''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

Terezija Avilska - žena ispred svog vremena

SV. TEREZIJA AVILSKA – ŽENA ISPRED SVOG VREMENA
Kršćanski kulturni centar iz Zagreba je u srijedu 29. travnja 2015. u dvorani Družbe sestara milosrdnica u Gundulićevoj ulici, organizirao predavanje doc. dr. sc. Darija Tokića na temu “Terezija Avilska – duhovna žena 16. stoljeća”. Ovdje prenosimo osvrt na to zanimljivo predavanje koje je otvorilo pitanje uloge i položaja žene u vrijeme inkvizicije i danas. Koliko su se vremena promijenila, prosudite sami.
“Za razliku od muškarca, žena je biće manje vrijednosti.”
“Žena sama po sebi je ništa. Ako nema Božje intervencije, ne vrijedi pa zaslužuje stroži odgoj nego muško dijete.”
“Žena treba šutjeti, jer govorenje nastaje od razumijevanja. “
“Žena i kuja. Ona koja šuti je dobra.”
“Žena koja govori latinski rijetko će dobro završiti.”
“Ako želiš da ti žena bude časna onda joj slomi nogu i drži je u kući.”
Nemojte se šokirati, to gore navedeno nije naše mišljenje. Tko smo i koliki smo najbolje će o nama izreći naše reakcije na ovakve riječi i stavove koji su inače, recimo to tako, plodovi vrha, muške dakako, inteligencije šesnaestog stoljeća, a osmišljene kao svojevrsni pravilnici tadašnjeg ophođenja prema ženama, ali i kao narodne poslovice onog doba. Smiješno? Ne malu žalost izaziva činjenica da i danas možemo naići na takva razmišljanja, no još veću nevolju izaziva činjenica da društvo po tom pitanju ne čini ništa osobito. Ništa značajno. Ništa bitno. Ništa veliko. Ništa konkretno.

Kršćanski kulturni centar iz Zagreba, Udruga za promicanje kulture nadahnute evanđeoskim vrijednostima, predavanjem o sv. Tereziji Avilskoj – svetici 16. stoljeća , pridružio se mnogim laičkim vjerskim organizacijama koje, uz Crkvu, ove godine obilježavaju 500 obljetnicu rođenja ove velike mističarke, prve žene naučiteljice crkve i tako nas podsjetio da možemo, trebamo, smijemo i moramo reagirati na položaj žene u društvu. Ali kako?
Možemo nastaviti gledati u prazno dok se iz pristojnosti prema duhovitom pripovjedaču smijuljimo vicevima o pretpostavljenoj ženskoj ćudi, možemo nastaviti slijegati ramenima na nasilje nad suprugom, majkom, bakom, djevojkom u našem susjedstvu, možemo sjediti skrštenih ruku i lijeno jadikovati nad ženskom sudbom manje vrednovanih, manje plaćenih, manje poštovanih, manje uvažavanih, manje, manje, manje…
No, možemo se i probuditi! Sreća naša pa je šesnaesto stoljeće već bilo. Dakle, imamo od koga učiti.
Inkvizitorima pred nosom, Terezija nije mahala bahaćenjem, prkosom, inatom, nije na šovinizam odgovarala izvještačenom emancipiranošću , niti na bezobrazluk sirovom drskošću. Upravo suprotno, služila se svojom ženskom smjernošću, razboritošću, mudrošću, strpljivošću, poniznošću, domišljatošću, pameću, odlučnošću i pouzdanjem.
Nije odabirala nasilje i bahatost niti se spuštala ispod svoje časti. Nije i sama perfidno i naoko lukavo sudjelovala u banaliziranju svoga spola da bi pokazala “snagu” i izborila jednakopravnost . Odabrala je volju svoje mudrosti i ljepotu svoje ljubavi da bi osigurala pravo glasa ženama u javnosti. Onima koje su, tada nezamislivo, naviještale milosrđe. Svojim neumornim zalaganjem dala je razumjeti svijetu da je ženama moguće nasljedovati evanđeoska savršenstva.
Iako su za ovu sveticu u vrijeme njezina djelovanja govorili da je ( doslovno) – skitnica, buntovnica, da smišlja loše nauke, da naučava suprotno od onoga što treba, kao i mnoge druge optužbe s kojima se susretala, Terezija nikada nije klonula duhom, nije posustajala niti se predavala. Nije imala vremena za ravnodušnost niti malodušnost. Mijenjala je svijet, povijest. Ne suzama, ne pukim željama. Ne sanjarenjima, ne maštarijama, već radom! Trudom! Upornošću! Nepokolebljivošću! Duhom! Bogom!
Iako nikada nije mogla znati je li inkvizicija odobrila njezina djela, ona je neumorno stvarala. Postala je Kristova živa knjiga i tako naučavala Crkvu svojim bezvremenim djelima. U djelu “Zamak duše” opisivala je poticaje koje dobiva u molitvi i na taj se način borila s mentalitetom svog vremena tražeći za svoje sestre apostolat među ljudima smatrajući da prvo mjesto treba zaposjesti njegovanje prijateljstva sa čovjekom, a tek potom obavljanje pobožnosti. “Put k savršenosti” njezino je djelo kojim nastoji srušiti tadašnju strukturu u molitvi ( ženama onog vremena nisu bile dopuštene misaone već samo usmene molitve) i pridonosi izbavljenju crkve iz problema ne slažući se sa mentalitetom svoga vremena, ali itekako vodeći računa o njemu. Izborila se, među ostalim, za pravo sestara na dva sata razmatranja dnevno.
Svjesna da Krist na posve poseban način voli žene moliteljice, i to upravo zbog njihove veće prilagodljivosti i prijemčljivosti, a zahvaljujući visokoj obrazovanosti koju stječe od svojih židovskih korijena , rušila je stereotipe i u prvim konstitucijama uvela obavezno čitanje. Iako je pismenost u muškaraca tada bila vrlo rijetka, a nepismenost u žena apsolutna , svaku je sestru naučila čitati i pisati. Učila ih je kako da budu jake i postojane često puta govoreći “ ne obaziri se na podmetanja i opasnosti. Prijateljstvo s Isusom mora biti važnije od onoga što će drugi o tebi govoriti”.
Iako je ženi 21 st. teško razumjeti Terezijinu izjavu da je “brak tek podilaženje muškarcu i okolini”, to ipak ne znači da je ona bila feministkinja u suvremenom anarholiberalnom pogledu. Spomenutom izjavom nije htjela obezvrijedilti udane žene niti je željela odgovoriti buduće supruge od udaje. Upravo suprotno. Na taj način pozvala je žene na bračnu svetost, ljubav, požrtvovnost i marljivost a golicajući ih inteligentno pri tom onom pravom opcijom za radostan bračni život. A bračna radost ne stječe se slijepom ljubavlju i pukim emocijama, koliko razboritošću, istinom i poštenjem. Istina je temelj braka. Istina i ljubav. To je jednostavno za razumjeti jer bez istine nema ljubavi, objasnio je karmelićanin prof. dr. sc. Dario Tokić suptilnom uhu okupljenog mnoštva.
Iako je ovo zanimljivo, nevjerojatno spretno ispripovijedano predavanje, povelo okupljene u vrijeme šesnaestog stoljeća, nakon gotovo svake voditeljeve rečenice mogla se vrlo jasno, ( i vrlo žalosno) povući paralela sa vremenom u kojem danas živimo. Ponajbolje to možda opisuje jedna od spomenutih Terezijinih rečenica “ Izjedaju se radi onoga čemu bi se trebali veseliti, jer ne znaju da je sve u Božjim rukama”. Ona je Terezija Avilska. Terezija Velika. A tko smo mi? Bez ijedne kovanice u džepu, sa inkvizitorima za petama, Terezija je u dvadeset godina osnovala sedamnaest samostana i napunila ih tražiteljima Krista. A što činimo mi? Svjesna svoje konačne pobjede, Tereziju radost obasjava i u smrtnom času, a koju je očitovala riječima - “Napokon. Umirem kao kćer Crkve”. Ipak je dakle uspjela izbjeći inkviziciji. Ipak ju nepravda nije uspjela dostići. Ipak je uspjela posljednji dah svoga ovozemaljskoga života predati Gospodinu unutar Crkve, jer bez Crkve nema spasenja. Izvan Crkve nema duše. Poticajno, zar ne?
Dijana Bilokapa/Prudencija.hr