''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

NIETZSCHE I DOSTOJEVSKI

Nietzsche je za sebe znao reći da je on posmrtni filozof. Njegova filozofija je protuslovna, figurativna i ironična. Njemu se, kao i Dostojevskomu, činilo da je zapadna civilizacija bolesna. No dok je jedan od njih lijek za bolest Zapada tražio u ruskom mesijanizmu, drugi ga je tražio u imoralizmu i volji za moć. Neki autori Dostojevskoga drže prethodnikom Nietzschea, jer je u nekoliko romana dao prikaz ničeanskih razmišljanja, karakterističnih za društvenu klimu i buđenje revolucionarnih ideja u Rusiji i Europi krajem devetnaestog stoljeća.

Primjerice, u noveli Zapisi iz podzemlja glavni lik nam otkriva filozofiju skeptičnoga i pesimističnoga »podzemnog čovjeka«, koji se suprotstavlja društvenim i ideološkim prisilama. Nietzsche koji je kasnije čitao ovo djelo priznaje da se oduševio tim likom budući da je upravo u njemu najviše prepoznao sebe.[1] Glavni junak novele kaže: »Bez slobodne volje pojedinac ne može biti ni dobar ni zao, ni junak ni insekt.«[2] Dostojevski će u svojem Dnevniku pisca ovog »podzemnog čovjeka« bliskog Nietzsheu okarakterizirati kao paradoksalnog čovjeka i beskarakternog despota koji ima snažnu potrebu proklamirati svoju volju, svoj bijes.

U romanu Zločin i kazna, primjećuje Šestov, Dostojevski ljude ne dijeli na »dobre« i »zle«, nego na »obične« i »neobične«.[3] Dobri su »obični« ljudi koji se pokoravaju moralnim zakonima, a »neobični« su oni koji sami stvaraju zakone. Raskoljnikov je jedan takav junak koji se našao »s onu stranu dobra i zla«, razapet između egoizma i humanizma, nečovjeka i nadčovjeka. Raskoljnikov je, poput kneza Valkonskoga u romanu Poniženi i uvrijeđeni, promašeni ničeanac, nedorastao svojem snu. Kasnije ćemo vidjeti da je za Dostojevskoga jedino Krist onaj koji ima moć koja nedostaje njegovim junacima. Jedino Krist, Utjelovljena ljepota koja spašava svijet, pobjeđuje smrt i tamu, nosi svjetlo i život. Zato se knez Miškin u romanu Idiot ljuti na Holbeinovu sliku mrtvog Krista u Rogožinovoj kući. Ta slika za Dostojevskoga veliča smrt, a ne vječni život koji povezuje ono imanentno i transcendentno.[4] Holbeinova slika razotkriva krizu zapadnog kršćanstva koja je započela s renesansom i  luteranskim redukcionizmom, a nastavila se s prosvjetiteljskim racionalizmom, liberalnom i dijalektičkom teologijom.

Ruski filozof Lav Šestov u iscrpnoj analizi Nietzschea i Dostojevskog pretjeruje kad govori o  njihovim sličnostima. Za razliku od Nietzschea koji ne priznaje slabost, Dostojevski poznaje svu slabost »podzemnog čovjeka« i svu veličinu prosvijetljenoga »nadzemnog čovjeka« što ćemo vidjeti u likovima starca Zosime, kneza Miškina, Makara Ivanoviča ili sv. Tihona Zadonskoga.

Čitajući pripovijetku San smiješnog čovjeka negdje sam pročitala da ju je napisao odmah nakon novele Zapisi iz podzemlja. Bez obzira je li redoslijed točan ili nije, ova nam pripovijetka također govori o ''podzemnom čovjeku'' ali ovoga puta u novoj epizodi. Ni ovdje, kao ni u Zapisma iz podzemlja, ne znamo ime glavnog junaka. Znamo da je riječ o još jednom »neobičnom« čovjeku, kojega drugi ljudi ne razumiju i odbacuju. Dostojevski ga naziva smiješnim, a zapravo je riječ o apsurdnom junaku koji istovremeno želi i ne želi počiniti samoubojstvo. U nakani da okonča besmislen život jednim hicem pištolja smeta mu, čak štoviše, jako ga iritira plač djeteta kojeg čuje s ulice. Za čovjeka koji ne vjeruje u besmrtnost duše, samoubojstvo se čini tek jednim od mogućih izbora. Nietzsche kaže: »Umri u dobar čas; tome uči Zaratustra.«[5] U ovoj pak priči, dolazi do nagle preobrazbe radnje kada se smiješni čovjek susreće s otokom sreće. Na tom utopijskom otoku ''smiješni čovjek'' susreće ljude koji žive u potpunoj harmoniji s prirodom, bez patnje, hramova i zakona. Tamo je sav naravni svijet prožet životvornim duhom.[6] Ovaj otok svjedoči o utjecaju ruskog kozmizma na autora koji se s glavnim predstavnicima ove filozofsko-religiozne struje susreo u Rusiji. Ruski kozmizam se temelji na ideji o jedinstvu mikrokozmosa i makrokozmosa, odnosno na onome što pravoslavni mislioci  nazivaju  »sabornost«. U komentaru ove pripovijetke Lav Šestov ističe da čim istinu želimo iskoristiti kako bi njom usrećili ljudski rod na putu smo je da je zaprljamo. U istom trenutku zaboravljamo sve što smo vidjeli u vlastitim »ekstazama« jer počinjemo gledati kao »svi« i govoriti kao »svi mi«.[7] Otok sreće kojeg spominje Dostojevski je metafora za narav i milost. Međutim, više od ovog zanimljiviji je lik Ivan Karamazov . On u romanu Braća Karamazov pripovijeda o Velikom inkvizitoru, devedesetogodišnjem starcu, kardinalu, koji razgovara s Isusom na optuženičkoj klupi. Na pitanje: »Što si došao da nam smetaš?« Isus šuti.[8] To nije samo kritika upućena katoličanstvu nego općenito cezaropapizmu i svakoj sekularnoj religiji koja uči da se sreća pojedinca ostvaruje u negaciji individualne svijesti i slobode. Veliki inkvizitor je duh samouništenja koji Isusa kuša u pustinji kako bi ga podložio zakonima svijeta.[9] Za Ivana Karamazova Veliki inkvizitor nije samo demon Crkve nego i države, odnosno »državotvorne volje za moć«.[10] Zato inkvizitoru nikako nije jasno zašto je Isus odbacio »cezarov mač«. On želi vladati dušama i držati ih u pokornosti. Nietzsche je prema institucionalnoj crkvi bio izrazito skeptičan. »Crkva? Odgovorih mu, to je jedna vrsta države, i to ponajlažljivija.«[11] On razlikuje vjeru i crkvenjaštvo koje smatra  najvećim  neprijateljem Crkve.[12] Iza crkvenaštva krije se oholost, vezivanje kraljevstva Božjeg za ljudska tumačenja. Đavao Ivanu Karamazovu naviješta eru titanskog ponosa čovjekoboga, koji kliče: »Sve je dopušteno!«[13] Vidjet ćemo da junaci iz romana Bjesovi predstavljaju upravo takve likove. Stavrogin kaže: »Tko pouči ljude da su dobri, taj će privesti svijet kraju. Onoga koji ih je tome naučavao, razapeli su. On će doći i ime mu je čovjekobog.«[14] Drugi je Kirilov, koji kaže: »Tko se usudi sam ubiti, taj je bog.«[15] Francuski književnik Albert Camus to uzvišeno ili logično samoubojstvo naziva metafizičkim zločinom. Zato je za njega Kirilov apsurdni junak. Ako Boga nema, Kirilov priznaje: »Sve je moja volja i ja svoju volju moram objaviti«.[16] Ubiti Boga znači postati bogom.[17] Roman Bjesovi svojevrstan je obračun s »nečajevcima«[18] koje Dostojevski uspoređuje s demonima koje je Krist istjerao iz krda svinja.[19] Upravo su ti demoni ušli u revolucionare, boljševike i anarhiste. U Dnevniku pisca (1877.) taj fenomen pripisuje duhu bajronizma koji se u Europi pojavio kao izraz razočaranja, osvete i očajanja.[20]

Nietzsche je s druge strane do kraja ostao ambivalentan i nedorečen, dosljedan antidogmatizmu, imoralizmu i telurskom misticizmu. Njegov jezik je suvremen, fragmentaran, aforističan, polemičan, proročki i prevratnički. Upućuje na spoj različitih diskurzivnih praksi, na raskid s idealizmom, historicizmom, religiozno-moralnom praksom. On je svojim filozofskim maljem razbijao svaku spekulaciju na perspektivističku ontičnost. Uspoređujući Nietzschea i Dostojevskog zanimljiov je uočiti da su obojica u svojim djelima kritična prema socijalizmu i revolucionarnim strujanjima 19. stoljeća. Nietzsche u knjizi Volja za moć ističe da je »u ovoj u demokratskoj Europi uvelike narasla podložnost ljudi dresuri.«[21] Ako se društveni napredak postiže posluhom i moralnim pritiskom koji ono osrednje ili prosječno cijeni kao najvrjednije, onda smatra, treba uništiti moral da bi se oslobodio život. Poslušan čovjek je mediokritet obilježen instinktom stada. U socijalističkom društvu »život niječe sam sebe«.[22] Nietzsche za razliku od Dostojevskog ne vjeruje u besmrtnost i moralno poboljšanje čovjeka, ali vjeruje u njegovu imanentnu snagu volje. Za njega je kršćanstvo »forma raspada starog svijeta«[23]. On zahtijeva radikalnu dekonstrukciju svih vrijednosti, demistifikaciju religije i novi početak ex nihilo. Taj zahtjev jednako je totalitaran izrečen individualno i kolektivno. Zaratustra kaže: »Pravo koje možeš oteti, ne daj da ti ga poklone!«[24] Nietzscheov nadčovjek predstavlja krajnji ishod samotranscendencije i vrhunac filozofije identiteta. Tog autonomnog čovjeka lišenog moralnih okova utjelovljuje bog Dioniz. Dioniz je u ratu s Kristom, a ljudi zavedeni ničeovom revolucijom nisu postali ni bolji ni veći, nego naprotiv gori i ratoborniji.  Umjesto željenog oslobađanja kreativnih snaga dogodio im se pad u banalnost, prosječnost i nehumanost. »Ovome je dobu svojstven raspad, dakle neizvjesnost; ništa po sebi ne stoji na čvrstim nogama i na tvrdoj vjeri: živi se za sutra, jer je prekosutra dvojbeno.«[25] Dostojevski je predvidio da će se upravo to nakon svih revolucija dogoditi Europi. »Ako se ugasi vjera u besmrtnost, sve će biti dopušteno.«[26] Starac Zosima kaže da će iskrivljeno shvaćanje slobode svijet dovesti do samouništenja. Velike su razlike između ogorčenoga »podzemnog čovjeka« i vedrog »nadzemnog čovjeka«. Zbog toga je za Dostojevskoga ostanak u getsemanskoj noći apsurd. Lazarovo uskrsnuće znak je transcendentnog iskupljenja i odgovor na slabost svih čovjekobogova.

Volja za moć ne samo da se opire transcendenciji nego se ona jednako tako opire i principu jednakosti i bratstva. Ona nužno poziva na rat. Afirmacija moći izbora nije učinila suvremenog čovjeka slobodnijim i manje ovisnim, nego upravo suprotno. Kad čovjek ubije Boga, nađe stotinu idola. U tome je paradoks imoralizma i volje za moć. Švicarski teolog Hans Urs von Balthasar u svojoj Apokalipsi njemačke duše ističe da Nietzscheova kritika vrjednota i kršćanstva poziva istinskog mistika da hrabro prihvati sva proturječja ljudske naravi.[27]

Piše: Silvana Dragun, mag. filoz.

Bilješke

 

[1] U pismu Franzu Overbecku, 1887.

[2] F. M. DOSTOJEVSKI, Zapisi iz podzemlja, Šareni dućan, Koprivnica, 2003., str. 4.

[3] Usp. L. ŠESTOV, Dostojevski i Niče, IRO Partizanska knjiga, Ljubljana, 1982., str. 69.

[4] Usp. H. DE LUBAC, Drama ateističkog humanizma, Ex libris, Rijeka  –  Synopsis, Sarajevo, 2009., str. 269.

[5] F. NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra, Grafos, Beograd, 1987., str. 74.

[6] Usp. H. DE LUBAC, Drama ateističkog humanizma, Ex libris, Rijeka  –  Synopsis, Sarajevo, 2009., str. 347.

[7] L. ŠESTOV, Dostojevski i Niče, IRO Partizanska knjiga, Ljubljana, 1982., str. 202.

[8] Usp. F. M. DOSTOJEVSKI, Braća Karamazovi, II. dio, Znanje, Zagreb, 1978., str. 277.

[9] Usp. L. ŠESTOV, Dostojevski i Niče, IRO Partizanska knjiga, Ljubljana, 1982., str. 213.

[10] Usp. A. ARMANINI, Dostojevski i volja za moć, Ceres, Zagreb, 2003., str. 27.

[11] F. NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra, Grafos, Beograd, 1987., str. 136.

[12] Usp. N. LOSKI, Dostojevski i njegovo hrišćansko shvatanje sveta, Beograd, 1982., str. 264.

[13] Usp. F. M. DOSTOJEVSKI, Braća Karamazovi, IV. dio, Znanje, Zagreb, 1978., str. 358–359.

[14] F. M. DOSTOJEVSKI, Bjesovi, 1. sv., Verbum, Split, 2006., str. 279.

[15] Usp. isto, str. 138.

[16] Isto, str. 361.

[17] A. CAMUS, Mit o Sizifu, Matica hrvatska, Zagreb, 1998., str. 97.

[18] Sergej Genadijevič Nečajev (1847-1882) i Mihail A. Bakunjin –ruski revolucionari i anarhisti koji su otvoreno propagirali terorizam kao najefikasnije sredstvo za ostvarivanje ciljeva anarhista.

[19] Usp. Lk 8, 32–36.

[20] Usp. N. LOSKI, Dostojevski i njegovo hrišćansko shvatanje sveta, str. 188–189.

[21] Isto, str. 69.

[22] Isto, str. 67.

[23] Usp. D. GRLIĆ, Ko je Niče,Vuk Karadžić, Beograd, 1969., str. 51.

[24] F. NIETZSCHE, Tako je govorio Zaratustra, Grafos, Beograd, 1987., str. 203.

[25] F. NIETZSCHE, Volja za moć. Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti (prev. Ante Stamać), Mladost, Zagreb 1988., str. 39.

[26] F. M. DOSTOJEVSKI, Braća Karamazovi, Znanje, Zagreb, 1978., str. 80.

[27] Usp. I. RAGUŽ, »Što teologija treba čuti, dobiti i preuzeti od Antikrista? Hans Urs von Balthasar o Friedrichu Nietzscheu«, u: Obnovljeni život, sv. 63., br. 4 (2008.), str. 429.