''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

Magijska svijest - p. Mijo Nikić DI

p. Mijo Nikić, DI: ''Magijska svijest''
Čovjek je u napasti da na teška pitanja traži lake odgovore. Umjesto da više uključi svoj razum i pojača napor da objektivno sagleda i riješi svoj problem, moderni čovjek je sklon tražiti recepte sreće na magijski način, a to znači u astrologiji, kod različitih vračeva i okultnih organizacija.Vjerovanje da same ljudske misli i namjere imaju svemoćno djelovanje, odnosno da same od sebe ostvaruju ono što čovjek zaželi, temelji se na aktiviranju magijske svijesti koja je potisnuta duboko u čovjekovoj podsvijesti. Ta se magijska svijest razvila već u prvoj godini života kad je dijete živjelo u takvoj simbiozi s majkom da sebe nije razlikovalo kao posebni entitet od majke.
Koncem prve godine kad se racionalna svijest tako artikulirala da je dijete postalo sposobno uočiti kako je ono posebna stvarnost, magijska svijest koja je do tada vladala trebala je biti potisnuta kako bi se sve više prihvaćao objektivni svijet stvarnosti. Do tada je dijete svojom magijskom sviješću vjerovalo da može sve što zaželi budući da je doživljavalo kako je sve ono što majka čini rezultat vlastitih želja i  namjera. Koncem prve godine dijete počinje sebe doživljavati kao zasebni identitet razrješujući simbiotičku vezu s majkom tako da magijsku svijest nesvjesno potisne u podsvijest odakle se ona, međutim, može aktivirati. To se najčešće događa u stresnim situacijama kad magijska svijest ponudi svoje magično rješenje čovjekovim problemima. Budući da New age daje velik značaj emocionalnim i nesvjesnim silama u čovjeku, nije čudno da je magijska svijest našla opet pogodno tlo za svoje djelovanje. Drugim riječima, shvatljivo je da će se u Novom dobu javljati ideološke struje i vjerovanja u čudesnu moć magijske svijesti u čovjeku. Nasuprot tom uvjerenju Novog doba da čovjek može svojim mislima i namjerama postići sve što zaželi, kršćanska antropologija uči da čovjek može svojom vjerom postići sve što zaželi, traži ili moli. Bitna razlika između ova dva stava sastoji se u tome što zastupnici Novog doba vjeruju u čudesnu moć misli vlastite osobnosti, dok istinski vjernici vjeruju u čudesnu moć vjere koja participira na Božjoj svemoći.

Vjerske sljedbe i novi religijski pokreti veliki su izazov za tradicionalne Crkve, a napose za Katoličku Crkvu koja prema nekim izvješćima dnevno gubi šest tisuća svojih vjernika u Južnoj Americi. Crkva mora pronaći pravi odgovor na pitanja zašto toliko katolika odlazi sljedbama i što je ono što katolici tamo nalaze, a nemaju u svojoj Crkvi.
Jedan od glavnih prigovora koji sljedbe upućuju Katoličkoj Crkvi je u njihovu mišljenju da je Crkva izgubila svoj proročki duh, da čini previše kompromisa sa svijetom, da je postala privilegirana društvena, a ponekad i državna ustanova i da kao takva ne može više mijenjati svijet, ne može biti sol zemlje i svjetlo svijeta. To je ozbiljni prigovor nad kojim se Katolička Crkva mora ozbiljno zamisliti i dati pravi odgovor. Max Weber je pokazao kako su prečesto službene Crkve ulazile u kompromis sa svijetom i na taj način postajale njegovi taoci. Pojedine Crkve su tražile potporu državnih vlasti kako bi mogle negativno sankcionirati one koji nisu htjeli obdržavati njihove obrede, a zauzvrat su opravdavale i podupirale postojeće državno uređenje. To je ponekad značilo izdaju evanđeoskog poziva koji traži da se kidaju okovi nepravedni i ruše strukture grijeha. Prema tome, vjerske sljedbe su izazov za Crkvu da bi se Crkva obnovila u svojoj proročkoj službi i odvažnosti da optužuje nepravde bilo gdje se one nalazile. Svojim radikalnim načinom života sljedbe su kritika društva u kojem žive. Međutim, zbog drugih razloga sljedbe nisu pravo rješenje, a mogu biti i velika opasnost za društvo. Sljedbe su izazov za Crkvu da bi u svom krilu počela oblikovati male zajednice u kojima će vjera biti autentično i radikalno življena. Međutim, te zajednice ne bi smjele ponoviti pogrešku sljedbi i izolirati svoje vjernike. Cilj je pripremiti ih za život u društvu i svijetu.
Odnos države i zakona prema religijskim pokretima i sljedbama trebao bi  biti kao i prema svim drugim udrugama građana. To znači da bi državni zakon trebao poštovati slobodu savjesti i religioznog opredjeljenja svakog građanina. Međutim, država je dužna reagirati onda kad je ugrožena sloboda njezinih građana, kad su pogođene obitelji koje se same ne mogu nositi s problemima koje im stvaraju vlastita djeca kad postanu članovi nekih sljedbi koje traže novac ili druge vrijedne stvari. Zatim, država mora obraniti mlade i zaštititi ih od sljedbi koje se služe metodama koje ugrožavaju psihički integritet osobe ili pak potiču mlade na kriminalna djela.