''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

Nove zajednice - razlikovanje duhova

 
Nove zajednice - razlikovanje duhova
Autor: Mihály Szentmártoni DI  
          Ovo nije predavanje u klasičnom smislu riječi, nego glasno razmišljanje o nekim pojavama u karizmatskim i molitvenim skupinama. Svoje sam izlaganje svrstao oko nekoliko fenomena koji se najčešće predstavljaju kao problematični: karakteristike karizmatskog pokreta, uloga vođe, narav izlječenja, duhovnost karizmatskih grupa, smjernice Učiteljstva, kriteriji za razlučivanje. Htio bih  napomenuti, da moj kritični pristup ne želi u osnovi srušiti čitav karizmatski pokret što ga je Crkva u biti prihvatila kao znak nove evangelizacije. Nakana mog istraživanja ima za cilj pojasniti neke pojmove i pojave. Priloženi tekst jest poput rječnika u kojem valja potražiti značenje.

POKRETI 
         Za uravnotežen pristup duhovnim pokretima moramo imati pred očima dvije premise:
            a) Teško je generalizirati: nisu svi pokreti jednaki, dapače, uvelike se razlikuju jedni od drugih. Korisno je razlikovati grupe i pokrete koje su nastale unutar Katoličke crkve, dakle su na neki način izražaj njezinog vlastitog života, od grupa i pokreta koje su nastale izvan Katoličke crkve. Imaju svoje podrijetlo unutar Katoličke crkve fokolarini, neokatekumeni, kursiljo, Timovi Notre Dame – pokret bračne duhovnosti, bračni vikend i drugi, a imaju nekatoličko podrijetlo karizmatske grupe (protestantsko), liječenje obiteljskog stabla (anglikansko), različiti istočnjački pokreti. Nijedna grupa, odn. pokret, koji je nastao izvan Katoličke crkve, ne poznaje, npr. pojam „otkupiteljske patnje“.[1]
         b) Lako se upada u simplifikaciju da su sve karizmatske grupe pune problema i hereza. One imaju i mnogo vrednota i pozitivnih ponuda. Sama okolnost da ljudi imaju probleme i da karizmatske grupe privlače ljude, nije problem unutar pokreta, nego u ljudima.

Osnovne karakteristike duhovnih pokreta 
         Poteškoće s obzirom na različite pokrete možemo podijeliti na one koje se odnose na unutarnju strukturu tih pokreta i na one koji se odnose na njihovu ulogu u župama. Želio bih napomenuti, da je Vijeće za laike predložilo da se katolički pokreti ne zovu „duhovni“, nego „crkveni“. To im s jedne strane garantira osjećaj prihvaćenosti sa strane crkvenih autoriteta, s druge strane ostavlja slobodu crkvenom autoritetu da kontrolira događanja u grupama.

Poteškoće u samim pokretima 
            Redukcionizam i selektivnost, tj. prenaglašavanje samo nekog aspekta vjere: neki prenaglašavaju ulogu Svetog pisma, drugi darove Duha Svetoga, treći molitvu za liječenje, itd. Nasuprot tome, kršćanstvo nije veletrgovina religioznih vrednota, među kojima se bira po želji, nego je ponuda „sve ili ništa“.
            Selektivnost, izbirljivost znači još jednu stvar: samovoljnu upotrebu dijelova Svetoga Pisma. Postoji jedna zanimljiva pojava kod mnogih pokreta: preveliki naglasak stavljaju na Stari zavjet, odn. iz Starog zavjeta uzimaju samo one istine koje im odgovaraju, a to može postati izvor ozbiljnih teoloških poteškoća. Tako npr. zagovornici liječenja obiteljskog stabla pozivaju se na starozavjetni citat, da Bog kažnjava grijeh do sedme generacije, a ne citiraju dalje da svaki snosi odgovornost za vlastiti grijeh, a još manje Isusove riječi da bolest slijepca od rođenja nije bila posljedica niti njegova grijeha, niti grijeha njegovih roditelja. Odakle ova velika briga za Stari Zavjet?
            Kardinal Albert Vanhoye, nekadašnji tajnik Biblijske Komisije ovako je odgovorio na ovo pitanje: Vjerojatno se zato citira rado Stari zavjet, jer se nalazi na razini naravne religije, dok Evanđelja sadrže objavljene istine. Odatle je samo jedan korak do zaključka: vjerojatno i sami članovi različitih pokreta osjećaju da ih naučavanje Starog zavjeta ne obavezuje, već ostaje na razini utješnog štiva, dok Novi zavjet postavlja osobu pred izbor. Dovoljno je sjetiti se kako su mnogi poznati sveci našli put obraćenja preko neke evanđeoske istine, a ne starozavjetnog citata. Tako se sv. Antun opat, otac zapadnog redovništva, obratio na Isusov poziv upućen bogatom mladiću da proda sve i da ga slijedi. Slika u kojoj je upoznao Isusa siromašnog, promijenila je život sv. Franje Asiškog, a sv. Franju Ksaverskog potakla je na obraćenje rečenica: što koristi čovjeku ako stekne čitav svijet a izgubi svoju dušu.
            Postoji i opasnost psihologizma koji uređuje nutarnju strukturu tih grupa (npr. bračnog vikenda, neokatekumenskog puta), koje članovi ne shvaćaju do kraja, pa postoji opasnost za manipulaciju njihovim psihičkim potrebama.

Sukob na terenu 
            Uvodnik poznatog časopisa La Civiltà Cattolica od 19. lipnja 2004. govori o sedam glavnih grijeha crkvenih pokreta. Zapravo to je novinarski naslov, sam članak govori o četiri izazova i tri opasnosti:
            1. Zakonski vakuum. Sadašnji Zakonik kanonskog prava ne bavi se izričito s crkvenim pokretima i to stvara zbrku. Potrebno je dati kanonski smještaj tim pokretima, ali taj posao se pokazao složenijim nego što se mislilo. Jedini izuzetak, jedinstvena te vrste danas u Crkvi, je Opus Dei otkad je postao „osobna prelatura“.
            2. Dvostruka pripadnost. Druga alarmantna pojava je prisutnost velikog broja redovnika i redovnica u tim pokretima, koji istovremeno pripadaju vlastitim Družbama, što može stvoriti krizu identiteta. Ova je pojava najviše prisutna kod karizmatika i neokatekumena. Neki napuštaju vlastitu Družbu i prijeđu u neki od pokreta, pa jasno da poglavari ne gledaju dobrim očima takve pojave.
            3. Nekatolici unutar pokreta. Neki pokreti prihvaćaju krštene nekatolike, npr. fokolarini, dapače, među njima ima i muslimana i budista. Premda oni nemaju zakonsko pravo u donošenju odluka, ako im se broj poveća, mogu vršiti određeni pritisak na usmjerenje samog pokreta.
            4. Svećenici oteti svojim dijecezama. Neki pokreti su stvorili vlastite seminare u kojima formiraju buduće svećenike prema vlastitoj karizmi i za potrebe vlastite duhovnosti. Javlja se pitanje inkardinacije što se obično rješava traženjem “dobronamjernog biskupa”, koji prihvaća svećenika, ali ga pušta gotovo isključivo na raspolaganje pokretu. Problemi se mogu javiti kod dolaska novog biskupa ili hitne pastoralne potrebe.
            Najpoznatiji slučaj je neokatekumenski put s pedesetak sjemeništa  “Redempotris Mater” diljem svijeta, odakle je izišlo tisuću svećenika, pravno inkardinirani u razne dijeceze, ali koji ipak stoje na raspolaganje samom pokretu. Rješenje bi bilo u tome da pokreti dobiju dopuštenje da mogu inkardinirati vlastite svećenike, kao što to imaju poznati redovi (dominikanci, franjevci, isusovci), a u novije vrijeme Opus Dei, Kristovi legionari i neki drugi.
            Među opasnostima članak nabraja ove tre:
            5. Tendencija da se apsolutizira vlastito kršćansko iskustvo kao jedino valjano po čemu “pravi kršćani” bi trebali pripadati tom pokretu (jedan svećenik je zastupao mišljenje, da bi dijecezanski svećenici morali pripadati neokatekumenskoj obitelji, da ne budu samci na župama, već da imaju iskustvo pripadnosti jednoj obitelji).
            6. Tendencija da se zatvore u sebe, tj. da slijede vlastite pastoralne programe, apostolske djelatnosti, bez suradnje s drugima.
            7. Tendencija da se otuđe od lokalne Crkve, pozivajući se u svojem djelovanju na vlastite smjernice i programe. Odatle se javljaju napetosti između pokreta i svećenika, pokreta i biskupa.

Konflikt župa-pokreti 
         Novi religiozni i duhovni pokreti od 1950. naovamo imaju zajedničku karakteristiku da se obraćaju samo nekoj religioznoj potrebi čovjeka: zdravlje, sreća, dobrobit, mir. Sve su to vrednote, ali ako ih se uzima izdvojeno od cjeline, postaju idoli.
         Župa je ona zajednica koja ima brigu za sve religiozne i duhovne potrebe vjernika. Posljedica jednostrane ponude pokreta jest atomizacija čovjeka, tj. izdvajanje samo jednog vidika iz cjelina, npr. zdravlje. Druga posljedica je atomizacija vjere, tj. ponuda samo nekih vjerskih istina, a ne čitavog Evanđelja. Stoga ni jedan pokret ne može opstojati kao paralelna župa, nego je dio župske zajednice, a to vrijedi i za redovničke zajednice na području jedne župe.

Protestantski elementi u karizmatskom pokretu 
         Za shvaćanje nekih krivih postavki u karizmatskim grupama treba reći da je pokret protestantskog podrijetla, i neki elementi ostaju i onda, ako se te grupe „pokatoliče“. Neke oznake su:
         a) Insistiranje na osjetljivom iskustvu Boga, karakterizirano karizmama. Teren koji je pomogao brzom rastu karizmatskog pokreta jest redukcija kršćanstva na labavu duhovnost pune sentimentalnosti, bez ozbiljne askeze.
         b) Tendencija iluminizma. Ne samo vođe, nego i članovi pokreta vjeruju da su trajno povezani s Kristom te da im Duh Sveti daje prosvjetljenja na neposredan način. U njihovom rječniku česte su ovakve formulacije: „Bog mi poručuje“, „Duh Sveti mi je rekao“, „Osjetio sam da me je Gospodin prosvijetlio da razumijem“.  Vjera karizmatika nije čin vjere, nego emocionalno događanje.
         c) Teološki redukcionizam. Mnogi prigovaraju da karizmatici ističu preko mjere ulogu Duha Svetoga na račun Isusa Krista. Na to se može odgovoriti da je Duh Sveti Božanska Osoba Presvetog Trojstva i ne može se nikad pretjerano isticati njegova uloga. Ipak, postoji teološki redukcionizam: karizmatike ne zanima tko je Bog, nego što Bog čini za njih.

Katolički scenarij 
         Dokument doktrinarne komisije katoličkog karizmatskog pokreta[2] analizira  razloge za relativno brzo proširenje karizmatskih grupa s ponudom izlječenja u kršćanskom svijetu i nalazi za to tri odgovora:
         a) Drugi Vatikanski Sabor, pod utjecajem kardinala Suenensa, uvrstio je u Konstituciju o Crkvi Lumen Gentium paragraf o izlijevanju karizmi, kako uobičajenih tako i izvanrednih i Crkva treba prihvatiti ove karizme (Br.12).
         b) Preimenovanje Sakramenta pomazanja od Sakramenta umirućih u Sakrament bolesnih (Sacrosanctum Concilium, 73). To novo ime bilo je lako povezati s iscjeljenjem (jedna od molitava izričito se obraća Bogu da vrati zdravlje bolesnoj osobi).
         c) Katekizam Katoličke Crkve također je odigrao ulogu u skretanju pojačane pažnje na iscjeljivanje, kad je Sakramente Pomirenja i Bolesničkog Pomazanja uvrstio u kategoriju „sakramenti ozdravljenja“.  Osim pomirenja s Bogom, uključena je i mogućnost fizičkog ozdravljenja. (KKC, 1520).
        
VOĐE 
         U karizmatskom pokretu odlučujuću ulogu igra lik vođe. Danas u mnogim zemljama karizmatski se vođe smatraju posebnim duhovnim učiteljima. Tri su značenja izraza „karizmatski lider“:
         a) može značiti samozvanog lidera za razliku od onoga koji ima crkveno poslanje.
         b) može se temeljiti na posebnim naravnim sposobnostima koje privlače ljude, npr. snažan propovjednik, poput Billy Graham;
         c) može se temeljiti na posebnim, nadnaravnim karakteristikama koje vjernici pripisuju nekoj osobi, npr. da ima moć čitanja savjesti, moć ozdravljenja, (Padre Pio).[3].

Shvaćanje uloge vođe 
         Tri su izvora poteškoća s obzirom na ulogu vođe, koje ukratko označujemo kao teološki, psihološki i etički kratki spoj.
         a) Teološki kratki spoj se odnosi na neposlušnost nekih karizmatskih vođa crkvenim vlastima, odn. vlastitim redovničkim poglavarima. Karizmatski vođe, naime, smatraju, da njihovo poslanje dolazi izravno od Duha Svetoga, pa stoga ne moraju imati niti kanonsko poslanje, niti izričito dopuštenje zakonitih poglavara.
         Tipičan primjer za takvo shvaćanje poslanja jest ispovijest P. Matteo La Grua-e, franjevca iz Palerma, koji ovako opisuje početak svog poslanja: „Dobio sam drugo izlijevanje (Duha) u Rimu nakon tečaja pripreme u rujnu iste godine (1975). Bilo mi je rečeno: „Tvoja će riječ biti puna vatre koja će pronicati i ti ćeš obratiti mnogo srdaca“. I ponovo: „Gospodin će ti dati dar jezika, iscjeljivanja i oslobođenja“. I upravo to se i dogodilo.
         Tako smo počeli s karizmatskim pokretom u Palermu….Molio sam zajedno s mojim pastoralnim timom Gospodinu i on nam je pokazao da me je on pozvao da vršim službu prihvaćanja onih patnika, oslobođenja potlačenih i da će nam on sam reći što nam je činiti. …Gospodin me je pomazao Duhom Svetim i po ovom pomazanju ja sam dobio poslanje da naviještam radosnu vijest siromasima, da otvaram oči slijepima i uči gluhima i da naviještam posvuda godinu Gospodnju.“[4]
         Isti protagonist priznaje bez okolišanja, da je „lakše oslobađati ljude po karizmi oslobođenja nego vršiti egzorcizam po dopuštenju Biskupa“. A onda slijedi jedna zanimljiva okolnost: premda je sam primio svoje poslanje izravno od Duha Svetoga, sad osjeća potrebu da druge trenira u toj službi. Kako je to, da su oni izravno dobili poslanje i pomazanje od Duha Svetoga, a drugi moraju to dobiti od njih?
         Po uvjerenju da njihovo poslanje i autoritet dolazi izravno od Duha Svetoga, karizmatski vođe su nalik mnogim hereticima prijašnjih vremena: svi su bili uvjereni da je njihova intuicija došla direktno od Duha Svetoga. Tako je to bilo već u vremenima sv. Pavla, zatim su nadošli gnostici zbog kojih je sv. Ivan napisao svoje Evanđelje. Onda stiže Montan koji je ponavljao da govori po nadahnuću Duha Svetoga. Slijede Albingenzi, Valdezi i Katari, sve do Lutera koji je također bio uvjeren da posjeduje izravno poslanje od Duha Svetoga. Stoga nije slučajno, da se suvremeni pentekostalizam rađa unutar protestantizma.
         Analizirajući pentekostalne grupe gdje se vrši služba liječenja, Charles Whitehead, predstojnik međunarodnog karizmatskog vijeća za evangelizaciju, nabraja prvu generaciju tih vođa, dodajući, da imena možda i nisu važna, nego činjenica da su imali neobično jak utjecaj na ljude. Zajedničko im je pritom, da su se svi pozivali na snažni osjećaj da su dobili poziv od Boga za službu izlječenja, gotovo svi su bili samosvjesne osobe, jake volje, s velikom dozom smjelosti i uglavnom dobrog izgleda. Imali su veliki uspjeh u službi i priuštili su sebi veliku slobodu da čine stvari po vlastitom nahođenju, jer su smatrali da je jedini autoritet u njihovom služenju sam Bog od koga su dobili poslanje.[5]
         b) Psihološki kratki spoj se odnosi na neprofesionalnost vođa. Oni pokreću psihološke procese u pojedincima, ali ih ne znaju kasnije rješavati i kanalizirati; oni se bave mnoštvom, a ne pojedincima. U raznim karizmatskim grupama olako se pripisuju djelovanju Duha Svetoga pojave koje su zapravo naravne, psihološke naravi.
         Glosolalija. - Fenomenološki radi se o neverbalnoj molitvi hvale. Velika čuvstva se ne izražavaju riječima, nego gestama ili neverbalno (gukanje, pjevuckanje kad smo sretni, skakutanjem, plačem kad smo žalosni, itd.). I to je zapravo pozitivna interpretacija tog fenomena. Glosolalija nije čudesan dar s neba, nego naravni izražaj jednog duhovnog iskustva koje bi se moglo opisati ovako: «stojim pred Bogom kao razdragano dijete».
         Počivanje u Duhu. – Druga imena: mirovanje u Duhu, slain in the Spriti, Ruhen im Geist, Fallen unter der Kraft. Spektakularna pojava, gdje osoba, nakon polaganja ruke lidera pada natraške, ostaje nepokretna neko vrijeme, a kasnije izvješćuje da je doživjela duboki mir. Ovo iskustvo opisuje i sv. Tereza Avilska i drugi mistici, ali treba odmah dodati jednu razliku: u njihovom slučaju to iskustvo nije na početku duhovnog života, nego u fazi zrele duhovnosti i na kraju jednog dugog puta čišćenja te dodaje da se ova iskustva ne mogu prouzročiti nikakvim ljudskim manipulacijama, nego stižu kao čisti Božji dar, kada i kako Bog hoće.
            S pozitivne strane počivanje u Duhu može se tumačiti na isti način kao glosolalija: radi se o vanjskom izražaju jednog snažnog duhovnog iskustva, koje bi se moglo ovako izreći: «imam toliko povjerenje u Boga, da padam u njegove ruke». U ovom smislu, spada u naravne psihofizičke reakcije kao što su suze kod žalosti, smijeh kod radosti, prostiranje kod kajanja, itd.
            I ovdje vrijedi kriterij da ne treba prizivati nadnaravne uzroke, ako postoji prihvatljivo naravno tumačenje. Dokument Doktrinarne Komisije međunarodnog karizmatskog pokreta izričito tvrdi da počivanje u Duhu nije karizma, nego psihosomatski odgovor osobe na molitvu, stoga ne treba ga željeti zbog samog sebe.[6]
          c) Etički kratki spoj se odnosi na neodgovornost vođa. Pobuđuju iščekivanja, psihičke procese u osobama, a onda ih prepuštaju sebi. U svakoj profesiji koja se bavi ljudima prvi je etički zahtjev, da započeti proces treba dovršiti.
          Jedan od osnovnih principa svake psihoterapije jest da je psihoterapeut odgovoran za svoga pacijenta. Ako se netko obrati s povjerenjem drugoj osobi za pomoć, onda započinje jedan proces, koju treba znati privesti kraju, a to je dužnost psihoterapeuta ili savjetnika, jer u suprotnom, ishod može biti dublji poremećaj, nego što je bio početni.
          Slično se događa u molitvenim skupinama, gdje ljudi imaju neobične doživljaje, a onda se nitko dalje ne bavi s njima. Postoji i opasnost da se u molitvenom skupu započne jedan proces u osobi, koju ista ta osoba nije u stanju protumačiti ili doraditi. Neodgovorno je sa strane vođa, da te ljude puste same. U duhovnom životu je osnovna potreba imati duhovnog vođu. Smatram opasnom praksu «putujućih karizmatskih lidera» koji privuku ljude s velikim obećanjima, započnu u njima neke psihičke procese, a onda odu i ostavljaju ljude nasamo sa njihovim nedorečenim pitanjima.
         
DUHOVNOST 
         a) Pojmovna zbrka između religije i duhovnosti. Tradicionalno shvaćanje u duhovnoj teologiji gledalo je na religiju kao na širi pojam, a na duhovnost kao uži, međutim čini se da današnja upotreba tih dvaju pojmova promijenila njihovo značenje. Duhovnost se shvaća kao izražaj traganja za vlastitim putem, to su pitanja, a pitanja uvijek ujedinjuju. Naprotiv, religija je odgovor, a budući da je svaki odgovor osoban, ona može razjediniti ljude (Isus je rekao da će zbog njegove riječi  raspast se čak i obitelji).
            Engleski obraćenik Ronald Knox je duhovito i oštroumno izrekao ovu istinu na ovaj način: „Nije ispravno reći da ja posjedujem religiju, istina je obrnuta: religija posjeduje mene“. Ona vodi kamo netko nije mislio ići, kao u slučaju Petra: „Kad si bio mlad išao si kamo htio, kad ostariš, ići ćeš kamo te drugi vode”. Mogli bismo i ovako reći: „Zrela religija ne služi ničemu, tj. ne može se izreći u kategorijama korisnosti, nego je ona životni stil”. U pokretima je često prisutno utilitarno mišljenje: „Ako imate ovaj ili onaj problem, ako tražite mir duše, sreću u braku, itd… naći ćete je kod nas”. Krist Gospodin nije obećavao laka rješenja. Katkad se dobiva dojam, da pripadnici različitih duhovnih pokreta zapravo još nisu stigli do religije, tj. nalaze se u fazi postavljanja pitanja, a nisu spremni prihvatiti odgovore religije.
         b) Izričita potraga za izvanrednim. U karizmatskim grupama neobične pojave se izravno traže, dapače nastoje proizvesti raznim ritualima, pjesmom, polaganjem ruku, plesom, itd. Duhovnost karizmatika je više izvanjska, nego nutarnja, puna osjećajnosti i emocija. Prevladavaju riječi, pjesme, vika, usklici, gotovo nema mjesta za šutnju.
         c) Osiromašena slika o Bogu. U duhovnosti karizmatika postoji ona opasnost na koju je već sv. Toma Akvinski upozorio: „nedostatak relevantnog Boga“, Boga koji ima zahtjeve, koji može tražiti žrtve i odricanja, sve do mučeništva.

Obrambena duhovnost 
         Duhovnost karizmatika može biti istinska transformativna duhovnost, ali vrlo često ostaje na razini iskrivljene defenzivne, obrambene duhovnosti u smislu da molitve i blagoslovi treba da služe prevenciji ili rješavanju životnih problema
         Postoji jedan zabrinjavajući trend u nekim karizmatskim grupama i drugim duhovnim pokretima. To je teologija „Isus i…“ Čini se kao da se karizmatski vođe ne zadovoljavaju ponuditi samo Isusa, nego u paket moraju dodati još neki poklončić. Isus i sreća, Isus i zdravlje, Isus i uspjeh, Isus i rješenje bračnih i obiteljskih problema.
         Ova teologija „Isus i…“ nije novost u Crkvi. Isus je došao u Kanu Galilejsku da im podari sebe, ali su oni htjeli vina. Isus im ga je dao i oni su se divili njemu. Došao je u Kafarnaum da podari sebe ljudima, ali oni su tražili izlječenja. Isus im je ozdravio bolesne i oni su se divili. U Nazaretu su htjeli nacionalni ponos, na brdu htjeli su kruha, u Betaniji uskrišenje Lazara. Ljudi su često dobili ono, što su htjeli, i bili su zadivljeni. Na kraju, Isus je pošao na Kalvariju gdje je predao samo sebe: nije htio sići s križa, nije htio činiti čudo da oslobodi sebe. I narodu se to nije svidjelo. Ni nakon uskrsnuća mnogi nisu mogli shvatiti da Isus ne daje ništa drugo, osim sebe.
         Teologija „Isus i…“ postaje opasna ako se prevede na jezik pastoralne službe, jer oduzima nešto od Isusa. Stoga moramo nanovo „centrirati“ našu ponudu – novu evangelizaciju na Isusovu osobu: nudimo Isusa, a ne zdravlje, a ne uspjeh, a ne miran život. Sam je Isus tako rekao: tražite ponajprije kraljevstvo Božje, sve ostalo će vam se dodati. Bitan je Bog koga nam je objavio Isus Krist, sve ostalo je sporedno.
         Postoji i jedna pastoralna opasnost koja vreba upravo na vođe karizmatskih grupa gdje se prakticira izlječenje: svećenik postaje zarobljen od ljudi koji su ovisni od njega. A ima puno ljudi koji pate od ovisnosti, koji će slijediti bilo kakvog vođe, koji mu obećava sreću i zdravlje. Nema sumnje, ti ovisnici imaju pravo na svećenika i služenje Crkve, ali nemaju pravo na sve vrijeme svećenikovo. Stoga bi vođe raznih karizmatskih susreta i seminara morali sebi postaviti nekoliko ozbiljnih pitanja:
         1) Koliko zapravo ljudi stvarno trebaju takvu pomoć, a kolik je broj pukih znatiželjnika, ili čak, do koje mjere su ti ljudi postali ovisnici o njima?
         2) Da li svi ti ljudi stvarno trebaju neposredno, spektakularno iskustvo, ili bi im trebalo dugotrajno duhovno vodstvo ili praćenje kojeg stručnjaka? Mnoge osobepohađaju seminare; sudjelovali su na seminaru 20 pa i više puta, a duhovne promjene nisu uočene.

Opasnosti spiritualizma 
            Danas smo svjedoci traganja za laganim rješenjima, pa i u duhovnom životu. Grčevito nastojanje da se imaju duhovna iskustva možemo nazvati spiritualizam: sve vidjeti kao plod neposrednog djelovanja Boga. Ova težnja može skrivati neke opasnosti.
            a) Opasnost da se gubi osobni identitet. - Danas mnogi naglašavaju važnost religioznog iskustva u grupama. Ovo po sebi može biti opravdana težnja, ali ne smijemo zaboraviti, da je Božji poziv uvijek osoban. A to uključuje i osobnu odgovornost za Božji poziv. Bilo koje iskustvo, koje je vezano uz pripadanje nekoj grupi, nije više individualno iskustvo, nego izražaj grupne dinamike.
            b) Opasnost krive slike o Bogu. - Grčevita potraga za neobičnim pojavama može sakrivati krivu sliku o Bogu. To je Bog koji se može manipulirati, prisiliti, planirati. (U nekim pentekostalnim grupama unaprijed se najavljuje dan i datum silaska Duha Svetoga s svojim darovima!). Tu je i opasnost od gubitka smisla za šutnju pred Bogom. U nekim grupama ima previše glasnog moljenja, vikanja, pjevanja, itd. što katkad podsjeća na sv. Iliju i Baalovih svećenika koji čitav dan skakuću i urlaju zazivajući svoga boga. Po Svetom pismu i primjeru svih velikih svetaca znamo da se Bog objavljuje u lahoru, u šutnji i u pustinji.
            c) Opasnost infantilizma. - U gotovo svim grupama prevelik se naglasak stavlja na radost i na «veselo kršćanstvo». Slogan je kod mnogih: «Smij se, Bog te voli!». To je krivo: Isus je znao da ga Otac voli, ipak se nije uvijek smijao i pjevao od radosti, nego je bio i žalostan i razočaran i ljut; znao je plakati od tuge a prepatio i smrtni strah. Sve su to ljudska i kršćanska duševna stanja. Samo malo dijete poznaje dva stanja: ugodu i neugodu. Ako je nahranjeno, toplo, onda blaženo spava jer se osjeća ugodno, ako je mokro ili gladno, plače jer se osjeća neugodno. Stoga potraga za trajnom radošću jest znak infantilizma, odrasla osoba mora znati suočiti se i s negativnim čuvstvima i iskustvima.
            d) Opasnost udobne duhovnosti. - Y. Congar je oštrim riječima osudio neke tendencija u karizmatskim grupama nazvavši ih «udobnom duhovnošću», «instant duhovnošću» (analogija s instant-kavom, koju je dovoljno promiješati), npr. traženje volje Božje na taj način da se otvori Biblija na slijepo. Čemu služe crkveni dokumenti koji nastoje suočiti se sa suvremenim problemima Crkve i svijeta, ako sva rješenja možemo pronaći na tako jednostavan način?
         e) Ovisnost o grupi. - Nedavno sam čuo iz prve ruke od jednog psihologa, člana neokatekumenskog hoda, da su uočili jedan zabrinjavajući fenomen kod onih, koji, nakon 15-20 godina završavaju hod: relativno visok broj samoubojstva i rastave braka. Njegovo je tumačenje da je to zbog panike odvajanje od grupe, gubitak oslonca: oni su sve dosad živjeli povezni duhovnom pupčanom vrpcom s grupom,  pa sad ostaju bez oslonca. Još je dodao, da ovaj nezdravi vez počinje onog časa, kad se osoba ispovjedi pred grupom: na taj način ona se izručuje grupi. Kardinal K. Becker, u jednom razgovoru mi je rekao da upravo tu točku kritizira Kongregacija za vjeru i smatra da je nemoralno poticati ljude na javnu ispovijed.

IZLJEČENJA 
         Velika privlačna moć mnogih karizmatskih i molitvenih grupa jest obećanje ozdravljenja. S tim u vezi potrebno je precizirati dvije stvari: prvo, iscjelitelja ima svuda, i u drugim religijama, a ne samo u kršćanstvu. Stoga se možemo pitati, gdje je tu uloga Duha Svetoga? Drugo, nije svako ozdravljenje nužno čudo. Da bi se neko ozdravljenje proglasilo čudesnim, tj. kao posljedica nadnaravnog djelovanja Božjeg Duha, Crkva ima vrlo jasne i stroge kriterije.[7]
           
Tipologija iscjelitelja 
         Riječ „iscjelitelj“ uključuje široki spektar osoba koje putem najrazličitijih putova i sredstava nude ozdravljenje. Iscjelitelj je po definiciji osoba koja djeluje izvan medicinskih i znanstvenih okvira. Ako gledamo na metode koje upotrebljavaju, možemo prepoznati sljedeće kategorije iscjelitelja:
         1) Djelatnici okultnog (vidioci, kartomanti, egzorcisti). – Upotrebljavaju rituale, magične formule, molitve otklinjanja, amulete. Po njima bolest je uzrokovana zlim snagama, čije odstranjenje oslobađa dušu i liječi bolest.
         2) Mistični i karizmatski iscjelitelji. – Upotrebljavaju molitve i zazivaju superiorne duhovne moći. Obično djeluju po grupama s kojima ih povezuje zajedničko vjerovanje ili ih povezuje zajednički karizmatski učitelj. Iscjeljenje pripisuju Božjem djelovanju.
         3) Medijski i spiritistički iscjelitelji. – Upadaju u trans i zazivaju neko biće koje obično nazivaju „duhovno vodstvo“. Postavljaju dijagnoze za liječenje putem medijskih seansi. Smatraju da se iscjeljenje događa putem transmisije iscjeliteljske duhovne energije.
         4) Pranoterapeuti i bioradijanti. – Prenose fluid ili bioelektrične snage. Iscjeljuju polaganjem ruku.
         5) Maseri-iscjelitelji. – Pritiskom ili masažom popravljaju iščašenja, bolne udove, nategnute mišiće, kralježnice, ukratko sve bolove lokomotornog sistema.
         6) Radiostezisti. – Upotrebljavaju visak za dijagnozu i za liječenje. Upotrebljavaju ga izravno nad tijelom osobe, ali i nad  fotografijom i komadom odjeće.
         7) Indirektni iscjelitelji. – Upotrebljavaju najrazličitije sprave, najčešće vlastitog izuma: spirala od bakra, magnetski prsteni, metalne pločice. Pomoću tih sprava nastoje otkriti rezonanciju između sebe, lijeka i pacijenta.
         8) Empirijski iscjelitelji. – Propisuju masti, trave, čajeve najrazličitijih vrsta. I danas su prisutni u zabitnim krajevima a poznati su i kao „narodni iscjelitelji“.

Ozdravljenja 
         Dokument Doktrinarne Komisije Katoličkog Karizmatskog Pokreta[8] počinje pitanjem zašto je ozdravljenje postalo toliko prisutna tema u Crkvi na početku trećeg milenija? Kao odgovor nalazimo tri okolnosti:
         a) Pojačana osjetljivost medicine za holističkim liječenjem, tj. da se na ljudsku osobu gleda kao na cjelinu, pa u proces liječenja ulaze i drugi čimbenici, ne samo medicinski, npr. psiholozi, psihijatri i svećenici.
         b) Pojačano zanimanje za alternativne terapije, bilo istočnog, bilo lokalnog tipa dotičnog kraja. To se posebno opaža među siromašnijom populacijom koja nema pristupa skupim medicinskim tretmanima. U razvijenijim zemljama ljudi nisu  zabrinuti za zdravlje u prvom redu, nego su izgubljeni zbog sve veće nesigurnosti koja se hrani od opažanja da veće bogatstvo nije dovelo do povećane sreće, već do povećane nesigurnosti. U tim zemljama prevencija postaje glavna tema.
         c) Povećana ovisnost o lijekovima i o drogama dala je veću privlačnu moć raznim vjerskim pokretima i sektama koje nude alternativne, duhovne načine izlječenja. Gotovo svi ti pokreti osuđuju uzimanje lijekova.
         d) Pravo na ozdravljenje. Osobe žele ozdravljenje, dapače, u Americi (i ne samo tamo), ljudi smatraju da imaju pravo na izlječenje, što znači da postoji veliko  tržište za sve vrste izlječitelja. Ljude na kraju krajeva ne zanima, tko će ih i na koji način izliječiti, važno je zadobiti ozdravljenje. Može to biti čarobnjak, guru, čudotvorac: važno je biti izliječen.[9]
         e) Zbrka između izlječenja i molitve za zdravlje. Unutar crkvenog jezika također postoji nejasnoća s obzirom na samu riječ „izlječenje“. U zadnje vrijeme toliko se upotrebljavala upravo u različitim grupama, da je izgubila pravo značenje pa bi najbolje bilo izbaciti je iz upotrebe. Kad se riječ „iscjeljenje“ poveže sa religijom, u svijesti ljudi javlja se slika o „slatkom, čudesnom izlječenju“, a religija se svodi na paramedicinu. Riječ „izlječenje“ naznačuje ishod jedne akcije, koji se ne mora nužno dogoditi. U molitvenim grupama se ne „prave čudesa“, nego se moli nad bolesnicima, često uz polaganje ruku.
         e) Kvantificirana vjera. Kad netko ne bude izliječen, običan prigovor karizmatskih vođa je da osoba nema dovoljno vjere. Jedan (protestantski) iscjelitelj prepotentno je izjavio, da se sv. Pavao nije oslobodio od svog trna, jer se nije molio u dovoljno jakoj vjeri! S time se opravdava vlastiti neuspjeh, a krivnja se pripisuje „pacijentu“ – što je nemoralno.
         S obzirom na apsolutnu vjeru koju zahtijevaju iscjelitelji od ljudi, postoji također teološki problem. Nije dopušteno „mjeriti“ nečiju vjeru i reći da je malena ili velika. Kolika je nečija vjera, to može procijeniti samo Bog. Po Sv. Pavlu vjera i milost su Božji dar, a ne poklončići koje Bog daje kao nagradu za naša dobra djela. Milost i vjera su dva vida našeg odnosa s Bogom. Milost je s njegove strane, izraz njegove ljubavi koju je objavio u Isusu Kristu, a vjera je naš odgovor na tu ljubav, ali i ona je dar.  Ono najviše što mi možemo reći, jest razlika u ponašanju ljudi prema grijehu i prema oproštenju.
            Vjera je vjera, milost je milost, a Bog je Bog i ne treba nikakvog samozvanog karizmatika da mu kaže što treba činiti, koga i kada i kako treba izliječiti da bi porastao u našim očima.

Molitva za ozdravljenje 
         Crkveno Učiteljstvo nas izravno poziva na opreznost svojim dokumentom Instrukcija s obzirom na molitvu da se zadobije zdravlje od Boga (Kongregacija za nauk vjere, 14. rujna 2000.).[10] Dokument u svom disciplinarnom dijelu upozorava da je vrlo važno paziti na to da se kod molitve za zdravlje izbjegne, osobito sa strane vođa takvih molitvenih susreta, svaki oblik histerije, teatralnosti i senzacionalizma. Evo nekih opasnosti:
         a) Nezrela, mirakulistička religioznost. Čudesa su stvarna, ali su rijetka i uvijek dvosmisleni. Ljudi se lako mogu razočarati, kad prisustvuju jednoj patnji koja ne nalazi rješenje u ozdravljenju pa se pitaju kako netko može imati povjerenja u Boga koji može činiti čudesa, a ipak ih ne pomaže onima koji ga vole. Ova poteškoća prisutna je već u psalmima, gdje se psalmist pita kako to da bezbožnici cvatu i dobro im je, dok bogobojazan pati? Nadalje, nitko od onih koji su postigli ozdravljenje, nije uspio obratiti mnoštvo, kao što se to događalo već u Evanđelju u slučaju ozdravljenja slijepca od rođenja koga je Isus izliječio, a ipak nitko nije htio vjerovati u njega.
         b) Potrebno je razlikovati ozdravljenja od čudesnih ozdravljenja. Charles Whitehead, jedan od poznatih karizmatskih lidera primjećuje da većina ozdravljenja u karizmatskim grupama ostaje na nivou anegdota, tj. prepričavanja, bez liječničke dokumentacije.[11] A. De Monléon, Biskup Meaux u Francuskoj ističe da se kod ovih ozdravljenja ne može govoriti o čudesima u strogom smislu riječi. On citira pritom sv. Augustina koji kaže da „Bog čini stvari protivno naravi kad se nama čini da je to protiv naravi“. K tomu treba dodati da nije lako razlučivati granicu između zdravlja i bolesti.[12]

Liječenje obiteljskog stabla           
            Liječenje obiteljskog stabla po sebi nije duhovni pokret, nego jedan oblik alternativne terapije koja upotrebljava religiozne pojmove, pomiješane s ezoterikom.
          Liječenje obiteljskog stabla polazi od pretpostavke da preci mogu direktno utjecati na ponašanje svojih potomaka, bilo u obliku obiteljskog stila bilo u obliku direktne patologije, i to zbog okolnosti da nisu umrli pomireni s Bogom pa je potrebno da ih njihovi potomci «predaju Bogu».
          Teološka se poteškoća sastoji u nespojivosti s učenjem o osobnoj odgovornosti. Na razini duhovnosti razvija se kult zdravlja i podržavanje lažnih iščekivanja od religije. A na planu psihologije postoji opasnost od nezrelog fantaziranja o životu bez poteškoća. Ispravan odnos prema pokojnicima je onaj koji je izrečen u Katekizmu Katoličke Crkve, a sastoji se u našoj molitvi za pokojnike, dok njihov utjecaj na žive, kako to naučavaju teoretičari liječenja obiteljskog stabla, spada u svijet ezoteričnih vjerovanja.
            P. Raniero Cantalamessa izričito tvrdi: „Liječenje obiteljskog stabla nema nikakvih biblijskih temelja!“.[13] K tomu možemo dodati, da liječenje obiteljskog stabla nije po sebi religiozni pokret, nego jedna od alternativnih psihoterapija koja uz ezoterične upotrebljava i  religiozne pojmove i sredstva (molitve, polaganje ruke, „slavljenje euharistije“ u anglikanskom smislu).[14]
            Osnovni problem s liječenjem obiteljskog stabla nije u „utjecaju“ predaka na potomke, što može biti putem nasljedstva, podsvjesnih kolektivnih sjećanja, obiteljskog mita, ili obiteljskog stila života, nego je problem u terapiji.
            Osnovna opasnost liječenja obiteljskog stabla je propagiranje mentaliteta viktimizma, tj. uvjerenja da je osoba žrtva nekih mračnih sila stoga nije odgovorna za svoje psihičke probleme. Rješenje se vidi u otklanjanju uzroka na bezbolan način, bez suradnje same osobe. Nasuprot tome treba reći, da je problem uvijek u osobi i ona mora postati svjesna svog problema, prihvatiti ga i riješiti. To je u biti dinamika dubinske psihoterapije koja nastoji pomoći osobi da postane svjesna potisnutih negativnih iskustava i trauma iz prošlosti te da ih „proradi“. U tom smislu liječenje obiteljskog stabla mogla bi biti alternativna psihoterapija.
            Kao primjer možemo spomenuti sv. Alojzija Gonzagu, koji je imao vrlo opterećeno obiteljsko stablo grešnim precima, ali se nije utekao liječenju obiteljskog stabla nego je problem riješio putem osobne svetosti.

Egzorcizmi 
            Ovdje treba spomenuti još jednu pojavu: u mnogim molitvenim grupama se sve češće vrši egzorcizam. Naglašava se utjecaj đavla, zlih sila, vjeruje se u uroke. Psihološka dinamika je kao i kod liječenja obiteljskog stabla: stvara se mentalitet viktimizma, osoba se osjeća nemoćnom žrtvom zlih sila od kojih je može osloboditi samo izvanredna snaga iscjelitelja, bez osobne suradnje.
            Kao primjer možemo spomenuti sv. Ivana Vianney-a koji je imao puno posla s vragom ali zbog toga nije tražio ni egzorcizam ni psihoterapiju, nego se osobno hrvao sa svojim napastima do herojske svetosti.

Kriteriji za molitve nad bolesnicima 
         U grupama u kojima se moli za ozdravljenje, da bi se izbjeglo opasnosti ezoterizma[15], potrebno je imati pred očima slijedeće kriterije.

  1. Onaj koji moli za ozdravljenje u ime Duha Svetoga, mora biti oprezan da njegove akcije budu takve da se ne mogu nipošto pobrkati s modernim mirakulističnim iscjeliteljima (npr. razni čudotvorni napitci, nošenje privjesaka, itd.).      
  2. Molitva za bolesne treba biti vidljivo drugačija od molitve mirakulističkih izlječitelja u smislu da se ne stekne ni po čemu dojam da ima više šanse za ozdravljenje onaj koji više plaća.
  3. Molitva za izlječenje mora ostati slobodna od bilo kakvog pritiska da izvanjsko, fizičko ozdravljenje mora nužno uslijediti.
  4. Ozdravljenje se ne smije pobrkati sa spasenjem, jer bi to značilo spasenje bez ikakve suradnje osobe.
  5. Molitva za ozdravljenje ne smije se svesti samo na ozdravljenje od tjelesnih bolesti, jer svako ozdravljenje ima za svrhu jačanje osobnog odnosa prema Bogu.
  6. Praksa molitve za ozdravljenje mora imati za svrhu jačanje zajedništva između bolesnih i zdravih.
  7. Kršćanska praksa službe ozdravljenja mora krenuti od uvjerenja da molitva za ozdravljenje i liječnička briga se ne isključuju međusobno, nego se uzajamno upotpunjuju.
  8. Smisao i značenje kršćanske službe ozdravljenja ovisi o kulturalnom ambijentu u kojem se vrši, tj. ima različito značenje za afričku, za latinoameričku, za sjevernoameričku i za europsku kulturu.[16]

Hagioterapija 
         Hagioterapija je terapijska metoda za ozdravljenje čovjekove duhovne dimenzije odnosno duhovne duše. Duhovna duša je naziv koji suvremeni filozofi i teolozi daju onom dijelu čovjekove duše po kojoj je on specifično čovjek. Hagioterapija je težnja da se čovjek oslobodi od boli na duhovnoj razini, dok medicina isto čini na tjelesnoj, a psihijatrija na psihičkoj razini.
         Centar u Foggi već u nazivu modificira osnovnu ideju, kad „hagioterapiju“ prevodi sa „duhovno zdravlje“ (salute spirituale), a ne s „duhovna terapija“, ili „sveta terapija“. Prema ovom prikazu hagioterapija ima za svrhu da pomogne osobi živjeti po moralno-etičkim zakonima. Hagioterapija uspostavlja zdravlje putem mudrosti, morala, transcendencije i teologije (via sapientiae, via moralis, via transcendentalis, via theologica). Uz to postoje pet podložnih putova: put ljubavi, put povjerenja, put pomirenja, put oslobođenja i put milosti.
         Hagioterapija vraća zdravlje u slijedećim slučajevima: nasljedne bolesti i nedostatak duhovnog zdravlja; kad je zdravlje poremećeno zbog nedostatka ljubavi (nedostatak povjerenja, osjećaj krivnje, strahovi, agresivnost, zatvorenost, život bez smisla, beznađe, sklonost samoubojstvu i samouništenju, anoreksija, bulimija); kada su strukture duha poremećene (savjest, sloboda volje, intelekt, karakter); kada postoje traume zbog bračnih i obiteljskih kriza, poteškoće s djecom, gubitak drage osobe, postabortivni sindrom; kad su moralne perspektive poremećene (mržnja, nedostatak oproštenja, želja za osvetom); ovisnosti (droga, alkohol, duhan, igre, magija, okultne prakse, novac); simptomatske bolesti koje imaju uzrok u duhovnoj sferi.
         Kako funkcionira hagioterapija? Kad se osoba javi za pomoć, najprije se istražuju uzroci poremećaja, onda se osobi protumače zakoni duha, tj. odnos između tijela, psihe i duha, zatim se naznačuju putovi kako izaći iz te situacije. Osoba se mora odlučiti da li želi prihvatiti terapiju ili ne; ako prihvati, onda joj se počinje darivati ona ljubav koja joj nedostaje, pojačava se povjerenje u sebe, vodi je se prema oproštenju i uči je se kako imati hrabrosti da živi moralnim i etičkim životom.
         Sredstva hagioterapije su: prihvatiti osobu, podržavati je, dijalog, pouka, savjeti, poznavanje zakona duha, meditacija, molitva, Riječ Božja i sakramenti za vjernike.[17]
         Već se na prvi pogled može zaključiti da se tu radi o jednoj verziji humanističke psihoterapije koja ima svoje predstavnike u Carlu Rogersu, (terapija usmjerena na osobu), i u Viktoru Franklu (terapija smisla, logoterapija). Ostaje zagonetno, zašto se terapija zove „hagio-terapija“, iz gornjeg opisa se ne vidi nikakva povezanost sa svetim, osim posredno, zbog upotrebe molitve.
         Drugo pitanje je temelj same hagioterapije. Ako se poziva na „centar za molitvu ili religiju u mozgu“, onda se otvaraju nove poteškoće.

Centar za religiju u mozgu 
         I kod nas sve češće čuje, da postoji centar za religiju u mozgu, pa intenzivan duhovni život bi bio pozitivan faktor i za fizičko zdravlje. U ovoj tvrdnji ima nekoliko netočnosti.
         Prvo, u mozgu postoji centar za svaku ljudsku aktivnost; postojanje tog centar kazuje što se događa u mozgu kad se netko moli Bogu, ali ne kazuje ništa o Bogu.
         Drugo, taj neurološki centar ne predstavlja sliku Boga, nego antropološku tvorevinu Boga, koji ne ide u prilog istinskoj religioznosti.
         Treće, moglo bi se posumnjati i u određenu herezu, jer na analogan način morao bi postojati i centar za ateizam, prema tome vjera ne bila slobodan dar Božji, nego biološki determinizam.
         Četvrto, nevjernici bi se mogli čak radovati, da imaju još jedan dokaz u ruci da su vjera i Bog puka ljudska izmišljotina, iluzija bez budućnosti po riječima Freuda, opijum za narod po Marxu.

ZAKLJUČAK 
         Umjesto klasičnog zaključka, želio bih završiti ovo glasno razmišljanje s nekoliko kriterija za razlučivanje. Kriterije za razlučivanje imamo u izjavama crkvenog Učiteljstva, u Dokumentima Drugog Vatikanskog Sabora, u Malinskom Dokumentu i u Evanđelju.

Učiteljstvo 
         Jedan naš poznati voditelj seminara u jednom intervjuu, na pitanje novinarke da li ima dopuštenje od crkvenih autoriteta da vrši karizmatsku službu, s osmijehom je odgovorio: „Nitko mi to zasada nije zabranio!“
         Učiteljstvo nije nikad službeno osudio karizmatski pokret, a članovi različitih grupa obično se pozivaju na pozitivne izjave Papa. Evo nekih mjesta:
         Papa Pavao VI gledao je u karizmatskoj obnovi kao šansu koju je Duh Sveti dao Crkvi i čitavom svijetu. (1973).
         Ivan Pavao II dao je značajni poticaj za karizmatski pokret; smatrao je da pokret može odigrati značajnu ulogu u suprotstavljanju sekularizmu i materijalizmu, ali također u re-evangelizaciji krštenih.
         Papa Benedikt XVI. više puta se pozitivno izrazio o karizmatskom pokretu, a vidi njihovo poslanje u prvom redu kao crkveno poslanje u službi nove evangelizacije.
         Ali Pape su izrekli i neka upozorenja, koja također treba uzeti u obzir kod razlučivanja. Papa Benedikt XVI. je uputio značajan govor portugalskim Biskupima. 13. svibnja 2010. Papa priznaje vrijednosti karizmatskog pokreta, potiče članove da budu „vjerodostojni svjedoci“.
         Papa se najprije obraća Vođama karizmatskih grupa i poziva ih na poslušnost i na odgovornost. Evo Papinih riječi: „Nositelji posebnih karizmi moraju osjećati temeljnu odgovornost za zajedništvo, za zajedničku vjeru Crkve i moraju se podložiti vodstvu Pastira. To su uvjeti crkvenosti pokreta“.
         Zatim se Papa obraća Pastirima i ovim ih riječima ohrabruje: „Pastiri nisu samo osobe koje vrše određenu službu, nego su sami nositelji karizmi, stoga su odgovorni za otvorenost djelovanju Duha Svetoga. Biskupi s jedne strane treba da prihvate nove pokrete, s druge pak strane moraju pomoći pokretima da nađu ispravan put, opominjući ih s razumijevanjem.“ (Cfr. Notiziario 21/2010 del Pontificio Consiglio per i Laici).

Koncil 
            Osnovni kriterij razlučivanja je evanđeoska istina da se stablo može prepoznati po plodovima. Treba razlikovati prividne plodove od dugotrajnih. Evo osnovnih oznaka za trajne plodove: u osobi raste želja za nasljedovanjem Isusa Krista; želja da se slijedi njegov put u službi Crkve i društva; istovremena prisutnost drugih darova Duha Svetoga poput mudrosti, jakosti duha, razboritosti, ustrajnosti, čednosti, straha Božjega i ljubavi. Dodajmo k tome i to, da velike reforme Crkve nisu započele od grupa, nego o velikih pojedinaca: sv. Franjo, sv. Dominik, sv. Terezija Avilska, sv. Ignacije, itd.
            Ovamo spada i opomena Drugog Vatikanskog Sabora koji u dokumentu Lumen Gentium, Br. 12 ovako kaže: «Izvanredne darovi ne smiju se tražiti nerazborito niti s preuzetnošću od njih očekivati plodove apostolskog rada. Sud o njihovoj istinitosti i urednoj upotrebi pripada crkvenom autoritetu…»

Malinski Dokument 
         Katolički Karizmatski Pokret ima svoju Magnu Chartu u tzv. Malinskom Dokumentu, izrađenom pod inspiracijom kardinala Suenensa 1973. Ovaj Dokument sadrži teološku opravdanost samog Karizmatskog Pokreta, ali i kriterije za razlikovanje. Dokument je sačinjen od 7. točaka:

  1. Svrha karizmatske obnove jest naviještanje Evanđelja; karizmatska obnova ima svoj temelj u Evanđelju; nema drugog Evanđelja osim onog Isusa Krista, Raspetog i Uskrslog.
  2. Karizme su za izgradnju Crkve, kao što je to bio slučaj i u apostolskim vremenima.
  3. Iskustvo prisutnosti snage Duha Svetoga upućeno je prema svjedočenju i poslanju.
  4. Život unutar karizmatskog pokreta mora biti u skladu s tradicijom: Crkva naviješta isto ono Evanđelje što su ga naviještali Apostoli.
  5. Duh Sveti i karizme spadaju u narav Crkve koja je Tijelo Kristovo.
  6.  Snaga karizmatskog pokreta može biti instrument za transformaciju nutarnjeg života Crkve.
  7.  Razlikovanje o istinitosti i o upotreba karizmi spada u kompetenciju onih koji presjedaju nad Crkvom.
  8. Ovom završnom tvrdnjom zatvara se hermeneutski krug naših razmišljanja: Crkva priznaje karizmatski pokret kao dio sebe, ali daje svu vlast zakonitim poglavarima da nadziru kako se različite karizma upotrebljavaju.

        
Pogled u budućnost
                 Karizmatski pokret je povijesna pojava. S jedne strane možemo reći da je nastao kao odgovor na „krutu duhovnost“ racionalnog tipa pa je imao svoju privlačnu moć zbog svoje smjele novosti. S druge strane možemo reći i to, da su pokreti i moda. Ova dva razloga upućuju na to, da će mnogi tzv. duhovni pokreti, uključujući i karizmatski pokret, dovršiti svoju povijesnu misiju i izići iz mode.
         Ali postoji i treći razlog, koji je dublje naravi. U Kongregaciji za Kauze svetih imamo sve više mladih herojskih duša, koje možemo nazvati „mistici patnje“. Najpoznatija je mlada fokolarinka, Chiara Luce Badano, proglašena blaženom prošle godine. Na poticaj da moli za čudo ozdravljenja, odgovorila je: „Ne tražim čudo ozdravljenja, jer osjećam da to nije u Božjem planu. Gospodin će znati kad će staviti točku na moje patnje…“  Ovaj niz patničkih duša ima svog eminentnog predstavnika u Blaženom Ivanu Pavlu II. I to su “znakovi vremena“ koje moramo znati čitati.