''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

Princ paradoksa -Gilbert K.Chesterton

Gilbert Keith Chesterton - Princ paradoksa
Autor: Gabriel Leoni

''G.K. Chesterton (1874-1936) je svoj odnos prema životu sustavno zapisivao tijekom četiri-pet godina od 1894. nadalje. Tadašnje bilješke korak po korak opisuju njegov svjetonazor onako kako ga je promišljao, pomno ispitujući odnos čovjeka i Boga, te čovjeka i čovjeka prema svojem bližnjem. Iza njega je ostalo osamdesetak knjiga, nekoliko stotina pjesama, dvjestotinjak kratkih priča, četiri tisuće eseja i nekoliko drama. Okušao se u velikom broju književnih formi, bio je umjetnički i društveni kritičar, biograf, povjesničar, pjesnik, dramatičar, romanopisac, pisac detektivskih priča, fantazija i vjerskih rasprava. Chestertona su nazivali princem paradoksa, a stavovi koje je u svojim djelima iznosio iznenađujuća su mješavina liberalizma i konzervativizma - uvijek na granici satire, pokazujući smisao za humor i začuđujuću dosjetljivost.

''Zadnja stvar koja se može reći za nekog luđaka jest to da su njegovi postupci bezrazložni. Ako se za neke ljudske postupke može reći da su više-manje bezrazložni, onda su to usputni postupci zdrava čovjeka kao na primjer: zviždanje dok hoda, mlaćenje trave štapom, udaranje petom ili trljanje rukama. Sretan je čovjek koji čini beskorisne stvari. Bolestan čovjek nije dovoljno jak, da bi bio dokon. Baš takve nehajne bezrazložne postupke luđak ne bi mogao nikada shvatiti, jer luđak (kao i determinist) općenito vidi odviše povoda u svemu. Luđak bi u tim beznačajnim postupcima otkrio znakove zavjere. Pomislio bi da je odsijecanje trave napad na privatno vlasništvo. Pomislio bi da je udaranje petom signal suučesniku. Kad bi luđak za trenutak mogao postati bezbrižan, postao bi zdrav. Svaki onaj tko je imao nesreću da razgovara s ljudima na rubu ili pak u samom srcu duševne poremećenosti, zna da je njihova najzlokobnija odlika užasna jasnoća detalja, povezivanje jedne stvari s drugom na zemljovidu pomnije razrađenom nego labirint. Ako raspravljate s luđakom, iznimno je vjerojatno da ćete izvući kraći kraj, jer u mnogo slučajeva njegov um radi brže upravo zato jer ga ne usporavaju stvari koje idu zajedno s dobrom prosudbom. Njega ne ometa smisao za humor ili milosrđe ili proste iskustvene činjenice. On je tim više logičan što je izgubio određene zdravorazumske osjećaje. Zaista, opća fraza kojom se opisuje umobolnost u ovom slučaju zavarava. Luđak nije čovjek koji je izgubio razum. Luđak je čovjek koji je izgubio sve osim razuma''. (G.K.Chesterton, Pravovjerje)
Najbolju je suradnju i najčvršće prijateljstvo izgradio s pjesnikom, esejistom i političarom Hilaireom Bellocom. Tako su se dobro slagali da ih je Show prozvao Chester-belloc.
U romanu Kugla i križ, iako radnja u nekim trenutcima djeluje izuzetno realistično, to nas ne bi trebalo zavarati. Svi su likovi i svi događaji samo simboli. Štoviše, oni su predznaci moguće propasti. Dok ateist i katolik bježe pred policijom jer su u međusobnom dvoboju spremni žrtvovati život braneći svoja uvjerenja, klopka mehaničkog odnosa prema sebi, bližnjima i svemu što radimo ili susrećemo pokušava uništiti dušu Čovječanstva, neminovno dovodeći do Sudnjega dana. Pred tom se opasnošću svi, pa čak i dvojica zakletih protivnika, moraju ujediniti i zajednički boriti, a spasiti ih može jedino vjera u Čudo. Gilbertove su zagonetke dotad neviđene, rješenja beskrajno iznenađujuća, dijalozi nezaboravni, stil živopisan i poetičan, istovremeno ekscentričan i iznimno maštovit. Pojedini dijelovi su farse jer u potpunosti odbijaju sebe shvaćati ozbiljno, osim kad se radi o etičkim, moralnim i vjerskim nedoumicama. Iako znamo posumnjati u njegove konstrukcije, na kraju moramo priznati da svaka pojedina rečenica nesumnjivo predstavlja važan dio slagalice, upravo onakve kakvom ju je on zamislio. Tom svojom neukrotivošću Chesterton nam prenosi najhitniju poruku, posebno izraženu u njegovim romanima protkanim fantastičnim realizmom - življenje je doista vrijedno jedino kad ga pretvorimo u veliku igru do vrha ispunjenu 'nevinim djetinjim užitkom, baš kako je to njemu uspijevalo dok je stvarao svoja djela.
Roman Živo čudo nas upoznaje s Nevinim Smithom, najblaže rečeno krajnje nekonvencionalnim čudakom čiji postupci po nekima oslobađaju ljude čineći ih živima. Ili se možda ipak, kako tvrde drugi, iza sve te nevinosti skriva dijabolični prevarant - provalnik, bigamist i ubojica, uništavač svega svetog, zločinac kakvog nećete naći ni u najcrnjim noćnim morama? Pravovjerje izlazi 1908. i ono predstavlja Chestertonovu odiseju u pravovjerno kršćanstvo krajolikom vlastita uma. Nasuprot dva glavna ogranka novoga poganstva, racionalističkoga scijentizma i neracionalna kultizma, on, sebi svojstvenom razigranošću, suprotstavlja, “etiku zemlje vilenjakâ.” Time je na svoj djetinji način rekao kako je svijet nabijen istinskom “magijom”, daleko većom od okultnih umijeća; te kako je obdaren trijezvenošću koja daleko nadilazi puke mehanizme ograničena ljudskoga razuma. Gledao je kako se moderni filozofi služe mišlju kako bi zanijekali misao, što je jedna vrsta samorazaranja. Vidio je paralelno odlaženje u kultsku poganštinu kao očaj ljudi što gladuju za duhovnim životom u obesvećenu dobu. Bez onostrana Boga, svemir je neobično plosnat, dok je neočekivana usputna posljedica svega toga ta što se njegovi stanovnici osjećaju obesčovječeno, ne znajući zašto. Radi toga duhovnost svake vrste, osobito ona koja obećaje (te istinski i pruža) snažan instinktivan sadržaj lišen svake odgovornosti prema Bogu, modernome umu djeluje itekako privlačno.
''Inzistirajući da je Bog u nutrini čovjeka, čovjek uvijek ostaje zatvoren u samom sebi. Inzistirajući da Bog nadilazi čovjeka, čovjek nadilazi samoga sebe.''
Moderni um u to vrijeme nije tvorio velik postotak stanovništva zapadnoga svijeta, ali se zato bio domogao moći na području umjetnosti i politike te su se njegove zamisli posvuda širile. Gomile su ljudi i dalje bile natopljene nekim temeljnim postavkama što im je bilo pružilo kršćanstvo. Bilo je to i dalje, na površini, kršćansko društvo, iako protestantizirano (odnosno, subjektivizirano) te u ubrzanome raspadanju. Čak su i ateisti mogli nazrijeti obličje budućnosti. Djelo Aldousa Huxleya Vrli novi svijet (1932.) opisuje društvo u kojemu su književnost i religija neutralizirane, ljudi genetski modificirani i omamljeni somom - narkotikom nazvanom prema piću koje se koristi u hinduističkom vedskom ritualu. Svijet je to koji je upravo savršeno spojio tehnologiju i poganstvo. Trideset godina kasnije,  Huxley upozorava kako se svijet što ga je bio predvidio razvija daleko brže no što je očekivao te se otvara pred našim očima u vidu “nenasilna totalitarizma.” On upozorava kako ćemo, sve više i više, biti “bezbolno regrutirani od strane vrhunski stručnih društvenih inženjera.”  Taj je oblik totalitarizma najgori od svih te ga je nemoguće zbaciti, jer se nikada ne otkriva kao ono što zapravo jest. Rimokatolička je Crkva bila i ostala jedino tijelo kadro oprijeti se rastakanju; no, ona je ujedno i tijelo koje je modernome umu upravo najneprihvatljivije. U slučaju engleskoga odbacivanja pravovjerja, Caryll Houselander razmatra ulogu što je igra nepriznata i neokajana krivnja: „Isto vrijedi i za strah svakog Engleza od katoličanstva. Bio on dobar ili loš, katoličanstvo mu je u krvi. Vrlo nas je malo – ako nas uopće i ima – koji nismo potekli od otpadnikâ. Malobrojne su engleske obitelji – ako ih uopće i ima – koje jednom ne bijahu katoličke: a katoličanstvo je, makar i samo u krvi, snažnije i teže iskorjenjivije od pića. Naši su pređi, kako bi mogli nastaviti živjeti sa samima sobom i svojom djecom, morali opravdati svoju nevjeru. Stoga su izgradili zlokobnu sliku katoličanstva, kakva se prenosi već naraštajima te je uspostavila sukob između neodoljive privlačnosti i bauka što vreba ispod površine sjećanja.
Chesterton nije nigdje, osim u kršćanstvu, uspijevao pronaći duševni spokoj. Po njemu jedino ono omogućava snagu da se uspostave moralna načela koja će društvo osloboditi zla podjednako ukorijenjenog u kapitalizmu i komunizmu.
''Titani se nisu popeli na nebo, nego su opustošili svijet.''