''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

Sv. Franjo Saleški o žalosti i svetoj ljubavi

Sv. Franjo Saleški: ''Žalost je oprečna službi svete ljubavi''
Pripremila Valerija Fabris  
Ne može se hrastovu mladicu cijepiti na kruškino stablo. Sokovi tih dvaju drveta toliko su oprečni jedan drugomu. Jednako se ne može mržnja, srdžba, očajanje cijepiti na ljubav. U svakom slučaju to bi bio težak posao. O srdžbi smo već govorili, lada smo raspravljali o revnosti. Što se tiče očajanja, ja ne vidim kakvu bi korist božanska ljubav mogla izvući iz nje. Ona bi se njome mogla poslužiti jedino, kada bi je svela na opravdano nepovjerenje prema nama samima ili opet na svijest koju mi moramo imati o taštini, slabosti i nestalnosti povjerenja, potpore i obećanja svijeta.
A kako može svetoj ljubavi koristiti žalost? Nije li radost stavljena u prvi red plodova Duha Svetoga? I ne zauzima li ona prvo mjesto koje se nalazi odmah do svete ljubavi? (Usp. Gal 3,22; 2 Kor 7,10). Uza sve to Pavao u Svetom pismu ovako govori: ''Žalost koja je po volji Bogu rađa pokoru koja je suguran zalog spasenja''. A naprotiv, za žalost koja je od svijeta veli da rađa smrt (usp 2 Kor 7,10). Prema tome, postoji žalost koja je po Božjoj volji. A ta se očituje kod grešnika koji čine pokoru, bilo kod dobrih ljudi koji trpe zbog zemaljske bijede i nevolje bližnjega, bilo kod savršenih koji plaču i tuguju nad duhovnim zlom duša te osjećaju saučešće zbog njih. Tako su primjerice David, sveti Petar, Magdalena i drugi plakali nad svojim grijesima.

 Postoji dakle žalost ovoga svijeta koja potječe od tri uzroka:

  • Ta žalost dolazi katkada od paklenoga neprijatelja. S tisuću žalosnih, sjetnih i neugodnih došaptavanja on zamračuje naš razum, slabi volju i zbunjuje cijelu dušu. On bolesnika dovodi u zbunjenost, nezadovoljstvo i malodušnost oduzimajući duši lakoću da diše u Bogu. Žalost je đavolska zasjeda. Kada se smuti dušu mnoštvom neugodnih i mrskih misli, tada se čuvstva satiru nepovjerenjem, ljubomorom, odvratnošću, zavišču, suvišnim strahom zbog prijašnjih grijeha. Neprijatelj stotinama praznih, taštih, gorkih i tužnih prepredenosti juriša na dušu koja potom ne želi čuti ni o kakvim razlozima i utjehama.
  • Drugi put žalost dolazi od naravnih svojstava u časovima kada u nama prevladavaju osjećaji melankolije. Ta ćud nije sama po sebi zla, ali unatoč tome naš neprijatelj se njome jako služi, da bi ispleo i iskovao tisuću napasti. Poput pauka prede svoju mrežu gotovo uvijek kad je oblačno vrijeme i kada je nebo zastrto maglom. Poput zlog duha nikada ne može raspeti svoje mreže prišaptavanja u nježne dobroćudne i vesele duše kao što to može u sjetne, tužne i melankolične. Njih lako uzburka i smuti brigama, sumnjama, mržnjom, prigovaranjem, kuđenjem, zavišću, lijenošću i duhovnom mlitavošću.
  • Ima napokon i treći uzrok žalosti. Nju nam donosi mnoštvo nesreća u ljudskom životu. ''Kakvu radost mogu imati ja, kada ne mogu vidjeti svjetlo na nebu'', govorio je Tobija (usp. Tob 5,12). Tako je isto bio žalostan Jakob na vijest o smrti svojega Josipa (Post 37,34). Jednako je bio žalostan i david, kada je čuo za smrt svojega sina Absalona (2 Sam 18,32). Prema tome, ta je žalost zajednička kako dobrima tako i zlima. Kod dobrih je ona ublažena pristajanjem uz volju Božju i predanjem u njezine ruke. Kao primjer uzimamo Tobiju. Uza sve nesreće kojima je bio bijen on je zahvaljivao Božjem veličanstvu. Isto tako znamo i za Joba, kako je u svim svojim bolima blagoslivljao ime Gospodnje. A što istom da kažemo o Danijelu? Svoje boli on je pretvorio u pjesme.

Suprotno od toga, svjetovnim ljudima ta je žalost obična pojava i ona se mijenja u naricanje i jadikovanje, u očaj i vrtoglavicu duha. Ti ljudi su slični majmunima i sviscima. Kada mjesec opada oni su uvijek tmurni, tužni i čangrizavi. Naprotiv, kada se on pojavi oni uvijek skaču, plešu i krevelje se. Svjetovan čovjek je mrzovoljast, čangrizav, neraspoložen, gorak i razdražljiv kad god mu ponestane zemaljskog blagostanja. A kada ga opet ima u izobilju, on je gotovo uvijek hvastav, razmetljiv i obijestan.
Istinu govoreći, žalost zbog prave pokore ne bi trebali ni zvati žalošću jer se radi o osjećajima negodovanja i gnušanja nad grijehom. Takva ''žalost'' nikada nije neugodna, ni potištena, ni zlovoljna ni ljuta, jer ne čini duh mlitavim, već aktivnim, hitrim i marljivim. Ona ne tlači srce nego ga diže molitvom i nadom, te mu pomaže da se sve više oduševljava u svojoj revnosti i pobožnosti. To je ''žalost'' koja i usred najtežih gorčina uvijek rađa slast neusporedive utjehe prema izreci svetoga Augustina: ''Pokornik se uvijek žalosti, ali on se uvijek i veseli zbog svoje žalosti'' (Ps 50,5).
Žalost svijeta rađa smrt, veli Pavao (2 Kor 7,10). Tu žalost, dakle, dragi moj Teotime, valja izbjegavati i koliko god nam je moguće odbaciti, jer dolazi iz naravnog sebeljublja. Ako smo pak skloni osjećajima žalosti, suprotstavimo se tome tako da srce povjerimo duhovnom ocu. On će nam propisati sredstva poput liječnika koja će nam pomoći da pobijedimo žalost.
Uostalom, usred svih tuga koje nas mogu zadesiti mi se moramo poslužiti autoritetom više volje, da učinimo sve što je moguće u prilog božanske ljubavi. Čovjek može naći ispriku ako nije uvijek veseo, ali ne može naći ispriku ako nije prijazan, gibak, susretljiv, blag, jer ta svojstva imamo u moći svoje volje i moramo jedino odlučiti da nadvladamo oprečnu ćud i sklonost. 
Neprekidno željeti ljubav 
Sakupljajte sebi bogatstva na nebu! (Mt 6,20). Po volji našega božanskog zaručnika samo jedno bogatstvo nije dosta. On hoće da mi imamo toliko bogatstva, da naše bogatstvo bude skup različitih bogatstava. Dragi moj Teotime, to ti drugim riječima znači, da mi moramo imati nezasitnu želju ljubiti Boga umnažanjem ljubavi.
Želja da ljubimo i ljubav sama potječu od iste volje. Čim smo stvorili pravu želju da ljubimo, mi počinjemo ljubiti. I prema tome, koliko ta želja raste, toliko se povećava i ljubav. Tko žarko želi ljubav, on će doskora žarko i ljubiti.
O, Bože moj! Dragi moj Teotime, tko će nam podijeliti tu milost da gorimo od te želje? Ta to je želja siromašnih i spremnost njihova srca koju Bog rado uslišava (Ps 9,39). Onaj koji nije siguran da ljubi Boga, siromašan je. A tko teži za tim da ljubi, prosjak je, ali prosjak onoga blaženoga prosjačenja, za koje je naš Gospodin rekao:''Blago siromašnima duhom, jer je njihovo kraljevstvo nebesko'' (Mt 5,3).
Takav je bio i sv. Augustin kada je uskliknuo: ''O ljubiti! O kročiti naprijed! O umrijeti samomu sebi! O moći k Bogu!'' Takav je bio sv. Franjo, kada je govorio: ''Neka ja samo umrem od ljubavi za tobom, prijatelju mojega srca koji si se dostojao umrijeti od ljubavi za mnom!'' Takve su bile sv. Katarina Đenovska i sv. Majka Terezija kada su kao duševne košute koje dahćući i umirući u žeđi od božanske ljubavi povikale: ''Gospodine, daj mi te vode!'' (Iv 4,15)
Zemaljska škrtost kojom čovjek lakomo želi zemaljska bogatstva korijen je svih zala (Tim 6,10). Ali, duhovna žeđ kojom čovjek bez prekida želi divno zlato duhovne ljubavi korijen je svih dobara. Tko doista želi ljubav on je doista i traži. A tko je doista traži, on je doista i nalazi. A tko nju doista nađe, taj je našao izvor vode iz kojega će crpsti spasenje od Gospodina!
Stoga, dragi moj Teotime, vičimo dan i noć: ''Dođi, Duše Sveti, napuni srca svojih vjernika! Zapali u njima vatru tvoje ljubavi! O nebeska ljubavi, kada ćeš ti do vrha ispuniti moju dušu?'' 
Više u knjizi Teotim, Rasprava o Božjoj ljubavi, u hrvatskom izdanju HKD Sv. Jeronima i Sestara od Pohoda Marijina, Zagreb 2004.