''Stoga budni budite i u svako doba molite da uzmognete umaći svemu tomu što se ima zbiti i stati pred Sina Čovječjega."  Lk 21,35

J.R.R. Tolkien: Silmarillion

J. R. R. Tolkien: Silmarillion
Prilog: Silvana Dragun, mag.phil
         John Ronald Reuel Tolkien (1892.-1973.) najpoznatiji je engleski pisac romana fantastike. Mnogi književni kritičari slažu se u tome da je Silmarillion njegovo najbolje djelo na području epske fantastike. U cjelini je objavljen četiri godine nakon njegove smrti, jer je sam autor na njegovoj doradi radio gotovo pola stoljeća. Široka narativna struktura Silmarilliona poslužila je piscu kao okosnica za sve kasnije priče koje se isprepleću u trilogiji ''Gospodara prstenova''. Nakon Tolkienove smrti, urednički dio posla preuzeo je njegov sin Christopher Tolkien kojemu je na Silmarillionu mnogo pomogao Guy Gavriel Kay, najpoznati kanadski pisac fantastike kojeg se sjećamo po romanima ''Odjedriti u Sarant'' ili ''Tigana''. U Tolkienovim romanima jako je naglašena borba između dobra i zla koja poprima planetarne razmjere tako da čitatelja napetost radnje neprestano ostavlja bez daha. Za Tolkiena bismo mogli reći da je najveći kršćanski pisac fantastike kojeg jednako čitaju odrasli, mladi i oni još mlađi.
         

U Silmarillionu (Algoritam, 2004.) možemo naći sve ono što nam nije bilo jasno u trilogiji ''Gospodara prstenova''. Legende ovog romana sežu puno dublje u prošlost. Govore nam kako je nastao svijet u Međuzemlju, kako je došlo zlo; kako su se pokvarili ljudi i sva druga bića. Govori o tome da se zlo prvi put začelo u Zlom duhu Morgothu koji nikad ne miruje, već neprestano traži načine kako da zagospodari novostvorenim svijetom. Na posljednjim stranicama Silmarilliona niže se apokaliptični spjev koji će nas po mnogo čemu podsjetiti na Ivanovu knjigu Otkrivenja i ''pustoš koja sjedi u Hramu''.
Morgoth je na zemlji, još prije nego su se rodili prvi ljudi, sagradio đavolju utvrdu koju je nazvao Angband. Iz dobra je rađao zlo, iz nade strah a iz ljubavi mržnju. Iz njegove mržnje nastala su čudovišta, zmajevi, orci, trolovi i demoni. Strašni demon Sauron bio je Morgothov doglavnik i glavni negativac koji se borio za Prsten moći u popularnoj trilogiji koju smo imali prilike vidjeti na filmskom platnu.
  Dobri duhovi Valari su Morgotha svezali i bacili u tamnicu, u dubini zemlje, a oni su se povukli u Valinor, svetu zemlju u kojoj su rasli svjetlucavi Telperion i Laurelin, Sveta Stabla koja su širila svjetlost. U ta davna vremena, mudri vilenjak Fëanor iz obitelji Noldora načinio je tri dragulja Silmarila u koje je satkao moćnu svjetlost svetih valinorskih drveća. Ova tri dragulja bila su tako sveta da ih nikakva nečista ruka nije mogla dotaknuti, niti im se zlo moglo primaknuti. Fëanor ih je sebično ljubio, ali ih je još više Morgoth želio. Od muke i bijesa, Morgoth je crnim kopljem ranio sveta valinorska drveća i ona su usahla. Tako je tama obuzela čitav svijet a jedino je svjetlo u Međuzemlju živjelo u Fëanorovim Silmarilima. Morgoth je uspio ukrasti Silmarile i ugravirati ih u svoju željeznu krunu. Ubrzo se proglasio carem svijeta. Tada je Fëanor pozvao sve Noldore da krenu u potragu za Silmarilima, jedinim svjetlom spasa. Da bi im pomrsio planove, Morgoth je ljude i vilenjake lažima posvađao i duhovno oslabio. Njegov je doglavnik Sauron osvojio jednu Noldorsku kulu i na njoj postavio svoje zlo oko kao promatračnicu. U međuvremenu se u radnji isprepliće predivna ljubavna priča o Berenu i Lúthien za koju je Tolkien priznao da ona nije nitko drugi nego njegova žena Edith. Beren je bio junak ljudskog roda koji je iz Morgothove krune ukrao Silmaril, jer je to bio uvjet koji je Luthienin otac kralj Thingol od njega tražio ukoliko se želi oženiti njegovom kćerkom. Iz Thingolove kuće Silmaril su ukrali Fëanorovi sinovi koji su oduvijek mislili da na njega prvi imaju pravo. Ali bijes Morhotha sve je više rastao tako da je ljudima i vilenjacima jedino rješenje bilo otići u Valinor i pozvati Valare u borbu jer se sve na zemlji izopačilo. Silmaril bi sigurno pao u ruke Morgothu da nije Eärendil stupio nogom u Valinor i molio za pomoć. Sukob Valara i Morgotha zove se Gnjevni rat. Vojska Mračnog cara se povukla, pa je on na kraju od Valara zatražio oprost. Ali, ga oni svezaže i baciše u Prazninu, a Silmarile mu iz krune istrgnuše. Bacili su jedan u more, drugi u srce zemlje, treći u nebesa. Tako završava mit o Silmarillionu, ali tu još priči nije kraj. Slijedi nešto što možemo povezati sa stvarnošću.
        Sjeme zla još je ostalo i širilo se svijetom rađajući trulim plodovima. Mnogi ljudi pristali su uz tamu, Morgothove saveznike i Saurona. Malobrojan narod koji se otimao zlu zvali su se Vjerni. Sauron je vladao svijetom i obeščastio Međuzemlju. Tjerao je sva živa bića da mu se klanjaju kao bogu. Podigao je Hram u kojem su ljudi prinosili žrtve Morgothu, Knezu Tame. Svi koji to nisu htjeli činiti bili su od Saurona progonjeni i u samom Hramu mučeni i ubijani. Zato se ostatak vjernih ljudi uputi na brod i pučinu. Tada je Mänwe, vođa Dobrih duhova Valara, dozvao Ilúvatara, Oca svega što jest. Tako je započela apokalipsa u kojoj se Međuzemlje zatreslo a Sauron, Morgothov namjesnik na zemlji se strmoglavio u bezdan. No, kako je Sauron imao besmrtnu dušu ponovno se pokušao vratiti u Međuzemlje i na svoje prijestolje. Ovaj put nije došao kao tiranin nego kao dobri ponizni starac, iz straha da ne bude otkriven. Da bi ostvario apsolutnu moć nad ljudima, vilenjacima, patuljcima i svemu što se na zemlji miče, počeo je svakoga velikodušno darivati prstenovima moći. Što je više prstenova podijelio, to su ljudi, patuljci i vilenjaci postali nastraniji, pohlepniji i nevjerniji. Utrka za zlatom ih je činila prokletima. Zato je Sauron na Ognjenoj gori u Zemlji sjenki iskovao jedinstveni Prsten Vladar koji je povezivao sve prstenove i njima apsolutno gospodario. Sauron bi sigurno ostvario svoje mračne planove sa svijetom da se tu nije našao Isildur, jedan od sinova Vjernih, koji mu je uspio odrezati vladarski prsten. Kasnije ćemo vidjeti kako se taj isti prsten našao kod Hobita a borba dobra i zla trajati će sve dok taj prokleti prsten zauvijek ne nestane. Tako će nas Tolkienov raj u Međuzemlju podsjetiti na ''Utopiju'' Thomasa Morea koji je sreću i mir na zemlji vidio u eliminaciji svih sredstava za privatno bogaćenje pojedinaca. Jednako nam i Silmarillion želi poručiti da su oholost (Morgoth) i gramzljivost (Sauron) glavni uzročnici zla i nereda na zemlji.