''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

Hrvatsko religiozno pjesništvo 20. st.

Hrvatsko religiozno pjesništvo 20. stoljeća
 
Autor: Silvana Dragun, mag.phil
 
 
                                                        
Književnici 2o st. slikovito su prikazivali nemire modernog čovjeka te su proniknuli u religioznu stvarnost iskreno i spontano. Zanimale su ih sve varijacije religiozne svijesti i podsvijesti. Raspravljajući u svom poetskom izričaju o religioznom nadahnuću i potrazi za Bogom naći ćemo one pjesnike s čvrstom vjerom i one s krajnjom skepsom. Razlikujemo pjesnike katoličkog nadahnuća i pjesnike religioznog nadahnuća različitih nazora. Poezija koja ističe temeljne kršćanske, katoličke vrednote je u našem stoljeću bila u žestokoj opreci sa novim ideologijama i umjetničkim strujama avangarde. Takva poezija je često puta bila getoizirana u našem društvu za vrijeme komunističkog režima koji je podržavao ideje pozitivističkog materijalizma. Katoličko pjesništvo je u Hrvatskoj prošlo različite stilske faze od ekspresionizma, neorealizma do poetske apstrakcije, oscilirajući od vjere do nevjere, povjerenja i skepse. Zato je i lirski doživljaj Krista različit kod pojedinih autora, bilo da se radi o ''traženom'' ili ''nađenom'' Bogu, prisutnom ili odsutnom. Hrvatski pjesnici dvadesetog stoljeća kad pišu o Kristu inspiracije nalaze u liturgiji, osobnom religioznom doživljaju, misticizmu s jedne strane, dok drugi u nemogućnosti da susretnu uskrslog Krista svoju duhovnu potragu završavaju u istočnjačkom panteizmu, ateizmu ili nihilizmu. Bilo bi preopširno nabrajati sve hrvatske pjesnike koji su religioznu liriku posvetili Kristu, pa će stoga ova radnja biti više usmjerena na najznačajnije predstavnike katoličkog pjesništva od Moderne do danas.

Prvi dio izlaganja odnosi se na religiozna previranja u književnosti Moderne kada se književnici povlače u samoću preispitujući svoju vjeru i nevjeru u subjektivizmu, artizmu i novim filozofskim strujama koje se javljaju u Europi. Drugi dio govori o najznačajnijim katoličkim pjesnicima koji su pisali od 1914.–1928. godine, s posebnim osvrtom na lirske doživljaje Krista kod Izidora Poljaka, Đure Sudete, Side Košutić, i dr. Treći dio govori o pjesništvu između dva svjetska rata kada se oko lista ''Luč'' i katoličkih društava okupljaju pjesnici poput Đure Sudete, Side Košutić, Ilije Jakovljevića, Ive Lendića, Jeronima Kornera, Antuna Bonifačića, Serafina Mičića, Vinka Nikolića i drugih. Posljednju vremensku fazu čine noviji književnici postmoderne koji pišu u razdoblju od 1945. godine do 2000. godine. s posebnim osvrtom na stvaralaštvo Nikole Šope, s. Marije od Presvetog Srca (Anka Petričević), Nikole Milićevića i dr.
 
1. Religiozno pjesništvo hrvatske Moderne
Moderna (1892.–1914/6.) je u hrvatskoj književnosti razdoblje koje prati dekadansa, simbolizam, impresionizam, neoromantizam i psihološki lirizam. Naglašava se estetski smisao literarnog djela te razvijanje novih stilskih postupaka u izricanjima osjećaja. Idejni je modernizam kroz književnost prešao u duhovne pobune i metafizičke dvojbe. U prvi plan izranjaju motivi individualnih psihičkih osjećaja koji upravljaju putove sudbine. Moderna je svojevrstan stilski pluralizam. Poetski tekstovi odišu impresionističkim i ekspresionističkim stilskim izrazom, a oblik soneta najčešći je dio ovog pjesništva.
Čovjek Moderne je osamljena, slobodna, znatiželjna i religiozno-skeptična osoba koja čezne za autonomijom. Razvija se metafizička osamljenost i gubitak vjere i sigurnosti univerzalnog reda. Stoga će hrvatsko pjesništvo od Moderne do danas biti u neprestanoj žudnji za smislom i konačnim odgovorima. Naći će se u jednoj napetosti između dvije kozmičke projekcije: agnostičke i kršćanske. U nemogućnosti da uspostavi kontakt s Bogom, pjesnik Moderne će vlastitu samoću nastojati prevladati putem osjetilnosti koja ima tu posredničku ulogu za komunikaciju s nedohvatljivim Božjim svijetom. Središnja kategorija tadašnje estetičke svijesti je Ljepota i ona je zajednički ideal svih evropskih umjetničkih pokreta od simbolizma, do secesije. Zbornik ''Hrvatska mlada lirika'' iz 1914. godine najradikalnije je označio ovaj mladenački senzibilitet. Ljepota shvaćena kao ideal zauzima mjesto Boga. Antun G. Matoš će u svojim esejima reći: ''Naša je vjera ljepota''. 1.1. Doživljaj Krista u pjesništvu Silvija Strahimira Kranjčevića
Iz ovog perioda posebno treba izdvojiti Silvija Strahimira Kranjčevića, pjesnika koji je stvarao na razmeđi 19. i 20. stoljeća, jer se lik Krista kod njega ističe na poseban način. Kranjčević je pjesnik srca, milosrđa i sućuti, borac za socijalnu pravdu, humanist koji traži mir. U veličanstvenoj himni Mir vam! očekuje ponovni dolazak Spasitelja kojeg ni apostoli neće prepoznati. Kristova je osoba centralna i nezaobilazna točka za Kranjčevićev opus[1]. Njegova patnja i smrt na križu radi otkupljenja u pjesmi Golgota govore o neprestanoj svijesti o rascjepu između prihvaćanja Božje žrtve i spasenja. Pjesnik razdvaja Boga i čovjeka, Krista i svijet, odnosno njegovu Crkvu. Riječ je ona koja je u božanskom planu spasenja naslijedila Krista. Pjesnik istovremeno priziva Krista i brzo klone pred napastima svijeta. Osjeća bol svijeta kao vlastitu bol i u tome se suobličuje s Kristom. Vjeruje da se Kristova misija ne ograničava samo na sakramentalnoj nego se proteže na društveno materijalnoj razini. S druge strane, on dijeli Krista i Crkvu, Božju misiju i crkvenu praksu. Krist je u njegovoj poeziji nadljudska, herojska i božanska pojava dok je Crkva slaba i nedosljedna. On je božanski uzvišen lik, simbol i poticaj. U pjesmi Resurrectio vidimo Krista kao Mesiju koji će svijet povesti u pravedniji društveni poredak. Kranjčević prihvaća temeljne postavke kršćanske teologije da je Bog creator et remunerator (stvoritelj i sudac).
 
2. Vjera i nevjera kod hrvatskih pjesnika od 1914.–1945. g.
Nakon Matoša u hrvatskoj lirici nastupa novo razdoblje osamljenosti, ukorijenjenosti u imanenciju. Boga se pokušava pronaći u ljudskoj subjektivnosti, a transcendencija se među književnicima doživljava kao praznina. Središte svemira nije Bog nego ljudski duh. Poezija će postati vapaj za smislom i krik straha pred susretom sa Kristom.. Kod Krleže se očituje bunt protiv nihilizma i ujedno sumnja da postoji živi spasitelj Krist. Entitetima ''Nepoznat Netko'' i ''Veliko Bezglavo Nešto'' Krleža izriče metafore kaosa i prazninu transcendencije. Naš najveći ekspresionist među pjesnicima, Antun Branko Šimić, u svojoj zbirci Preobraženja (1920.) ne zapada u retorički negativizam kao Krleža, ali se odriče kršćanske koncepcije svijeta. ''Boga više nema'', reći će. On ne poznaje Krista kao otkupitelja i spasitelja nego zagovara samootkupljenje. Nema eshatološkog obećanja, njegov svemir je u neprestanom preobraženju. Bliža od Krista mu je njegova Majka Djevica Marija kojoj se obraća u pjesmi Gospa Marija. U pjesmi Otkupljenje (1920.) suprotstavlja se kršćanskom pojmu otkupljenja panteističkim i teozofskim razmišljanjima ovako: Nas nitko nikad otkupio nije Svaki od nas sin je Božji Što s neba je u bijedu svijeta sašao Ni kod velikog pjesnika Tina Ujevića ne nalazimo kršćansku koncepciju svemira nego akozmistički panteizam. Svijet je samo privid a ono što je vječno to je neprestana mijena, Heraklitova vatra. Ali, zato nalazimo veličanstven lik Krista kao posljednjeg Adama i otkupitelja svega postojećeg kod Vladimira Nazora. Njegova pjesnička aura ima značajke grandioznosti, i kozmičke borbe dobra i zla. Pod utjecajem Steinerove antropozofije Krista prikazuje kao mitsku sakralnost. Odraze religiozne nevjere u vjeri naći ćemo u njegovoj pjesmi Križni put koji je prateći liturgijski ciklus od 14 postaja pisan u ispovjednom tonu. Takva je i pjesma Božić: Koliko puta ti se za me rodio, O malo d'jete Isuse! Al' zv'jezda k tebi mene nije vodila.
Svakako najzanimljiviji kristocentrični pjesnik 20 st. je Nikola Šop. Kod njega je Isus živo prisutan kao bogočovjek koji silazi među male ljude da bi im bio prijatelj. Katoličko pjesništvo u razdoblju od pojave Moderne do početka Drugog svjetskog rata formiralo se u okviru Katoličkog pokreta koji se zalagao za pravovjerje protiv aktualnih struja modernizma i ideološkog liberalizma. Katolički pokret želio je afirmirati katoličku književnost po uzoru na sličnu afirmaciju u njemačkom časopisu ''Der Gral''. Časopis ''Hrvatska prosvjeta'' afirmirao je mnoge pjesnike katoličke lirike koje među kojima je važno izdvojiti kristocentrične pjesnike Izidora Poljaka i Milana Pavelića koji pokazuju snažne doživljaje liturgije i ljubav prema Crkvi kao Mističnom Tijelu Kristovu. Tu je važno spomenuti i Rajmunda Kuparea koji piše lapidarno, s puno zanosa, molitvi i zahvalnica koje odišu iskustvom vjere. On razgovara s Isusom prisno poput Šopa i s prirodom prisno poput Sudete. Dok su njegove prve pjesme pisane u duhu asketske pobožnosti, dotle su njegovi kasni radovi kratki i jezgroviti, više aforistični. Jedan od najobrazovanijih ljudi unutar Katoličke akcije bio je pjesnik Ivan Lendić koji u međuratnom razdoblju piše kontemplativne sonete. U njegovoj zbirci Angelusi, Krist se pojavljuje kao svjetlo koje razastire mračne noći. U Korosantima, Krista vidimo kao tajanstvenog supatnika prisutnog u bijeloj Hostiji koji blagoslivlje i šuti. U pjesmi Vizija ljiljana na mjesečini vidimo kako pjesnik u ekstatičnom stanju gleda Krista kako bdije dok se braća ljiljani u beskrajnom mnoštvu mole. Njihove molitve su mirisi i boje, a sam pjesnik za sebe kaže da je samotni kormiral broda koji se sav želi stopiti s Bogom. Lendiću je Krist prije svega Bog koji nad svime bdije, spasitelj i otkupitelj, zadnje odredište svakog bića.
Ovdje valja spomenuti Serafina Mičića i Antu Jakšića koji u euharistijskom slavlju snažno doživljavaju Kristovu prisutnost. Jakšićeva pjesma Pretvorba aludira na sržni dio euharistijskog slavlja, a o misnom slavlju također imamo dosta pjesama od Jeronima Kornera i Branka Klarića. Korner je u svojoj zbirci pjesama ''U hramu Cistercija'' nadahnut liturgijom Marijina Uznesenja i ti su njegovi stihovi najljepši stihovi čitave hrvatske marijanske lirike. U pjesmama Slava i Prikazanje prema Kristu upravlja prošnje prožete poniznošću i skrušenošću, a pjesme Corpus Domini i Prije tijelovske pričesti snažno opisuju svečanosti procesije i pričesti.
 
2.1. Lik Krista u pjesništvu Izidora Poljaka
Izidor Poljak se rodio 7. lipnja 1883. godine u Bednji, Hrvatskom Zagorju, a umro 22. kolovoza 1924. godine u Brkom. Radio je kao kapelan, vjeroučitelj, kasnije i duhovnik u vojnoj bolnici u Sarajevu. Bio je župnik na Bijelom Brdu blizu Dervente i u Boći. Prvu zbirku ''Pjesme'' tiskao je 1909. godine u Sarajevu. On je duboko religiozni i rodoljubni pjesnik koji je u početku bio pod utjecajem Kranjčevića da bi kasnije stvorio samostalnu formu. Kod njega nema nikakvog ispraznog slovopletenija. Jedna od njegovih najsnažnijih pjesama je pjesma Credo iz zbirke ''Sa Bijelog Brda'' i ona najviše govori o Poljakovoj kristocentričnosti:
(…)Ja vjerujem, Hriste, u Te, svog Boga. Raskrilio Ti si na Golgoti ruke, Zemlje da zagrliš c'jele, plemena i puke, - I svi će v'jekovi živjet Od poljupca tvoga.
Ja vjerujem u te, Crkvo Gospodnja sveta. Ti blagoslov daješ, a mrze te, ko da si kleta, Poje te žuči, ti Božjom pitaš ih hljebom, Vječni dobrotvor ljudi, Ko Hristos probitih grudi, Zemlju vežući s nebom Ko Herakle nosiš stupove sv'jeta(...)
Put katolika na ovoj zemlji je put križa. Bez svega se može ali bez Boga se ne može reći će u pjesmi Noć bez Njega. U mnogim pjesmama izražava jobovsku borbu sa strastima u želji kako bi ostao potpuno vjeran Kristu kojeg veliča različitim atributima; najmilija nada, ocean ljubavi, jedina oaza i slično. Pjesnik je iskren bogotražitelj i bogoljubitelj. Čitav rukovet pjesama koje su pisane poput psalama svjedoče o tome. Uz Đuru Vilovića i Milana Pavelića, Izidor Poljak je najupečatljiviji pjesnik katoličke moderne. Prvu zbirku ''Pjesme'' karakterizira traženi Bog, a drugu zbirku ''Sa Bijelog Brda'' karakterizira ''nađeni'' Bog. Taj ''nađeni'' Bog u pjesmi Postcommunio ostaje vječno prisutan u otajstvu euharistije.
 
2.2. Lik Krista kod Đure Sudete
Đuro Sudeta (1903.–1926.) je autobiografski zatvoren pjesnik katoličke orijentacije. Pjesme je objavljivao u katoličkim časopisima ''Zora –luč'', Luč'' i ''Hrvatska prosvjeta''. Napisao je sljedeće zbirke pjesama: ''Osamljenim stazama'' (1924.), ''Kućice u dolu'' (1926.), a zbirka ''Sutoni'' objavljena je 1929. godine, poslije pjesnikove smrti. Najčešća riječ u njegovoj lirici je bol i upravo je ta bol tijela, odnosno bolest izvorište pjesnikove težnje za smirenjem koje pronalazi u Bogu. Njegova životna filozofija je neposredno vjernička. Bog je jedina realnost budućnosti. Sudeta ne priznaje sadašnjost, jer ona nije ništa drugo doli sama bol. Njegova je lirika nekonfliktna, sutonski smirena. Osobito značajna je njegova pjesma Oče koju je 1920. godine priložio bratu Mati. Tu su sadržani pjesnikovi programsko-svjetonazorski stihovi i intimna molitva koja je pisana u ime cijelog svijeta.
Sudetina najbolja prozna poema ''Mor'' predstavlja vrhunac njegova stvaralaštva i ona predstavlja himnu Bogu Stvoritelju. U njegovim religijskim kontemplacijama i pomirenju sa sudbinom i usamljenošću, patnja je onaj moment koji ga suobličava s Kristom. Takva kristocentričnost dolazi do izražaja u zbirci ''Osamljenim stazama'' koja je sva obilježena bolešću, patnjom i smrću. Za razliku od velikog hrvatskog grudobolnika Antuna Branka Šimića u njegovim sutonskim pjesmama dolazi do izražaja patničko i romantično raspoloženje. U vlastitoj patnji Sudeta će se suobraziti Kristu s kojim se susreće u vlastitoj Golgoti. Nadahnut Pretvorbom koja implicira Kristovu stvarnu prisutnost piše pjesmu Nedjelja. Sve njegove pjesme su vjernički ispovjedne poput ove:
(…)svuci, svuci i s mene ovo odijelo griješno, kao što s jesena lišće… i daj, da i moja noga cestama pokore krene, daj, da i moje srce u Tebi za navijek se prene - Amen.
(U jesen)
2.3. Lik Krista kod Side Košutić
Sida Košutić (1902.−1965.) je pjesnikinja i spisateljica kršćanskog nadahnuća. Napisala je više romana i kraćih pripovjedaka, lirskih crtica i alegoričnih priča, jednu dramu, jednu svetačku biografiju i šest zbirki pjesama u prozi: Vjerenička žetva, Knjiga božanske utjehe, Posvetnici svijeta, Vječnost blaga miluje, Hvala neprijatelju, Kad su jasmini snježili. Nakon 1945. godine Sida Košutić piše domoljubne pjesme koje su objavljivane u časopisu ''Hrvatska revija''. Ona je religiozno kontemplativna književnica. Religiozno razmišlja i stvara. U zbirci ''Solsticij srca'' naći ćemo dosta pjesama inspiriranih i posvećenih Kristu. Ljubav je temeljni princip njezinih razmišljanja. Tu ljubav najviše vidi u Kristu koji je sama utjelovljena ljubav. Rođenje Kristovo za nju je rođenje ljubavi. Njene pjesme su poticajno-religiozne naravi, aktualne vjerski i ezgistencijalno. Kristu se obraća prisno kao Bogu, moli za oproštenje, traži pravdu, kritizira licemjerstvo kod vjernika i u društvu. U tom stilu pisana je duhovna poema Osamljeni:
(…) Koliko puta si nas čekao, Kriste, na raskršću putova naših! Ali mi nismo došli. Koliko puta si molio pravdu na usta poniženog patnika? Ali nitko se ne htjede smilovati (…)3. Krist u poslijeratnoj lirici postmoderne
Pedesete godine u hrvatskom pjesništvu karakterizira probuđeni individualizam i subjektivizam koji je označen pojmom ''odsutnog Boga''. Tamo gdje je Bog odsutan, pojedinac sam traži svoje korijene i vlastito spasenje. Univerzum se dijeli na dvoje: imanenciju i transcendenciju. Katoličko pjesništvo nakon drugog svjetskog rata nije se bitno promijenilo u odnosu na pjesništvo između dva svjetska rata. Tenzija između ''Ništa'' i ''Sve'' je osnovna tenzija modernosti. Istrošiti se u trošnom ili transcendirati prema Apsolutu. Književnici 2o st. slikovito su prikazivali nemire modernog čovjeka te su proniknuli u religioznu stvarnost iskreno i spontano. Zanimale su ih sve varijacije religiozne svijesti i podsvijesti. U toj kompleksnoj religioznoj stvarnosti naći ćemo nerijetko da se pjesnik poistovjećuje s bezbožnikom koji moli Boga. Takva je primjerice Molitva čovjeka koji ne vjeruje u Boga kod Nikole Milićevića. Suvremeni pjesnik doživljava Boga istodobno daleko i blisko, intimno u sebi i daleko u nekoj transcendentnoj šutnji. Milićević se u pjesmi Kao na početku pjesnik se Bogu obraća imenom Neznani. Upućuje mu svoju poruku da je slab i siromašan čovjek koji nije dostojan ispuniti njegove zadatke, priznaje sumnju. Bog je ''tajanstveni neznanac'' i u ostalim njegovim pjesmama, ni dobar ni zao, ali jasno prisutan i stvaran. On je ''nevidljivi motritelj'' kroz kojeg se ne može prodrijeti, jer je nesaglediv. On je nečujni glas što bdi nad svime: Poslao si me iz svojih daljina ovamo, o Neznani! Uputio si me s nekom svrhom i zacijelo si htio da nešto obavim ovdje, da izvršim neku zadaću: Možda da uzorem njivu, da zasadim vinograd Ili da porinem brod u neko tamno more.
Suvremeni hrvatski književnici tako na različite načine izražavaju znakove vjere u nevjeri, nevjere u vjeri, skeptične sumnje te religiozne alternacije, prihvaćanja i neprihvaćanja Boga.[2] Pjesnici kršćanske inspiracije okupljali su se oko emigrantskog časopisa ''Hrvatske revije'' Vinka Nikolića, a u domovini oko ''Hrvatske prosvjete'' i ''Marulića''. Drugu polovicu 20 st. u hrvatskom pjesništvu obilježava Nikola Šop koji Krista više doživljava u antropološkoj dimenziji kao suputnika, brata i prijatelja nego uskrslog i uprisutnjenog u otajstvu Euharistije. Euharistijski Krist bio je inspiracija pjesnikinjama Ivni Talaji, Ani Zorki Kojaković, Ivanu Lendiću. Velik broj pjesama u našoj književnosti posvećen je tematici koja prati božićno-uskrsni ciklus. Posebno su impresivne brojne ratne božićne pjesme koje su se javljale u Domovinskom ratu, a inspirirane su ratnim nasiljima i tragičnim događajima. Za jedne je pjesnike Božić značio svjetlo u tami i smisao života, a za druge je značio opomenu i poticaj da se postigne pravda i mir u svijetu.[3] Uskrs je središnji događaj spasenja i kao takav uključuje konačnu eshatološku perspektivu. Kad je riječ o Velikom tjednu u Hrvatskoj imamo bogatu pučku pasionsku baštinu koja je živo prisutna do danas. Muka, križ, smrt i uskrsnuće međusobno se jako prožimlju, pa pjesnici postmoderne različito prilaze Uskrsu, jedni s vjerom u prazan grob i preobraženje, drugi sa skepsom, a treći sa idejom kozmičke obnove života i proljetnog cvata kao kod Ivana Gorana Kovačića. Kod novijih pjesnika, primjerice kod Ivana Tolja, uskrsne asocijacije bude poziv na Posljednji sud.
3.1. Mistična poezija s. Marije od Presvetog Srca (Anke Petričević) Anka Pertičević (1930.–), splitska klarisa, poznatija kao s. Marija od Presvetog Srca, vrlo je plodna i uspješna književnica. Njen je Krist trajni pratilac i pomoćnik na životnim stazama, a njezina je poezija obilježena s dosta didaktičko-bogoslovnog diskursa. Često je opsjeda misao o Bogu-Ljubavi i u toj svjetlu promatra njegovu nazočnost u svijetu. To je poezija koja izražava ljubav prema Bogu i jako je sentimentalno nabijena. Sve njezine pjesme prožimaju takozvane ''mistične zaruke'' s Kristom. Takva lirika puna asketsko-mističnih uzleta je na tragu mistične lirike katoličkih svetaca, sv. Katarine Sijenske, sv. Agneze, sv. Terezije Avilske, sv. Ivana od Križa. Napisala je jedne od najljepših stihova kršćanske duhovne lirike u novijoj hrvatskoj književnosti. U pjesmi Tajna i stvarnost ljubavi (1961.) iz zbirke ''Stazama ljubavi'', opisuje Božju ekonomiju spasenja preko Adama do Kristova križa. Ona tu jasno naglašava da je križ Kristovo oruđe kojim je svladao smrt, svijet, pakao i grijeh. Svojim križem otvorio nam je vrata Raja. Križ je tajna Kristove ljubavi, pa se pjesnikinja u svakoj pjesmi ne zaboravlja zahvaliti Otkupitelju, Presvetom Trojstvu i Blaženoj Djevici Mariji na tom daru milosti. 3.2. Kristocentričnost Nikole Šopa
Isus se u pjesmama Nikole Šopa (1904.–1982.) pojavljuje kao čovjek sa svojom ljudskom naravi. Vidimo Isusa koji je umoran i gladan. To ne znači da je Isus Krst desakraliziran, da nema božansku narav. Božanska narav je ostavljena čitateljevoj nadogradnji. Isus kao Otkupitelj je prisutan u svakodnevnom otkupljenju pojedinca. U njemu se sve opreke pomiruju i on je središte Kozmosa. Dok je kod ranog Šopa Isusov lik više prikazan kao čovjek, dotle je kod kasnog Šopa Isus više prikazan kao Uskrsli. Šopov Krist je bogočovjek prema kome se odnosi familijarno. Govoreći o njemu dr. Drago Šimundža piše: ''Njegova vizija kršćanstva nije bila zasnovana na religiozno-bontonskoj distanci, isforsiranom strahopoštovanju i uhodanoj pijetistici, nego na životnoj stvarnosti i bliskom suodnosu Boga i čovjeka''.[4] Vjera u Kristovo božanstvo potiče pjesnika da ga dovede među ljude koji olako na nj zaboravljaju. Isus nam tako postaje bliži i razumljiviji. Šopov osebujan pjesnički svijet okreće se oko malih stvari, jednostavnosti i skromnosti života. Pjeva o napuštenoj kući, tuguje za cvrčkom, moli se za psa čuvara, piše baladu o školskoj klupi i staroj svjetiljki. Sve te naizgled malene stvari postaju znamen transcendencije, univerzalnog poretka i sklada. Junaci njegove kontemplativne lirike su prosjaci, siromasi, sluškinje. On je pjesnik altruizma i bratske solidarnosti, pravi nasljednik Sv. Franje. Kod njega se osjeća utjecaj lirike Francisa Jammesa. Šopova najbolja pjesnička zbirka je ''Isus i moja sjena'' (1934.). Tu vidimo da Isus nikad ne dolazi kao sudac nego kao milosrdni prijatelj koji želi saslušati i razumjeti svakog čovjeka. Nije Neznani Bog, nego prijatelj obiteljskog doma. U pjesmi Isus u posjetu kod nas, susrećemo Krista kako nosi šešir i aureolu, što personificira ljudsko i božansko, tjelesno i duhovno.
Isuse dragi, izvoli samo sjesti i odložiti svoj šešir i oreol(…)
 
Zaključak
 
Pjesma u biti nije izraz ni subjektivnog ni objektivnog, ni realnog ni idealnog – nego jednog i drugog. Lik Krista kod svakog je pjesnika bio drukčiji, nekad dalek, nekad blizu. Nemiri i sumnje često puta su pjesnike vodili do pravog osvjedočenja. Najčešći motiv u religioznoj poeziji 20 st. jest sumnja. Skepsa postaje znak modernosti, pobune i avangarde. Ipak, hrvatska je književnost od samih svojih početaka bila duboko religiozna. Poetsko i religiozno su još od glagoljske baštine toliko povezani u našoj nacionalnoj kulturi da se sve do danas nije pomišljalo praviti razlike između literarne matice i katoličke inspiracije kao njezinog posebnog segmenta.[5] Rodoljublje i kršćanska baština bitne su sastavnice hrvatske književnosti i kulture. S modernom se naša književnost počela sve više sekularizirati pod utjecajem različitih idejnih i društvenih procesa. Nakon Moderne koja završava smrću Matoša avangardni stilovi su se najjače osjetili kroz ekspresionizam koji nam je stigao iz Srednje Europe. Svjetonazor pjesnika varirao je od indiferentizma i liberalizma do skepse i materijalističko-ateističkih koncepcija. Među religioznim pjesnicima snažne katoličke inspiracije u tom periodu izdvajamo: Antuna B. Šimića, Đuru Sudetu, Nikolu Šopa, Sidu Košutić, Antuna Bonifačića, Ivana Lendića i Izidora Poljaka. U cijelom međuratnom razdoblju, hrvatsko je društvo dosta religiozno, a religiozni pjesnici su pravi molitveni stvaratelji i poklonici biblijske poruke. Promjene na društveno-političkoj sceni nakon Drugog svjetskog rata odražavaju se i na književnike. Poratnu fazu između 1945. i 1952. godine označavamo kao fazu socijalističkog realizma u kojoj se sve više bude ateistička i antiklerikalna razmišljanja. Razdoblje književnog stvaralaštva između 1952.–1968. godine u kojem se književnici približavaju europskim stilovima u suodnosu agnosticizma i službenog materijalizma u teoriji se naziva druga hrvatska moderna. Kod vjerskih oporbenjaka (Krleže, Mirka Božića i dr.) Bog postaje formalno nevažan. Zanimljivo je spomenuti da se u tom razdoblju najimpresivniju pjesmu o Kristu pisanu u biblijskoj perspektivi Sunčani Hristos piše Mak Dizdar, bosanski pjesnik islamske vjeroispovijesti. Od 1968.–2000. godine započinje razdoblje postmodernizma koji karakterizira opći relativizam, raslojavanje i subjektivizam. U tom razdoblju naći ćemo nekoliko značajnih imena katoličke orijentacije koji nisu podlijegali skepsi: Nikolu Šopa, Tonča P. Marovića, Rajmunda Kuparea, Ivana Tolja, Janka Bubala, s. Mariju od Presvetog Srca, , Đurđicu Ivanišević i Ivana Goluba.
Neki će u Kristu kao Sida Košutić ili Anka Petričević (s. Marija od Presvetog Srca) doživljavati beskrajnu ljubav, drugima će kao Kranjčeviću i Nazoru Krist biti ''novi čovjek'' koji će preopraziti ovaj svijet i osloboditi ga nepravdi i zla. Kod Nikole Šopa naći ćemo familijarnog Krista koji je više istaknut u svojoj antropološkoj zbilji nego u preobraženoj, uskrsloj zbilji. Isus je umoran, gladan, hoda među ljudima kao milosrdni prijatelj, ne kao sudac, ali time nije desakraliziran.
Velika većina pjesama s religioznom tematikom inspirirana je evanđeoskim izvještajima te liturgijskim ciklusom od Božića do Tijelova. U prvoj polovici 20 st. naći ćemo dosta pjesama posvećenih ekstatičkim doživljajima Euharistije, a u drugoj polovici 20 st. interes za euharistijske teme općenito opada. No, s druge strane trajan interes za pučku pasionsku liriku koja razmatra pashalni misterij u svjetlu vjere i tradicije ne slabi. Krist je bio i ostao trajan izazov hrvatskim književnicima katoličke orijentacije bez obzira na vrijeme, kulturne i društveno-političke događaje. On ostaje trajna stalna inspiracija i neprolazna tema svim pjesnicima, bilo da u njega vjeruju, ili ne vjeruju, traže ga ili se pate što ga nisu susreli.
 
Literatura
1. IZIDOR POLJAK (1883-1924), zbornik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1986.
2. JURICA, Neven, Bog i hrvatska poezija XX. stoljeća, Alfa, Zagreb 1991.
3. MARIJA OD PRESVETOG SRCA (ANKA PETRIČEVIĆ), Zov vječnih vrhunaca, Symposion, Split, 2001.
4. MARIJA OD PRESVETOG SRCA (ANKA PETRIČEVIĆ), Ljubav zbog ljubavi, balade, Symposion, Split, 1993.
5. MILIĆEVIĆ, Nikola, Pjesme iz tišine, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1994.
6. PETRAČ, BOŽIDAR, Jakovljeve ljestve hrvatske lirike, KS, Zagreb, 2003.
7. PETRAČ Božidar, JURICA Neven, U sjeni transcendencije, Hrvatsko pjesništvo od Matoša do danas, KS, Zagreb 1987.
8. ŠESTAK Ivan, Religijske teme u književnosti, FTI, Zagreb, 2001.
9. ŠICEL Miroslav, Hrvatska književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1982.
10. ŠIMUNDŽA, Drago, Bog u djelima hrvatskih pisaca, sv. 1, MH, Zagreb, 2004.
11. ŠIMUNDŽA, Drago, Bog u djelima hrvatskih pisaca, sv. 2, MH, Zagreb, 2004.
12. ŠIMUNDŽA, Drago, Religiozna povjerenja i sumnje, MH, Split 1999.
13. ŠOP, Nikola, Izabrane pjesme, MH, Zagreb, 1996.
 
Bilješke:
[1] usp. JURICA, Neven, Bog i hrvatska poezija XX. stoljeća, Alfa, Zagreb 1991., str.15
[2] usp. ŠIMUNDŽA, Drago, Religiozna povjerenja i sumnje, MH, Split 1999., str. 175-176
[3] isto, str. 278
[4] ŠIMUNDŽA, Drago, Bog u djelima hrvatskih pisaca, sv. 2, MH, Zagreb, 2004., str. 341
[5] usp. ŠIMUNDŽA, Religiozna povjerenja i sumnje, MH, Split 1999., str. 429