove briljantne književnice. U svojoj prozi bavi se pitanjima smisla života, sukobu vjere i nevjere, poštenja i nepravde, istine i laži.   
U gotovo ironičnim kontrastima između normalnih, poštenih ljudi, i s druge strane devijantnih i nemoralnih, Flannery O'Connor dovodi čitatelja do pitanja što traži na ovome svijetu, kamo ide i kome vjeruje? Čitajući njenu prozu osjetit ćemo utjecaje egzistencijalističke filozofije, osobito Karla Jaspersa (Grenzsituationen) u radikalnoj iskrenosti kojom kroz ekstremne životne situacije ogoljuje lakovjernost, pokvarenost i licemjerstvo u suvremenom društvu. Sve njene priče su mikrokozmičke refleksije biblijskih poruka i ujedno vjerna slika američkog Juga. Pripovijetku Teško je naći dobra čovjeka, kao i još neke pripovijetke poput Dobri ljudi sa sela, možemo bolje razumjeti ako ih stavimo u kontekst s Pavlovom poslanicom Timoteju (2 Tim 3,1-7), gdje piše da će u posljednje dane ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni bezvjernici. To su likovi kojima se Flannery bavi i s kojima nas želi suočiti u svom neobičnom dijalogu slobode i milosti.
U pripovijetci Teško je naći pravog čovjeka pratimo jednu ''normalnu'' obitelj koja na putu za Floridu nakon prometne nesreće susreće opasnog kriminalca. Prije nesreće baka i Crveni Sam razgovaraju o tome kako su došla teška vremena i kako je danas teško naći pravog čovjeka. Nešto kasnije, na putu im se prevrne auto i oni zaglibe u jarak. Zovu pomoć, ali im prilazi Neprilagođeni s još dvojicom kriminalaca. Baka odmah prepoznaje opakog kriminalca s novinske naslovnice. No, iako je osjećala strah bila je daleko hrabrija od ostalih članova obitelji. Već taj detalj nam puno toga otkriva. Baka dirljivo razgovara s razbojnikom kao sa svojim sinom tražeći u njegovom srcu tračak dobrote, vjere i ljubavi. Njen pokušaj da smekša srce razbojniku koji je sebe nazvao Neprilagođeni u trenutku dok on drži pištolj uperen prema njoj i drugim članovima obitelji predstavlja pravi junački čin. Poziva ga na molitvu i obraćenje. Nastoji ga smiriti zbilja vjerujući da je on dobar momak i da ima još nade za njega. No, Neprilagođeni joj odgovara da mu Isus ne treba jer je razočaran što u životu trpi kaznu koju ne zaslužuje. Ne želi primiti oprost i ne želi nikome dati oprost. 'Nema u životu pravog veselja', zaključuje i hladno ubije staricu. Ovakav rasplet otkriva fundamentalnu nepomirljivost dvaju svjetova, bakinog svijeta koji predstavlja sve one koji su našli mir u Gospodinu i destruktivnog, nihilističkog svijeta ''neprilagođenih'', odnosno svih onih neslobodnih duša koje žive u kaosu i siju smrt. Ovi likovi jednostavno voze u različitim smjerovima na cesti života. Flannery nas na provokativan način želi upitati da li smo svjesni realnosti sadašnjeg trenutka i da li uistinu znamo kome vjerujemo? Na kakvu se materijalu temelji naša vjera, čistom zlatu ili slami? Ako smo sigurni da znamo odgovore na ta pitanja, znat ćemo rijeku milosti prepoznati i u tragičnim situacijama, na rubu života i smrti. Flannery se s pravom pita zašto je pobožan čovjek tako često naivan i zašto je razočaran čovjek tako često okrutan? Uistinu, ne treba se čuditi onima koji ne vjeruju, nego onima koji vjeruju. Zašto su oni u sumnji, zašto padaju i zašto ih je tako ih je tako lako zavesti? Flannery je iskrena. Ne želi uljepšavati svijet u kojem živimo. Ne želi čitatelju ni trenutka buditi maštu odvodeći ga bilo kud osim u središte zbiljnosti. To ne bi bilo ni pošteno, jer za one ljude koji žive u virtualnom svijetu susret sa stvarnošću može biti itekako bolan, pa čak i tragičan. Osvjedočenje u pokvarenost jednog naraštaja nije razlog za nastajanje drugog, još goreg. Lanac mržnje ne prekida se drugim činom destrukcije, već jedino činom ljubavi, a ljubav je milost.
Možda nam nikada do kraja neće biti jasni metafizički paradoksi života koji nas prate, ali oni su tu. Što ih prije prihvatimo manje ćemo se pitati gdje naći dobra čovjeka. Zato proza Flannery O'Connor i nije za široku publiku, onu koja ne drži ''otvorenim oči i uši'', dok je za one koji je jednom upoznaju njen pripovjedački opus tako životan, jednostavan i bogat mudrošću./Silvana Dragun