''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

BIJEDA BLAGOSTANJA Pascal Bruckner

Pascal Bruckner (r. 1948) jedan je od najcjenjenijih francuskih esejista i književnika. Premda filozof po vokaciji okušao se i u pisanju romana. U knjizi-eseju pod nazivom Bijeda blagostanja, koju u ovom tekstu obrađujemo, prepoznajemo upravo onaj „osjećaj za priču“ vještog romanopisca koji kao takav osim stručnjaka s područja ekonomije (Adama Smitha, Tocquevillea, Webera…) rado u ovoj knjizi-eseju citira i parafrazira i Boudelairea, Zolu, Sartrea. Njegove fraze izvrsno su oblikovane i snažne, lucidno pogađaju u bit problema. Bruckner u navedenoj knjizi s lakoćom, ponekad i ironično, iznosi svoja mišljenja. Tako na samom početku knjige veli: Ekonomija nas je trebala osloboditi neimaštine. Tko će nas osloboditi ekonomije?[1] I time kaže mnogo o današnjem društvenom stanju u kojem se sudbine država, čitavih unija i milijuna ljudi, stavljaju u ruke ekonomista i burzovnih mešetara. Na njihovim predviđanjima, premda su se često pokazala nepouzdanima, grade se čitave politike, sustavi i programi. Tako mnogi gube, a rijetko tko uistinu dobiva. Istina, tehnički nam je napredak donio nebrojena dobra: mnoštvo ljudi je izišlo iz potpune neimaštine, pronađeni su lijekovi za nekada neizlječive bolesti, produljen je životni vijek, siromaštvo se u drugoj polovici dvadesetog stoljeća smanjilo više nego u posljednjih pet tisuća godina itd. Ipak i unatoč svemu navedenom moramo uvidjeti i njegove nedostatke.

Iako je kapitalistički sustav u kojem živimo sve više na meti kritika mi se ipak s njim mirimo ne gajeći nadu u neki prevrat, u poboljšanje postojećeg stanja. Ustvari cilj današnjih nazovi-revolucionara antiglobalističkog pokreta, smatra autor, jest upravo ostvarenje globalizacije: Cilj mu je služiti se njezinim sredstvima kako bi je odveo drugamo, kako bi je dovršio, daleko od te karikature univerzalnog, što ona za sad jest, te napokon ujediniti ljudski rod, kao što je bila namjera prosvjetiteljstva. [2] Ali protiv koga se boriti?, pita autor. Protiv akronima bez lica AMI-a, G8, MMF-a, WTO-a, GMO- a, Svjetske banke, a ne tek protiv staleža ili osoba? Možda je to i ono najgore: boriti se a ne znati pravog protivnika., Nadalje, ističe Bruckner, ne moći identificirati i imenovati svoju bol dodatna je patnja, jer nas čini nesposobnima da se od nje udaljimo. [3] On stoga zaziva neke nove buntovnike u kojima vidi dvije vrijednosti, pozitivne slike: onu iznimnog čovjeka koji se izdiže iznad mase te čestitog čovjeka koji svoju darovitost stavlja u službu drugoga i koji se žrtvuje za tuđe dobro. On (takav čovjek) spaja elitizam i svetost…[4]

U četvrtom poglavlju govoreći o Americi autor zauzima poprilično ironičan stav. Tako kaže: Da Amerika ne postoji trebalo bi je izmisliti. Jer kojim bismo to jednako prikladnim žrtvenim jarcem prali svoje grijehe, rješavali se svoga otpada?[5] Imamo Ameriku da svo zlo svijeta, pa i svoje, svalimo na nju, ali iskreno, nije ona kriva za ono

što je učinila, već za ono što jest. Ovdje prvi put u tekstu primjećujemo obrambeni stav prema Americi, koja uistinu nije kriva za svo zlo svijeta, ali i onome što ona predstavlja, centru tržišne ekonomije. Ameriku svi imamo u glavi, kao da joj svi težimo, jer teško je objasniti toliki priljev potlačenih iz svih krajeva svijeta koji su već tamo ili sanjaju da tamo dođu. Možete biti protiv Amerike i protiv kapitalizma no vi govorite istim jezikom, možete ga izviždati i mrziti no u njemu dišete[6]. U ovom slučaju kritizirati znači surađivati, a anti-globalistički pokreti imati će uspjeha tek nađu li među „neprijateljima“

dovoljno velikodušne reformatore koji će preusmjeriti aktualnu politiku, smatra Bruckner.

U današnjoj situaciji „revolucionar“ je izdan, on mora surađivati. Tržište je nemoguće nadomjestiti stoga ne treba izaći iz kapitalizma, nego iz ekonomizma[7], tvrdi autor. U daljnjem tekstu osvrće se na razdoblje nade nakon pada Berlinskog zida, te govori o „dvostrukom uskrsnuću“ integralnog antikapitalizma i utopijskog kapitalizma. Utopijski kapitalizam poistovjećuje s neoliberalizmom koji obećava sve, pravednost i obilje, učinkovitost i ispunjenje težnji, a sve to samo kako bismo se bez zadrške umiješali u njega.[8] U konačnici antiglobalističkom pokretu nedostaje upravo duhovna dimenzija koja bi kao cilj imala uništenje produktivističke opsesije jer, ističe Bruckner, svijet pripada onomu tko se odriče, govorili su franjevci: u oskudici počiva obilje, a u praznini prava punoća. Onaj tko nikad ne uzima, nikad ne pograbi, taj posjeduje istinska dobra budući da ih ne mora imati kako bi uživao u njima.[9] Da bi se „izašlo“ iz kapitalizma, trebalo bi podvrgnuti pojedinca kolektivu, a tržište nekom drugom poretku – vjerskom, političkom ili društvenom, smatra autor.[10] Problematizirajući privatno vlasništvo autor smatra kako bi njegovo ukidanje najvjerojatnije imalo nesagledive posljedice po individualne slobode i vjerojatno bi rezultiralo općom neimaštinom. Stoga on vidi izlaz u nekom srednjem putu. Ako se sustav mora mijenjati nužno je sačuvati ono najbolje od njega. Bruckner ne vidi toliko problem u „tržišnom gospodarstvu“ koliko u „tržišnom društvu“ u kojem je čovjek postao, kako Karl Polanyi ističe, „dodatkom ekonomskog sustava“. U stvari, moć kapitalizma jest u tome što se oslanja na čovjekove najniže nagone kako bi ih pretvorio u robu, kulturu, institucije. [11]

Čitav medijski-javni prostor podređen je tržištu. Mi se krećemo među reklamama i mainstream medij kao što je televizija tu je samo da bi stvorio dovoljno zanimljiv program između dviju reklama kako bi ove imale publiku, ističe Bruckner pozivajući se na riječi Pieta Hiena. Tržište ulazi u naše živote ali ne bez našeg pristanka. Na svakome je od nas da odluči kako želi živjeti kao mali gospodar ili kao pjesnik, parazit ili prijatelj.[12]

Tumačeći stanje duha modernog čovjeka zaključuje kako je on u utrci za materijalnim negdje putem izgubio dušu, pa s primjesom humora započinje rečenicu o današnjem čovjeku s: jadno „ja[13] te poentira riječima: Treba li podsjećati na očitu činjenicu da je bogatstvo neke osobe bogatstvo njezinih odnosa s drugima, njezine sposobnosti da istka veze svake vrste žrtvom, žarom i uzajamnošću? Da je čovjek velik samo onoliko koliko se može nadmašiti u nečemu većem, u otkriću svijeta koji je zgusnutiji i trajniji od njegove puke subjektivnosti? [14] Veli, nadalje, kako je današnji čovjek rob, a da toga nije ni svjestan pa se pita je li Homo Consumans zadnji stadij Homo Sapiensa?[15]

Konzumerizam čovjeku pruža privid zadovoljstva, no on nas stalno iznevjerava, ono što ispunjava ne pripada kategoriji kupnje. Dok nam veliki proizvođači nude čak i osjećaje, šalju moralne poruke ili pričaju o slobodi u isto vrijeme ispod maske stoji puka želja za zaradom. Autor zaključuje osmo poglavlje riječima: „da“ kapitalizmu, ali u granicama.[16] Ovo stajalište potvrđuje u sljedećem poglavlju riječima citirajući Paula

Valérya: Doskora će valjati izgraditi strogo izolirane samostane (…) U njima će se prezirati brzina, količina, učinak mase, iznenađenja, suprotnosti, novosti i lakovjernosti. Odlazit ćemo onamo u pojedine dane kako bismo kroz rešetke promatrali pokoji primjerak slobodnog čovjeka.[17]

Da, gotovo da je samo unutar „rešetki“ moguća sloboda od postojećeg sustava koji prožima sav naš svijet. Povećanje blagostanja ne jamči nam sreću, a novac nas oslobađa (…) svega osim sebe samoga. Dolazi trenutak kada se treba osloboditi osloboditelja[18]. Jer, kako veli autor, život nam se svodi na rad i odmor od rada. Rad nam postaje život, to je kao da je sat postao vrijeme (Péguy). [19] Kapital se jedino jednoga boji, onog sudbonosnog pitanja „čemu?“ Dakle, postoji potreba da se izmijeni sustav vrijednosti, pa se Dominique Meda zauzima za to da se u BDP uključe i društvena kohezija, razina nasilja, kvaliteta javnih službi, raspodjela dobara. Blagostanje je, ističe autor, bijeda kada se ne vodi uzvišenim idealima, kada nije reinvestirano u društvo i podijeljeno u korist najvećeg broja ljudi. [20]

U posljednjem desetom poglavlju Bruckner navodi kako je moderno obećanje da će s napretkom znanosti i ekonomije napredovati i čovještvo i moral ostalo neispunjeno. Ni napredak na mnogim područjima, ni pojava tehnologije i interneta kojem su neki davali spasonosne atribute nisu ispunili očekivanja. Svi su toga svjesni i u društvu se jednostavno osjeća kolektivno nezadovoljstvo. Naša društva su bolesna i to većina prepoznaje, upravo to autor smatra velikim napretkom: to da smo svjesni problema i da se ne ustručavamo pokazati svoje rane, te se stalno šibati, jasnije kajati. Navedenu misao ističe riječima: Biti uljuđen jest znati da si barbarin, znati krhkost granice koje nas odvajaju od vlastitog rugla, kao i to da isti svijet može biti i sramotan i uzvišen.[21]

Nakon pregleda problema suvremenog društva i viđenja mogućih otpora spram istih Bruckner se ipak odlučuje na reformiranje iznutra. Sustav ne bi trebalo mijenjati nego izgrađivati u bolji i humaniji, s drugačijim prioritetima. Autor vidi mogući spas upravo u promijeni mentaliteta i našeg odnosa prema stvarima. On tvrdi da tržište treba podrediti nekom drugom poretku: vjerskom, političkom ili društvenom. Pritom smatra obaveznim sačuvati ono najbolje od njega. U društvu koje je doslovno bombardirano reklamama i promidžbenim porukama svih profila i sa svih strana, autor uviđa da je jako uzak prostor za kritičko razmišljanje. „Biti protiv“ kao da je sačuvano za umjetnike i marginalce.

Danas, s odmakom od gotovo 20 godina otkada je nastala ova knjiga, možemo vidjeti da se osvješćivanje ipak dogodilo, doduše ne potpuno, već djelomično. Ono, iako se čini da nije nimalo naštetilo sustavu koji i dalje funkcionira na istim principima, ipak ohrabruje i budi nadu. Ljudi postaju sve svjesniji nepravedne raspodjele bogatstva i sve su kritičniji prema pogodovanju politike krupnom kapitalu. U tom smislu možemo vidjeti i plodove te probuđene svijesti u obliku postojanja alternative postojećem sustavu i na političkoj sceni postoje (npr. u Grčkoj, Španjolskoj, Italiji, pa i u Hrvatskoj itd.)

Čini se da Bruckner u govoru o ulozi i značenju interneta u budućnosti nije bio uopće dalekovidan. Naime, prema njemu očekivati od interneta da isplete jednu veliku ljudsku obitelj - naivnost je slična sumanutosti [22]. Samo nekoliko godina kasnije rodila se jedna opće-svjetska internetska obitelj koja sada broji oko milijardu i pol ljudi. Naravno, govorimo o društvenoj mreži Facebook, a kasnije su nastale i druge društvene mreže.

Unatoč nadasve lucidnoj i sustavnoj kritici iznesenoj u ovom djelu ne možemo se oteti dojmu da je gotovo svaka kritička misao na neki način u knjizi ili opravdana ili pobijena nečim pozitivnim. Stoga ostajemo u nedoumici s obzirom na namjeru odnosno cilj koji je autor ovom knjigom želio postići. Tomu u prilog ide i jedna činjenica koja na ironičan način ukazuje na taj paradoks. Naime, knjiga koja je trebala biti kritika postojećeg sustava dobila je nagradu francuskog Senata za najbolje djelo iz područja ekonomije 2000. godine. I samom autoru se, dakle, dogodilo ono što je drugima predbacivao kad je u knjizi, primjerice, ustvrdio kako kritika sustava nije ništa drugo nego suradnja.

Sam način pisanja autora iznimno mi se svidio no što se tiče šireg značenja bilo bi mi draže da se pojavio kao „buntovnik koji se izdiže iznad mase“, a ne da se je na takvoga samo pozvao, te da je ponudio nešto novo, inovativno, nešto što može mijenjati postojeće stanje. Mišljenja sam da otvaranje kršćanskoj duhovnosti, a autor i sam veli da tržište treba podrediti nekom drugom poretku, može donijeti tu nužnu promjenu, da se sustav kojem su na čelu materijalne vrijednosti reformira u sustav duhovnih i etičkih vrijednosti u kojem bi ljubav i milosrđe bile najvažnije stavke „BDP-a“, eto to bih volio jednom vidjeti, to očekujem.

Nikola Dominis

[1]Pascal Bruckner, Bijeda blagostanja, Algoritam, Zagreb, 2004., str. 8.

[2]Isto, 22.

[3]Isto, 26.

[4]Isto, 29.

[5]Isto, 32.

[6]Usp. Isto, 75.

[7]Isto, 80.

[8]Isto, 88.

[9]Isto, 93.

[10]Isto, 99.

[11]Isto, 106.

[12]Isto, 110.

[13]Isto, 112.

[14]Isto, 112.

[15]Isto, 131.

[16]Isto, 133.

[17]Isto, 137.

[18]Isto, 141.

[19]Isto, 141.

[20]Usp. Isto. 145.

[21]Isto, 156.

[22]Isto, 152.