''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

Filozofija

BIJEDA BLAGOSTANJA Pascal Bruckner

Pascal Bruckner (r. 1948) jedan je od najcjenjenijih francuskih esejista i književnika. Premda filozof po vokaciji okušao se i u pisanju romana. U knjizi-eseju pod nazivom Bijeda blagostanja, koju u ovom tekstu obrađujemo, prepoznajemo upravo onaj „osjećaj za priču“ vještog romanopisca koji kao takav osim stručnjaka s područja ekonomije (Adama Smitha, Tocquevillea, Webera…) rado u ovoj knjizi-eseju citira i parafrazira i Boudelairea, Zolu, Sartrea. Njegove fraze izvrsno su oblikovane i snažne, lucidno pogađaju u bit problema. Bruckner u navedenoj knjizi s lakoćom, ponekad i ironično, iznosi svoja mišljenja. Tako na samom početku knjige veli: Ekonomija nas je trebala osloboditi neimaštine. Tko će nas osloboditi ekonomije?[1] I time kaže mnogo o današnjem društvenom stanju u kojem se sudbine država, čitavih unija i milijuna ljudi, stavljaju u ruke ekonomista i burzovnih mešetara. Na njihovim predviđanjima, premda su se često pokazala nepouzdanima, grade se čitave politike, sustavi i programi. Tako mnogi gube, a rijetko tko uistinu dobiva. Istina, tehnički nam je napredak donio nebrojena dobra: mnoštvo ljudi je izišlo iz potpune neimaštine, pronađeni su lijekovi za nekada neizlječive bolesti, produljen je životni vijek, siromaštvo se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća smanjilo više nego u posljednjih pet tisuća godina itd. Ipak i unatoč svemu navedenom moramo uvidjeti i njegove nedostatke.

NIETZSCHE I DOSTOJEVSKI

Nietzsche je za sebe znao reći da je on posmrtni filozof. Njegova filozofija je protuslovna, figurativna i ironična. Njemu se, kao i Dostojevskomu, činilo da je zapadna civilizacija bolesna. No dok je jedan od njih lijek za bolest Zapada tražio u ruskom mesijanizmu, drugi ga je tražio u imoralizmu i volji za moć. Neki autori Dostojevskoga drže prethodnikom Nietzschea, jer je u nekoliko romana dao prikaz ničeanskih razmišljanja, karakterističnih za društvenu klimu i buđenje revolucionarnih ideja u Rusiji i Europi krajem devetnaestog stoljeća.

Doprinos kršćanstva znanosti

Doprinos kršćanstva znanosti

Stipe Kutleša jedan je od vodećih hrvatskih filozofa i povjesničara znanosti, diplomirao je filozofiju i povijest na Filozofskom fakultetu te fiziku na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Magistirao je na poslijediplomskom studiju "Povijest i filozofija znanosti" u Dubrovniku te doktorirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U nastavku je njegov rad koji opisuje neke utjecaje kršćanstva na znanost kao i općenito razmišljanja o odnosu znanosti i religije danas. Izostavio sam fusnote, ali rad je dostupan u cijelosti ovdje.
Sažetak Ukazujući na specifičnosti znanosti, religije i teologije autor zastupa načelnu mogućnost i potrebu njihove međusobne suradnje što slijedi i iz službenog stava Katoličke crkve. Navode se također i povijesne okolnosti u kojima je između znanosti i religije bilo sukoba kao i današnje shvaćanje toga odnosa od znanosti i Crkve. Autor pokazuje da je novovjekovna znanost baština kršćanstva u tom smislu što je nastala zahvaljujući kršćanskom svjetonazoru, a s druge su strane glavni pobornici napretka te znanosti bili kršćanski znanstvenici ili pak znanstvenici drugačijih svjetonazora, ali pod utjecajem načina mišljenja kakvo je inauguriralo kršćanstvo.

Jacques Maritain: Budućnost katolicizma

Jacques Maritain: Budućnost katolicizma
Francuski filozof Jacques Maritain (1882.-1973.) kršćanskog nadahnuća napisao je više od 60 knjiga i jedan je od najcjenjenijih katoličkih filozofa koji su djelovali u 20. stoljeću. Zanimljivo je da je Maritain zapravo odgojen kao protestant, no u dvadesetim godinama života obratio se na katoličku vjeru, zajedno sa svojom suprugom Raïssom. Kao filozof, Maritain se osobito bavio djelom sv. Tome Akvinskog. Utjecao je na mnoge književnike poput Paula Claudela, Françoisa Mauriaca, Georgesa Bernanosa, Julien Green, Thomasa Elliota, Jana Dobraczynskija, i druge. Nakon smrti supruge odlazi u red Male Braće Charlesa de Foucaulda u Toulouseu. U djelu ''Cjeloviti humanizam'' iznosi nacrt ''civilizacije ljubavi'' koja se temelji na kršćanskim vrednotama slobode, ljubavi i bratstva.Ovdje donosimo glavne misli iz intervjua koji je dao United Pressu nedugo nakon izbora pape Ivana XXIII. 1958. godine.

Charles Taylor: Sekularno doba

Charles Taylor: Sekularno doba
Kanadski filozof Charles Taylor u svom kapitalnom djelu Sekularno doba (A Secular Age, Belknap Harvard , 2007.) analizira pojavu i razvoj sekularnog društva u posljednjih pet stoljeća. Protivi se jednostranom shvaćanju sekularizma i zato ova knjiga za cilj rasvijetliti uzroke sekularističkog pogleda na svijet i pronaći odgovore na probleme s kojima se suočava suvremeni čovjek zatvoren u okvire čistog imanentizma. Svoje izlaganje počinje s tezom da se ideja kozmosa u posljednjih pet stoljeća radikalno promijenila. Za suvremenog ''nepropusnog'' čovjeka kozmos je demistificiran, linearan i bez svetog vremena. Za razliku od predmodernog čovjeka koji živi u mistificiranom ''očaranom'', moderni čovjek je ''nepropustan'' – zatvoren u sebe, rastjelovljen. Život kuša kao čistu imanenciju. Srednji vijek je vrijeme očaranosti (Max Weber). Ljudi vjeruju u Boga i hijerarhijski poredak svemira. Jedan od faktora oslobađanja čovjeka od svega magijskog i iracionalnog je pojava reformacije u kasnom srednjovjekovlju. Reformacija razdvaja sekularno od profanog kao što će to u filozofiji učiniti René Descartes razvajanjem svemira na dvije supstance, misleću (res cognitans) i protežnu tvar (res extensa).

Stranice

Pretplati se na RSS - Filozofija